Napokon imam osjećaj glumačke zrelosti, sad želim rolati dalje

S Vanjom Ćirić, glumicom u filmu “Plavi cvijet” redatelja Zrinka Ogreste, koja je ove godine na Pulskom filmskom festivalu dobila Zlatnu arenu za najbolju žensku glavnu ulogu, nalazimo se u zagrebačkom naselju blizu rijeke, gdje stanuje. Ispostavlja se, vrlo smo blizu mjesta na kojem je sniman film. U filmu se ponavlja motiv žudnje za šetnjom uz zagrebačku rijeku kao kontinuo melankolije u generacijskim odnosima žena unutar obitelji. U funkcionalnim odnosima obitelji nema vremena za neobavezne figure u komunikaciji, taj je teren vrlo opasno mjesto. Odnos majke, kćeri i unuke tempirana je emocionalna bomba u fokusu samo jednog, običnog dana: o tome govori Ogrestin film. Oni koji poznaju Ogrestin redateljski rukopis mogu preliminarno slutiti specifičnu filmsku “atmosferičnost običnoga”, koja u detaljima njegova kadra i suptilnom odnosu prema mimici likova otkriva dublju poantu. A u “Plavom cvijetu”, snimljenom prema tekstu “Drama o Mirjani i ovima oko nje” Ivora Martinića, elegancija redateljskog tretmana “običnosti” postiže odličan ritam suigre, gledatelji osjećaju unutarfilmsku lakoću, i to u svakom njegovom aspektu. Nije patetično kad tako kažemo: zrelosti dojma ovog filma uvelike je pridonio Ogrestin mudar izbor glumica, posebno glavne glumice. Podsjetimo, uz Vanju Ćirić u filmu velike uloge igraju Anja Šovagović Despot i Tea Harčević. Uz nagradu Vanji Ćirić za glavnu žensku ulogu, film je u Puli osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film; Zrinko Ogresta dobio je Zlatnu arenu za najbolju režiju, plus Nagradu međunarodnog žirija kritike. Vanja Ćirić kazališna je glumica, pa je filmskoj publici do pojave “Plavog cvijeta” bila uglavnom nepoznata. Ispada kako je 20 godina “čekala” na glavnu ulogu na filmu. Možda je tako, a možda uopće nije: o tome, između ostalog, razgovaramo ovom prilikom. Za početak, primjećujemo da je oduševljenje njezinom izvedbom dvojako jer budi optimizam ne samo na privatnom planu nego i u radijaciji unutarstrukovne dinamike domaćeg filma. Primjećujemo to i po dojmovima širokog spektra domaće publike, koja ovih dana “Plavi cvijet” može vidjeti u kinima. Vanju Ćirić, dakle, srećemo u pauzi između obiteljskih i radnih obaveza, proba u matičnom kazalištu Komedija, u kojem radi… “i to već jako dugo”, dopuni ona kratko, uz osmijeh. “Plavi cvijet” je promijenio njezinu rutinu, sve se dogodilo nenadano i snažno odjeknulo? Kakve su to promjene? “Neminovno ti se promijeni život, da. Odjednom se pokažeš u drugačijem svjetlu, ljudi te počinju primjećivati. To godi. Film smo počeli snimati prije dvije godine, a onda se dogodila pandemijska pauza, koja je donijela ogroman odmak od situacije snimanja do premijere u Puli”, kaže Vanja Ćirić, mimika lica joj se mijenja kad govori o iznenađenju pulskom nagradom. 

