Priča o Ivanu Stevi Krajačiću vodi nas ravno u srce hrvatskog sna. Sna o državi. Ovaj neupadljivi čovjek, izrazito neugledna izgleda, antipod je ”agenta koji ljubi i ubija”. Krajačić je bio stopostotni ratni invalid, nemoćan bez štake, ranjavan pet puta na ratištima od Španjolske do Otočca. Preživio je i pad aviona. No on je ujedno graditelj najsloženijih obavještajnih mreža, paralelnih sustava i protusustava čije je konce jedino on vukao i jedini znao koji je njihov konačni cilj. Kako se čini, bila je to Hrvatska. Pa čak i Marko Lopušina, srpski autor nimalo sklon bilo čemu s hrvatskim predznakom, u svojoj knjizi Ubij bližnjega svoga govori: "Može se reći da je Ivan Krajačić duhovni blizanac Josipa Broza i jedini čovjek koji je u Jugoslaviji mogao uraditi, zaista, sve što mu je volja. Razlikovali su se jedino po tome što je Broz uvijek sanjao Jugoslaviju, a Krajačić Hrvatsku."
Enigmatska Krajačićeva ličnost lebdi nad mnogim važnim događajima u Hrvatskoj, od 30-tih godina prošlog stoljeća pa gotovo do danas. Krajačića bi se teško moglo predstaviti kao hrvatskog Jamesa Bonda – u njegovoj figuri nema ničeg naočitog i zavodljivog iako su njegove akcije i špijunske avanture bile daleko opasnije i pustolovnije od onih izmišljenog engleskog agenta. Teško da bi ga se moglo opisati i kao Georga Smileyja, Le Carréova junaka, strpljivog i smirenog agenta koji povlači konce zamršenih scenarija i dvostrukih, trostrukih i četverostrukih igara, kao čovjeka koji je uvijek na klatnu osjetljive osobne etike i one beskrupulozne, državne, čovjeka u neprestanim dvojbama koje ni njegov vrhunski profinjeni intelekt i instinkt ne mogu utišati. Ivan Stevo Krajačić, kako se čini, nikada nije imao takvih dvojbi. Barem se za njih nikada nije doznalo niti ih je pokazao. Jednostavno ne postoji fikcijski ili stvarni lik s kojim bi se Ivan Stevo Krajačić mogao usporediti iako bi možda ova dva lika mogla biti ishodište – James Bond i George Smiley.
U sebi je nosio bondovski avanturistički duh. Ulazio je kao partizanski ilegalac i obavještajac u ustaške štabove i ministarstva kao da je to igra, sudjelujući u pucnjavama i diverzijama, a istodobno gradeći složene obavještajne organizacije čije je konce nepogrešivo vukao u svim smjerovima. Ipak, njegova neugodna, arogantna i posve neprilagođena pojava teško da bi ga mogla povezati s bilo kakvim fikcijskim junakom. Kao i nemilosrdna dosljednost iskusnog obavještajca koji jedini zna cilj igre. Kao i nemilosrdna šutnja o svim detaljima njegove biografije za čije otkrivanje ”još nije došlo vrijeme”. Cijela njegova biografija naznačena je tek u crtama: njegova uloga u Španjolskom građanskom ratu kao diverzanta i sovjetskog obavještajca, njegovo djelovanje i obuka u Sovjetskom Savezu i njegova uloga u čistkama i obračunima unutar Partije i Kominterne daju joj dodatnu misterioznost. Iz tog dijela njegove biografije nije nikada iscurio nijedan konkretan, životni podatak. Njegovo djelovanje u doba NDH i Jugoslavije dobiva gotovo legendarne razmjere. No on o njima mudro šuti, smatrajući, kao svaki dobar agent, da je legenda bolja od istine – ona širi strah kod neprijatelja i poštovanje kod onih neutralnih. Istodobno i sakriva golu istinu koja, Stevo to zna, može biti pogubna čim se tanke niti moći pomaknu.
