Svaki dan više od 13 godina 94-godišnji Kapetan sjedi za istim stolom, u istom kutu blagovaonice na brodu Seven Seas Navigator. Njegov stol u blizini je pozornice na kojoj gitarist i pijanist izvode glazbu 50-ih, 60-ih i 70-ih. Za većinu gostiju ovaj putnik je umirovljenik tipičnog izgleda, s naočalama i uvijek elegantno obučen, sasvim običan.
Iako gotovo 100-godišnjak Mortona Jablina moglo bi se lako zamijeniti za nekoga 20-ak godina mlađeg. Vitak, dotjeran i sjedokos muškarac podsjeća na umirovljenog direktora, sa pogledom prepunim topline, povjerenja i znanja. I sjećanjima i memorijom koja pokazuju kako je i dalje vitalan i živ.
Na ono najvažnije pitanje, zašto živi na brodu toliko godina, odgovara kako je to zbog posade.
"Ovakav životni stil ne bi mogao imati nigdje drugdje. Posada je jako ljubazna prema meni, toliko da ne mogu smisliti dovoljno epiteta za njih. Nevjerojatni su", odgovara.
Njegov ton odgovaranja na pitanja pokazuje kako je zaista riječ o izuzetno sretnom i zadovoljnom čovjeku, sretnom s mjestom na kojem je sada. Ponosno priča kako je odrastao u Brooklynu, a nakon što je proveo neko vrijeme u inozemstvu i radio za američku mornaricu, vratio se u SAD 1946. godine i zaposlio se kao ljekarnik, sa plaćom od 65 dolara tjedno, piše Forbes.
"Moja supruga Charlotte i ja odgajali smo dvoje djece u jednom sasvim drugačijem svijetu", prisjeća se.
Na svojim međunarodnim putovanjima upoznao je njemačkog proizvođača tkanine koji mu je predložio da predstavi strojeve za proizvodnju čipke na američkom tržištu. Na temelju te suradnje Kapetan je izgradio svoje uspješno poslovno carstvo. U pozitivnom plusu ostao je i nakon što se većina takvog poslovanja, zbog jeftine radne snage, preselila u Europu i Kinu. On je i dalje vlasnik 45 od 70 strojeva koji proizvode čipku. U mirovinu je otišao 1989. godine a poslovanje je predao u ruke svom sada 42-godišnjem unuku.
"Uvijek smo putovali zajedno, moja supruga i ja. I sprijateljili se sa ostalim parovima na putovanjima", rekao je. I on i ona bili su strastveni obožavatelji putovanja brodom, a kruzerima oplovili gotovo cijeli svijet tijekom pola stoljeća.
Kada je jedan član posade kojeg su poznavali otišao na privatnu jahtu, predložio im je da pokušaju sa putovanjima na Regent Seven Seas Cruises, pa je par tada nekoliko godina putovao s njihovim brodovima. 2000. godine preselili su se na Seven Seas Navigator, najmanji brod u njihovoj floti, sa manje od 500 putnika.
Charlotte je preminula prije 13 godina i od tada je Seven Seas Navigator postao njegov jedini dom. I dalje ima stan na Floridi, u kojem nije bio više od tri godine. Prije godinu i pol dana oslabio mu je vid, pa više ne može izlaziti u razgledavanje luke, grada u kojem kruzer pristaje. Kaže kako je sada 90 posto slijep. Prihvatio je ograničenja s kojima živi s obzirom na godine i zdravlje, i uživa u životu na brod koji plovi svijetom.
"Charlotte i ja smo bili posvuda. Inače sam svaki dan čitao novine, rješavao križaljke i sudoku, no to posljednje dvije godine više ne radim", rekao je.
Kaže kako je sada u potpunosti pojednostavnio svoj život.
"Moj život je sada prava rutina no jako ugodan", kaže.
Svoj dan započinje rano ujutro sa doručkom u kabini. Ručak i večeru uvijek jede za istim stolom i na isti način, i posebno ja zadovoljan što mu je stol postavljen uvijek na isti način pa vrlo lako može pronaći sve što mu treba. Jede sam jer je nesiguran oko hrane, zbog lošeg vida teško mu je potpuno uredno jesti.
Seven Seas Navigator je luksuzni brod sa kompletnom ponudom, a posada se pobrinula kako bi njihov lojalni putnik mogao živjeti što lakše.
"Instalirali su jače svjetlo moju kabinu, rukohvate u kupaonici i posebno ogledalo za brijanje", rekao je.
Redovito vježba kako bi ostao u formi, a kako već napamet poznaje brod tako nema nikakvih problema krenuti u šetnju koja potraje oko dva sata.
"Dovoljno sam inteligentan da ne hodam po mjestima za koja znam da s njima imam problem, a kao bivši mornar, imam svoje morske noge, i znam kada ima najmanje ljudi na kojoj palubi", rekao je.
Iako jako daleko od svoje obitelji i dalje održava veze sa svojim sinovima, sada u kasnim 60-ima, i njihovo djecom. Kada brod ulovi u Miami oni će ga doći posjetiti, sa svojim suprugama i djecom. Rijetko će ga posjetiti i neki prijatelji s kojima se družio, s kojima je putovao morima.
"U mojim godinama, većina mojih prijatelja više nije među živima", rekao je.
Nekada će mu za njegov sjesti i putnici, i s njim razgovarati, no on sam rijetko će ući s njima u neku površnu konverzaciju. Svjestan je generacijskog jaza koji ga dijeli do ostatka putnika, no jako je blizak sa posadom, posebno izvođačima koji doživljava dijelom svoje obitelji.
Kada ga pitaju je li sretan čovjek, kaže kako je najvažnija stvar biti kapetan svoje sudbine.
"Ovako ne bi mogao živjeti nigdje drugdje. Ako mi je potreba sestra ili liječnik oni će do moje kabine doći za pet minuta. Bez obzira kada mi zatrebaju, i što god mi zatreba, netko će uvijek doći za 10 do 15 minuta. Da nisam na brodu, netko bi morao sa mnom živjeti stalno", objašnjava.
Čovjek koji već 13 godina živi na brodu, sa svoje 94-godine, uživa u svom životu i putovanju morima koje toliko voli.
"Život mi ne može biti bolji", govori sa smiješkom.