“Uh, nagrada u Puli bila je… onak’, skroz nevjerojatan osjećaj. Kako nisam bila prisutna u filmskom svijetu, glumački naprosto nisam imala takve prilike, gušt je time bio veći. Odličan je osjećaj da si uspio napraviti preokret u svom poslu, u toj nekoj karijeri. Možda će zvučati klišeizirano kad kažem, ali zvjezdani moment kad se pojaviš pred svima, kad se potvrdiš kao glumica, to doista puno znači. Znači i to da je Zrinko Ogresta dobro znao zašto je baš mene htio za glavnu glumicu. To mnogo doprinese glumačkom samopouzdanju: a nije neka tajna da glumci imaju uspona i padova, da imaju svoje krizne pauze. Zna se dogoditi da mjesecima ne radiš ništa. Pa kreneš preispitivati gdje si, kakav si, zašto si takav… A jedan lijep trenutak u karijeri, poput ove nagrade u Puli, odnese svaku dvojbu. Osjećaj uz koji narasteš”, uz osmijeh će Vanja Ćirić. Ljepota i/ili prokletstvo glumačkog posla baš je u toj mimici: sve se vidi, svaki uspon ili pad? To je ta razlika… “Taj trenutak kad ljudi pitaju: tko je ta glumica? Odjednom te doista vide. A malo ranije bio si sam sa sobom, u svakoj svojoj profesionalnoj borbi, dvojbi ili uspjehu. Tako to ide, navikneš se s godinama. Akademiju sam završila još 1998., a otad je bilo i bljeskova i padova, neke posve normalne glumačke stvari. Ne navikneš li se na to, ne možeš dalje”, tumači naša sugovornica. A onaj prvi pogled na svoj lik na filmu? Kakav je osjećaj prvog susreta sa sobom na filmskom platnu? “Dvaput sam gledala ovaj film. Prvi put na internoj projekciji s ekipom filma. Izašla sam s te prve projekcije, u nekoj svojoj tišini. Bio mi je šok. Ti Zrinkovi ogromni kadrovi, gledaš sebe u krupnom planu, evo me opet i opet… Ne mogu reći da sam bila oduševljena. Zbunjena, da. Sa stotinu naknadnih zamjerki samoj sebi, a sve je na filmu već gotovo. Ali prošlo je neko vrijeme pa sam na projekciji u Areni film vidjela posve drukčije. I možda mi je bio potreban taj prvi moment, da se prihvatim. Da pounutrim sve svoje nesavršenosti i glumačka rješenja na koja sam se odlučila. U Puli sam bila zadovoljnija, mirnija”, govori glumica. “Nakon toliko godina u kazalištu”, nastavlja, “nemaš tu percepciju. U kazalištu se nikad ne vidiš, nikad ne čuješ boju svoga glasa”, vedro će zatim. “Plavi cvijet” je film s kojim se lako poistovjetiti, pogotovo po “ženskoj liniji”: o čemu zapravo govori? Kod jednostavnih tema poput ove o “običnoj ženi” Mirjani iz Martinićeve drame, svatko ima drukčiju nijansu ulaza…

“Priča je jednostavna i životno teška. O tome koliko smo dobri jedni prema drugima, u obitelji. O trenutku u kojem se trebamo zapitati gdje smo to u životu, a taj trenutak lako možemo potisnuti, da ga nikad ne osvijestimo. Priča je to o odnosima žena u obitelji i propuštenim prilikama. Optimizmu trenutka koji vas mijenja, nepovratno”, govori glumica. “Ali”, nastavlja u dahu, “ne bih rekla da je ovo film o sretnim ženama. Nego o prihvaćanju svih životnih pogrešaka. O nekom poštenom odnosu prema sebi i ljudima oko sebe, posebno u obitelji. Mirjana je lik žene svjesne svojih krivih poteza, svjesna da je zapela u krivoj ljubavnoj priči, dok kćerin pubertet vidi kao teškoću u dubinskoj komunikaciji koju dugo ne uspijeva osvijestiti”, objašnjava Vanja Ćirić. I to bi bila ona univerzalna, ako ne i stereotipna “ideologija ženskoga ključa”, po kojemu se razrješenje odnosa u obitelji uvijek odgađa za neku sljedeću generaciju. Dominacija, trpnost, pobuna u nekoj idućoj