Priča o Stevi Krajačiću narasla je tek nakon raspada bivše države za čiji raspad mnogi ozbiljno hvale ili optužuju baš njega, premda je u trenutku njezina nestanka bio mrtav već pune četiri godine. U njemu mnogi vide tajnog tvorca dugogodišnje agende stvaranja samostalne Hrvatske. I nisu posve u krivu. Mreže koje je Ivan Stevo Krajačić stvarao označavaju ga kao čovjeka koji je postavio temelje buduće hrvatske državnosti ili barem ozbiljne temelje budućih mreža koje bi taj cilj mogle ostvariti.
Njegovi kritičari, ali i apologeti, uzdižu njegov utjecaj na Josipa Broza Tita kao svemoćnog vladara bivše države do mefistovskih razmjera, pripisujući time tajni utjecaj Ivana Steve Krajačića na politiku bivše države. Ni jedni ni drugi nisu posve u krivu. Krajačićev utjecaj na Tita bio je velik, gotovo jedinstven, a njegov odnos s Titom drukčiji nego bilo kojeg tadašnjeg dužnosnika, pa i onih najviših i najvećih. No i jedni i drugi kao da zaboravljaju na najveću Krajačićevu osobinu. On je bio obučeni i iznimno nadareni obavještajac koji je svoj zanat ispekao na najgorim bojištima i u najtežim vremenima. Ivan Stevo Krajačić nije, kako se za špijune često kaže, imao stotinu lica, već samo jedno.
Imao je stotinu različitih mreža – službenih, neslužbenih, privatnih – i bezbroj poluga kojima je besprijekorno orkestrirao. Upravljao je stotinama scenarija i bezbrojnim njihovim varijacijama. Ipak se čini da je Ivanu Stevi Krajačiću jedan od scenarija, možda čak i onaj najvažniji, bio osamostaljenje Hrvatske. Svi njegovi potezi vukli su u tom smjeru. Teško je reći je li bila riječ o dijelu neke konfederacije ili o potpuno samostalnoj državi, no gotovo sve njegove mreže vodile su prema tome dajući mu sada aureolu najvećeg i najvažnijeg hrvatskog obavještajca svih vremena. U šturim biografijama nalazimo sljedeće podatke: ”Ivan Krajačić – Stevo (Poljane pokraj Nove Gradiške, 29. kolovoza 1906. – Zagreb, 10. rujna 1986.). Bio je hrvatski komunist, prvi načelnik OZNAe, predsjednik Sabora SR Hrvatske od 1963. do 1967. godine.”
”Zbog velikih izdaja u ilegalnoj organizaciji, 1936. godine, po odluci PK KPJ za Hrvatsku, bio je određen za školovanje u Sovjetskom Savezu, međutim, iste godine počinje u Španjolskoj građanski rat, pa on, umjesto na školovanje u SSSR, odlazi, po svojoj želji, kao borac u internacionalnim brigadama boriti se za španjolsku republiku”, čitamo u Wikipediji. Na frontovima Španjolske Krajačić se zalaže za partijsku liniju koju je u Jugoslaviji provodio novi CK KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom. Tu liniju Ivan Krajačić provodi i nakon odlaska iz Španjolske u logor u Francuskoj, gdje je izabran za tajnika partijske organizacije jugoslavenskih komunista u logoru. Tu je ostao oko tri tjedna kada po partijskoj naredbi s tuđom putovnicom napušta logor i ilegalno se vraća u Jugoslaviju nastaviti partijski rad. Nakon povratka u zemlju, Krajačić se ponovno zaposlio u Zagrebu u ložionici Jugoslavenskih državnih željeznica. Tu nastavlja aktivnost kao borac za radnička prava.
Priča o Stevi Krajačiću počinje u sovjetskim centrima za obuku. Kako je tamo došao, to nitko ne zna, njegova objašnjenja su kontradiktorna i nejasna. U kaotičnom svijetu revolucije i njezina održanja te straha od novog rata komunisti su jednostavno prelazili granice u neobičnim, danas nezamislivim avanturama i završavali u Sovjetskom Savezu.
Nekada na školovanju, nekada samoinicijativno, a nekada kao progonjene zvijeri u bijegu. O toj avanturi Ivan Stevo Krajačić šuti, kao i o tome kakvu je obuku dobio i gdje. To nije bez razloga. Za krivo izgovorenu riječ slijedila je dugogodišnja robija u gulagu, a duga ruka sovjetske tajne službe bila je okrutna i nemilosrdna. I nije bilo mjesta na svijetu u kojem se od nje moglo sakriti.
No Stevo je imao osobinu koja mu je pomogla da preživi sve godine, režime i sukobe – znao je šutjeti. Nikada nije otkrivao svoju prošlost i svoje mreže, a ponajmanje ciljeve. Tu je lekciju naučio u sovjetskim centrima za obuku i držao ih se do kraja života. U svijetu konspiracije on je bio veliki konspirator jer se držao jednostavnog pravila – ne otkrivaj apsolutno ništa što ne moraš. A često čak ni to. Ivan Stevo Krajačić od Moskve dobiva vrhunsku obuku te vjerojatno postaje agent NKVD-a.
Drugi tvrde da je bio agent vojne obavještajne službe GRU-a. Većina se slaže da je bio vrhunski obučeni agent jedne od tih službi od 1935. godine, a od 1942. postaje rezident sovjetske obavještajne službe za Balkan i to će ostati do 1983. godine. Neslužbeno, vjerojatno i nakon toga. Neki izvori tvrde da je 1971. umirovljen, no oni koji poznaju rad službi znaju gorku istinu – za špijune nema umirovljenja, samo smrt. U tom razdoblju počinje i njegov poseban odnos s budućim vladarom ovih prostora Josipom Brozom Titom. “Čini mi se da je Stevo bio prvi koji je Tita predložio u CK. Mislim da je to bilo poslije izlaska s robije…”, tvrdi dr. Vladimir Bakarić. Iako dolazi iz relevantnog izvora, i ovdje je ključna sintagma ”čini se”.
Za Ivana Stevu Krajačića tipično je da sakriva tragove jer zna da njegova moć leži u neznanju drugih. Tu je lekciju naučio u moskovskim čistkama kroz koje je prošao netaknut. Ali pravu obuku, koja će za vrijeme Drugog svjetskog rata biti ključna za stvaranje mita o Krajačiću, steći će tek u Španjolskoj. U tom krvavom ratu njegova je uloga također obavijena velom tajne. Zna se da se borio na strani republike, u redovima komunista, da je ranjen i da je vjerojatno bio sovjetski agent – NKVD-a ili vojne službe, svejedno.
Već tada je važna osoba ili agent na kojeg se računa jer je i sam njegov odlazak u Španjolsku avantura za koju bi kakav obični revolucionar izgubio glavu. ”On je 1938. krenuo u Moskvu na poziv centrale. Došao je do Češke, a onda, navodno samoinicijativno, odustao od puta u Moskvu i krenuo u Španjolsku. Zamislite, Staljin vas zove u Moskvu, a vi se u Pragu predomislite i odete u Španjolski građanski rat? Koliko vam je to uvjerljivo? S druge strane, komunisti koji su se vraćali iz Španjolske nakon poraza republikanaca obično su prolazili njemačko zarobljeništvo. Francuzi su ih isporučivali Nijemcima. Zašto bi nacisti pustili toliku masu komunista, svojih najljućih protivnika, na slobodu? Koliko ih je pristalo na suradnju?” kaže jedan poznavatelj njegove biografije.
Prema svjedočenju Georga Orwella (Kataloniji u čast), koji se borio u redovima anarhističke milicije, upravo su sovjeti svojim nametanjem komunističkog primata i razbijanjem ostalih, revolucionarnih stranaka, presudili u građanskom ratu. Najvažniju ulogu u tome imali su NKVD-ovci i drugi sovjetski agenti. Iako možda Orwell nije u pravu. Tada je rat već bio izgubljen, kažu povjesničari i analitičari, demokratske sile nisu se u njega željele miješati i republika je u najboljem slučaju mogla izvući neki neriješen ishod i podjelu zemlje. Dugo primirje i možda pomoć demokratskih zemalja – koje su pred naletom fašizma nepogrešivo ostajale po strani, što će im donijeti strašnu kaznu Drugog svjetskog rata – mogli su promijeniti stvari.