inkarnaciji: to je to? Reprodukcija ženskih prešućivanja se nastavlja? “Da, razrješenja nema. Možda nije ni poanta u razrješenju nego u procesu prema nekoj kvalitetnijoj komunikaciji. Ovaj film podcrtava to stanje: loša komunikacija gotovo je obiteljski standard - i ne samo obiteljski, a sad je još uočljivija. Osjetite je posvuda. Distanca među ljudima, čak među najbližima oko nas, je prevladala. Kao da su se izgubili gabariti nekadašnjih životnih radosti u bliskosti. Stvorili smo intimne čahure u kojima se, zanimljivo, vrlo dobro osjećamo. Obitelj je postala zajednica mikroizolacija. Moja je obiteljska situacija, recimo, takva da su se roditelji nedavno odselili na otok. Više ne komuniciramo kao prije. Ne viđamo se. Ja sam se, na neki način, distancirala od svoje mame pa koji put pomislim: kad sam je zadnji put nazvala, kad smo doista razgovarale o tome što nam se u životu događa? Eto, po tome je ovaj film snažno mjesto poistovjećivanja. Djeluje, nadam se, dublje nego što smo spremni priznati. Upozorava da nismo svjesni vremena koje nam curi. A svijet izvana… pitanje je što je on za nas”, razmišlja glumica. Transgeneracijska prtljaga uvijek je velika tema. U domaćoj kinematografiji odnedavno česta, a u pravilu je iznose autorice.
“O da. Opasno je vrijeme u kojem živimo. Ne mislim da se slučajno dogodilo da žene o tome progovaraju. Trpnost je u kulturi odrastanja žena na našim prostorima dugo bila dominantna, ali mlađe generacije tu liniju prekidaju. Govore glasno, izražavaju ono što misle bez ograda. To je velik napredak u društvu. Ono kad se radije odlučite makar za eksces nego za šutnju - kako u umjetničkom poslu tako i u realitetu života”, govori Vanja Ćirić. 

“A način komunikacije dubinski se promijenio”, nastavlja ona. “Svakodnevica nas tome uči na različite načine. Izolacija nam je postala ne samo prirodno nego i žuđeno stanje. Nedavno sam se, recimo, srela s prijateljicama iz Škole za ritmiku i ples, s kojima sam odrasla. Sve te cure pratim na društvenim mrežama, pratimo međusobne linije naših života. Ali kad smo se fizički srele nakon 25 godina pauze, to je svima bio šok. Nismo se prestale smijati: kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo… Spominjem ovu svoju privatnu zgodu jer je univerzalna. Jer fizički susret ljudima sve više predstavlja neobičnu situaciju. I ovaj film počinje nekom slutnjom, tenzijom prije dolaska majke u posjet kćeri. Tako prepoznatljivo. Pa kad se dogodi njihov susret, mijenjaju se njihove emotivne slike. Realnost naših susreta s ljudima je jednaka, a ne znam koliko je osviještena”, govori Vanja Ćirić. Spominje ležernost u procesu stvaranja filma, to baš naglašava. “Zrinkova redateljska sigurnost, povjerenje i apsolutna kontrola nad cijelim procesom snimanja na mene su djelovali blagotvorno. Kao glumica, vjerovala sam mu sto posto: bez toga, mislim, ne može ispasti ništa dobro. I sigurna sam da se ta mirnoća, lijepa atmosfera rada na snimanju cijelo vrijeme, itekako osjeti u filmu. Imala sam dovoljno vremena da ‘proživim’ svoj lik prije snimanja. Ali ono što mi je, kao kazališnoj glumici, bio najveći izazov upravo je Martinićev tekst: pitak, jednostavan, a točan. Teče u kontinuitetu savršeno, a nemaš se u glumačkom smislu za što ‘uhvatiti’. I posljednja scena u filmu s mamom, taj trenutak nadrealnog, uh, to je bila najvažnija glumačka točka filma. Na toj se sceni dižeš ili padaš. Znala sam: ako to ne izvedem kako treba, neću moći zaokružiti ulogu. Hoćeš-nećeš, kao kazališnoj glumici mi je najveća strepnja bila da ne pretjeram u izrazu, da potisnem taj kazališni osjećaj da stalno moram prelaziti rampu”, žustro objašnjava. Zrelost glumačkog posla stječe se u kazalištu pješke, brojem odigranih predstava, sporo je to? “Dugo sam bila uvjerena da je glumačka zrelost - ono o čemu glumci neprestano razmišljaju, a rijetko izriču - nešto što se događa s godinama. Biologijom glumca. A sad mislim da je iskustvo rada važnije, uz tu neminovnost biološkog. Svaka je uloga novi glumački početak, uvijek se moraš iznova pronaći. Koliko mi se samo puta dogodilo da se naprosto nisam ‘poklopila’ s redateljem, atmosferom predstave, tekstom… Nema pravila. Možeš, doista, biti zreo glumac čim izađeš iz Akademije, a možeš to polako graditi. S ovom ulogom Mirjane u Ogrestinu filmu meni se sve u glumačkom smislu zrelosti nekako poklopilo. Mislim da sam u dobrim godinama, kad točno znam što mogu na tehničkoj razini a što u ‘finijoj’ obradi lika. Ono kad osjećate da živite baš neku dobru zrelost”, kaže glumica uz široki osmijeh. Kamo bi voljela da je nosi optimizam glumačke energije?

“Nikako ne bih voljela da mi se sada dogodi neka veća pauza. Imam, dakle, osjećaj i tu potrebu da samo rolam dalje. U glumačkom svijetu je to osjetljiva, skliska stvar. Nesigurno je, nestalno, nepredvidivo. Takav posao”, veli naša sugovornica, koja u matičnom kazalištu Komedija ovih dana igra u novoj predstavi, “Treba se znati ponašati” Alana Ayckbourna, u režiji Tomislava Pavkovića. “I tu mi se sretno poklopilo, u svom kazalištu igram puno, kao da mi je sve na nekom energetskom vrhuncu”, dodaje glumica. Voljela bi se više posvetiti filmskoj glumi, ali je svjesna da je pandemija jako unazadila sistem i ritam europskih filmskih koprodukcija. “Ali ono što u tom smislu raduje je činjenica da je takozvana obična žena konačno postala zanimljiva filmu. Teme ženskih i muških ‘srednjih godina’. Čini se da blijede stereotipi ženske ljepote i uspjeha u tematici suvremenog filma. Konačno vidite ženu u realnosti vlastitih godina kao dobro opće mjesto filma. Naravno, i meni je bilo šokantno kad sam se vidjela u krupnom kadru. Gledam se: ostarjela si... Treba to znati prihvatiti, naučiti voljeti. Glumice su po definiciji svih stereotipa gotovo osuđene na potrebu estetskih zahvata, neprestanog uljepšavanja, koje te, zapravo, brani od stvarnog i neminovnog, od prihvaćanja onoga što jesi, kako god da jesi. Stalno te se, kao glumicu, tjera da ‘nešto radiš na sebi’. A glumački rad na sebi za mene je uvijek bila literatura, tekst, rad na vlastitom duhovnom i mentalnom zdravlju. Gluma je rad kao i svako drugo zanimanje: ni manje ni više od toga”, kaže. Kazališni život i svijet bio joj je, međutim, obiteljski “predodređen”. “Moj otac Zoran Ćirić glumac je u Kerempuhu, pa je moj životni poziv bio na neki način doslovno urođen, iako je odluka o studiju bila zapravo ishitrena. Otac me vodio na kazališna gostovanja, kao djevojčica sam znala provesti dane u garderobi s glumicama, bio je to moj formativni svijet. Završila sam zagrebačku srednju Školu za ritmiku i ples, ali kod nas u to vrijeme nije bilo studija plesa. Kako odlazak na studij negdje vani nije bio opcija, nisam dugo razmišljala. Preko noći sam odlučila otići na prijamni na Akademiju dramskih umjetnosti i prošla iz prve”, veli glumica. A studij glume? Nekome trauma odrastanja, drugima najbolje razdoblje života...