Je li Ivan Stevo Krajačić, koji je sigurno svjedočio a i sudjelovao u tim događajima, već tada izgubio iluzije u svijetlo lice revolucije i shvatio da se ozbiljni ciljevi postižu dugotrajnim pozornim radom u kojem su konspiracija i šutnja glavna doktrina? Gotovo sigurno. Svakom idealistu, ako je Ivan Stevo Krajačić u to vrijeme još uvijek bio idealist, Španjolski građanski rat razotkrio je pravo lice moći koja ne bira saveznike i sredstva da se ostvari cilj. Često je taj cilj jedino sama moć. A nemogući ciljevi, shvatio je Stevo, mogu se ostvariti samo dugim, konspirativnim radom, samo njime se može izgraditi mreža oko centara moći. Potpuna konspiracija i šutnja bile su glavne lekcije naučene u Španjolskoj. I gradnja neprobojnih obavještajnih mreža. A uskoro će znanja stečena u tom ratu biti presudna za sve. Jer on je bio samo uvertira u strašni svjetski sukob koji će zahvatiti i Jugoslaviju i Hrvatsku. ”Već u Španjolskoj, gdje je zavrbovan za sovjetsku obavještajnu službu, on se suočio s njenim metodama. Znao je prirodu staljinističke partije i potrebu za stalnim obračunavanjem s klasnim neprijateljem u vlastitim redovima. Znao je kako se gubi, ali i kako se spašava glava.
To je bio njegov svijet i njegov horizont”, kaže Milan Gavrović u knjizi Čovjek iz Krležine mape. Teško je reći da je već tada sanjao ili razmišljao o samostalnoj Hrvatskoj, no to nije nemoguće. Komunistička partija slijedila je doktrinu Kominterne, prema kojoj je Jugoslavija tamnica naroda i mnogi su tekstovi budućih jugoslavenskih vođa, pa i samog Tita, zvučali kao da ih potpisuju pravaši ili Ante Pavelić osobno.
Prema Antonu Duhačeku, iako bez ikakvih dokaza, to je evidentno. Ivan Krajačić bio je, kaže Duhaček, u toj politici Kominterne jedan od najboljih izvršitelja. Shvatio je ciljeve i namjere Kominterne, odnosno Sovjetskog Saveza, nastojao osigurati da baš Hrvatska bude ključni dio teritorija za kontrolu Balkana. Svoje veze s Moskvom nikada nije prekidao. Josip Broz znao je da je Ivan Krajačić i nakon 1948. godine održavao kontakte s Rusima. Ne samo da je to tolerirao već je i sâm u tome sudjelovao. Njihova suradnja datira još od 1935. godine kada je Krajačić dobio zadatak pratiti Broza u Moskvu. Posljednja radiostanica, vlasništvo Kominterne, odnesena je iz Hrvatske, odnosno Jugoslavije, u Sovjetski Savez tek 1983. godine. Doduše, postoji i druga logika.
Radnički pokret kao nositelj komunističke ideje bio je jači u Hrvatskoj, a ujedno su Hrvati, bili komunisti ili ne, dodatno bili motivirani za rušenje jugoslavenskog režima. Jednostavno, bilo je mnogo logičnije da centar za kontrolu Balkana bude u Hrvatskoj. Ili je barem bilo lakše velike šefove u Moskvi na to nagovoriti. Moguće je da je Stevo u tome imao presudnu ulogu. Uostalom, bio je njihov čovjek od povjerenja. Njihov čovjek na terenu. I vjerojatno nisu imali pojma da je Krajačić istodobno svoj čovjek koji već tada gradi paralelne mreže i rješava se neugodnih svjedoka, misleći nekoliko koraka unaprijed u svim smjerovima. Lekcije naučene u Španjolskoj Krajačiću će za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji omogućiti da postane najbolji obavještajac, vjerojatno i jedan od najboljih u Europi. On će se pokazati i kao čovjek od akcije i kao tvorac neprobojnih i dugotrajnih obavještajnih mreža.
Iako za to nema dokaza, vjeruje se da se on pobrinuo za to da Gestapo u okupiranom Beogradu uhapsi Mustafu Golubića, Staljinova egzekutora, vrhunskog koji je nekoliko godina prije toga – čini se – sudjelovao u pripremama za atentat na Lava Trockoga, kojega je ipak ubio Ramon Mercader. Zašto je pao Mustafa Golubić, ni danas se ne zna, ali u raspodjeli karata na Balkanu on je očito nekome smetao. Krajačić 1941. godinu provodi u Zemunu i u Beogradu, baš kada je uhićen pa potom strijeljan Mustafa Golubić, prema tvrdnjama mnogih Titov partijski neprijatelj.
No prava akcija je u Zagrebu. I tamo Krajačić povlači konce. U tekstu o svojem ilegalnom radu u Zagrebu, koji je Stevo Krajačić napisao za drugi tom Dedijerovih Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita, on poimence navodi 18 domobranskih i dvojicu ustaških časnika, koje ocjenjuje kao svoje najpouzdanije suradnike.
Među njima izdvaja ustaškog pukovnika Vladu Galića, koji je bio u komandi grada Zagreba i u Pavelićevu tjelesnom zdrugu, pukovnika vojnog zrakoplovstva NDH Nikolu Obuljena (također strijeljan, op. a.) i zrakoplovnog dopukovnika Franju Pirca (za doprinos u rušenju Kraljevine Jugoslavije Pavelić ga je postavio za načelnika Stožera zapovjedništva Bojnog zrakoplovstva u svojoj kvislinškoj NDH, a kad je prebjegao, Tito ga je postavio za prvog komandanta JRV-a ), bojnika Ivana Cvenčeka (poslije prebjegao u partizane) i niz drugih domobranskih satnika, natporučnika, poručnika i drugih.
Neki od njih bili su otkriveni i likvidirani nakon strašnog mučenja. Kako ih je pridobio i što im je govorio Stevo Krajačić? Umjesto odgovora, on ih definira kao uglavnom čestite i poštene ljude koji su na ovaj ili onaj način dospjeli u domobranske, a rjeđe u ustaške redove, i tamo obavljali različite dužnosti… Kao čovjek od akcije, pravi James Bond, ulazio je i izlazio iz raznih ustaških i domobranskih štabova, mijenjao uniforme, ucjenjivao, prijetio, pridobivao i neprestano nosio glavu u torbi. Njegova mreža obavještajaca imala je možda i veći učinak nego vojni uspjesi partizana. Istodobno, tom je mrežom nepogrešivo orkestrirao. Je li već tada počeo njegov san o Hrvatskoj, ako je stvaran? Mnogi ga za to optužuju ili uzdižu, no on to ne potvrđuje. Njegove obavještajne mreže daju naznake da je tako. No one se protežu na dugih 40 godina. Jer Krajačić radi strpljivo i polako.
Ipak, dio svjedoka, što izravnih, a što onih koji su kasnije iskazivali, tvrdi da je već tada postojao neki plan. Sigurno je da je Krajačić imao veze sa sovjetskim službama, službama NDH, Gestapom, može se vjerovati da je radio i s drugim špijunskim organizacijama. Uostalom, kao svaki dobar agent, stvara mrežu, no on ne dopušta da mreža koristi njega. On koristi nju. Anton Duhaček usput opisuje i jedan proces koji nije usko povezao s Ivanom Stevom Krajačićem. Prema njemu, engleska obavještajna služba pokušavala je pred kraj rata vratiti na veliku scenu HSS i angažirati ih protiv NOP-a.
“Nastojali su da pridobiju za sebe Magovca, Košutića, Krbeka, Lakuša, Farolfija i druge. Cilj im je bio da se prvaci HSS-a povežu s dvojicom ‘buntovnika’ Pavelićeve vlade, ministrom vojske Vokićem i ministrom vanjskih poslova Lorkovićem, kako bi smijenili Pavelića i formirali vladu od ‘umjerenih’ ministara NDH i predstavnika HSS-a i da ustaše postanu domobrani, a da nova vlada zatraži prekid neprijateljstva sa saveznicima i ponudi pregovore Glavnom štabu Hrvatske, u cilju formiranja jedinstvene vlade u Zagrebu. Međutim, ni Nijemci ni Pavelić nisu mogli da odobre takav ‘prevrat’. Lorković i Vokić su uhapšeni i otpremljeni u Lepoglavu, gdje su strijeljani svega nekoliko dana prije kraja rata…”
Taj komplot s Englezima i HSS-om pratit će Krajačića, baš kao i Hebranga, kao tiha sjenka cijeloga života. Teško je povjerovati da je ovaj scenarij bio ozbiljan. Vjerojatnije je da su sve strane igrale svoju igru, a Krajačić je bio dio tih igara jer jedino sudjelujući u njima mogao je njima donekle i upravljati. Naravno, tako se nosila glava u torbi. No on je dobro naučio pravilo konspiracije i šutnje. Uostalom, kada je u Zagrebu za njega postalo prevruće, a mreža koju je napravio funkcionirala je poput švicarskog sata, on je nestao. Prije toga izveo je spektakularnu akciju dovođenja Vladimira Nazora, ikone hrvatstva, u partizane, znajući da time daje smrtonosni propagandni udarac režimu. I to nije jedini put da spašava Nazora.