“Upisala sam Akademiju vrlo mlada, sa samo 17 godina, pa mi je studij posložio prioritete i puno mi pomogao da imam čvrsto tlo pod nogama. Dosta sam ‘raspršen’ tip osobe, baš mi treba da me se dovede u glumački fokus. Zato volim kad mi redatelj, poput Ogreste nedavno, jasno ‘postavi’ glumačku bazu. A najbolju pedagošku bazu dobila sam od Neve Rošić, Koraljke Hrs, Alme Price i Tonka Lonze, koji je stalno ponavljao: gluma je zanat. Zanat sam savladala, a to je bio tek početak, jer se ono što je u manifestaciji zanata vrlo važno najviše odnosi na partnersku suigru. U ovom sam filmu imala sreću što mi je partnerica bila Anja Šovagović Despot, koja mi je bila fantastična podrška. Tvoja je uloga samo djelić u figuri, ako nemaš dobrog partnera. To je neopisivo važno”, živo objašnjava glumica. Kronologijom njezina glumačkog puta, nakon Akademije je sve išlo po špagi? “A ne. Imala sam kaotičan period na studiju, zadnje dvije godine. Sreća je što sam vrlo brzo nakon studija počela raditi i uklopila se u Komedijin ansambl. I moram priznati da sam se zamišljala u nekom drugom kazalištu. Pa kad se to nije dogodilo, mislila sam - OK, možda će bi mjuzikl biti bliskiji jer sam ipak školovana plesačica. Ispostavilo se, međutim, da u svom kazalištu već godinama isključivo igram dramske uloge”, smije se Vanja Ćirić. “Zato je jasno da mi je filmska uloga došla kao velika satisfakcija. Nakon nekog vremena u svom kazalištu - koje volim, da ne bi bilo zabune; naprosto ti fale drukčije uloge”, kaže. Sve u njoj traži profesionalnu promjenu, o tome je riječ?

“Nije to tako jednostavno. Previše godina prođe da bi čovjek nešto radikalno u poslu mijenjao. A moram priznati da sam u nekom periodu svog života malo ‘zapela’. Ne shvatite me pogrešno kad kažem da sam ‘zapela’ u majčinstvu. Moj me mlađi sin naprosto jako trebao u svom razvojnom putu, što je zahtijevalo puno energije i vremena. To mi je bilo na prvome mjestu i bila je to jedina ispravna odluka tad. Vjerujem da je to utjecalo ne samo na moju glumačku karijeru nego i na mene kao osobu, kao ženu. To je taj put zrelosti koji svaka žena prolazi na svoj način. I sad kad su sinovi veći, da ih mogu ‘pustiti’, imam još dovoljno energije i snage upustiti se u drukčije profesionalne izazove”, vedro će ona. Posao u svom teatru nikad nije doživljavala rutinom, veli. A profesionalne želje? Ili je suspens “izazova iza ugla” dovoljno dobar osjećaj? “Nemam konkretnu profesionalnu želju. Volim igrati u svom kazalištu, ali uvijek postoji nešto o čemu godinama mislite kako biste rado… Recimo, vrlo bih se rado voljela vratiti na Dubrovačke ljetne igre, gdje sam igrala u studentskim danima. Bilo mi je čarobno. Igrati u Dubrovniku za mene znači susret s glumcima različitih sredina, raznih kazališta. Ponovno bih voljela osjetiti tu atmosferu”. To su te slatke, ostvarive želje, čini nam se. “A imam i jednu gotovo neostvarivu”, smije se Vanja Ćirić. “Završila sam u kazalištu u kojem je gotovo nemoguće da igram čehovljansku junakinju. To mi je boljka i to mi je želja: biti čehovljanska glumica”. Ali to je barem jasno, dodajemo, čehovljanski tip ne ovisi o mediju, taj prelazi svaku rampu… To rekosmo, a Vanja Ćirić vedro kimnu.