”Stevo Krajačić zapravo je spasio Nazora za vrijeme noćnog napada ustaša na Otočac u rujnu 1943. Ustaše su u ponoć snažno napali, združeni s četnicima. Bilo je to neposredno iza kapitulacije Italije kad su brojne partizanske jedinice otišle u Primorje i Dalmaciju. Malo nas je ostalo uz Glavni štab. Milka Kufrin i ja plivale smo usred noći preko hladne Gacke i tako se spasile. U gradu je bio i Vladimir Nazor. … U napadu na Otočac teško je ranjen Ivan Krajačić Stevo koji je zauzeo položaj na jednom raskršću i pomogao pri spašavanju Nazora i onih koji su se našli pod žestokim udarom ustaša”, kaže gospođa Dara Janeković, poznata hrvatska i jugoslavenska novinarka, koja je radila zapažene intervjue sa svjetskim državnicima 60-ih i 70ih, a objavila je i brojne knjige. Tada njegova veza s Josipom Brozom Titom postaje čvršća. On je, naime, organizirao mrežu koja je čuvala Mišu Broza, Titova sina, u Zagrebu. O tome svjedoči Titov nećak Boško Broz. – Poslije Krajačićeva odlaska (s Visa) Tito mi je prišao s nekim fotografijama u ruci. Oči su mu sijale od zadovoljstva.
“Eto, vidiš, to je moj sin Mišo.” Bile su to lijepe fotografije. Rekao sam mu: “Da pošaljemo koju Herti?” A on je na to odlučno odmahnuo glavom: “To je samo moje, ona neka se snađe.” Mišek je u to vrijeme bio, ako ne najmlađi, onda jedan od najmlađih ilegalaca u Zagrebu. Za Titovu tadašnju ženu Hertu Haas tvrde da ju je upravo on otkucao Nijemcima. Nisu se podnosili i poslije su u Jugoslaviji zamalo završili pred sudom (Krajačić se dosta potezao po sudovima), ali je režim, da izbjegne skandal, prikazao neko pomirenje. Priča Branka Broza daje snagu uvjerenjima tog tipa.
– Međutim, njegova hladnoća pri spomenu Hertina imena neugodno me žacnula. Jer Hertu sam volio, a volim je i danas. Ona je veliki drug i revolucionar. Poslije toga javio sam joj se s Visa jednim pismom u kojem na kraju stoji ‘Pred kućom ti zelen bor, molim brzi odgovor’, a na koje čeka još i danas. Razmišljajući o svemu tome, kako je vrijeme prolazilo, sve više vjerujem da je tog dana zbog lažne optužbe Herta “pala” politički oklevetana i diskreditirana – zaključuje Branko Broz. O tome svjedoči i Vladimir Velebit.
– Odnos Tita i Krajačića, Steve takozvanog… Nitko mi to ne može objasniti – rekao je Velebit pa dodao kako je za odgovorom tragao na mnogim, vrlo upućenim adresama. – Ja sam se obratio Herti Haas, Titovoj bivšoj supruzi, obratio sam se drugima da mi pomognu u tumačenju, jer je za mene taj odnos bio neshvatljiv.
Ali bio je i za njih. Tito je Krajačiću najviše vjerovao, a zašto?
Iako, već tada je odnos Herte Haas i Tita puknuo jer Tito je već imao novu ljubav Davorjanku Paunović, s kojom je sudbina Steve Krajačića povezana.
Tekst je preuzet iz knjige ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’ koja donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku.
