Noge su ih prestale slušati puno prije kraja. Mišići su ih boljeli, pluća su im se borila za zrak, tijela su im škripala i stenjala. Hrvatski igrači su došli do svojih granica, a onda otišli i preko njih, i to još jednom. Iscrpili su sav svoj adrenalin, otišli su daleko u "zonu crvenog", u bol.
Pa ipak, unatoč tome što su im se pokreti sve više grčili, tetive im se ukrućivale, što su se tako borili za uhvatiti zraka da je izgledalo da više nema nikakve šanse da daju makar malo više, oni su nastavili, nastavili su juriti, nastavili su trčati, prošli su Englesku i ušli u finale Svjetskog prvenstva, u povijest.
Kada je finalni zvižduk označen nakon produžetka, čime je potvrđena njihova pobjeda od 2:1, nekoliko ih se srušilo na tlo, pokošeno ne samo pukim fizičkim naporom kojemu su se podvrgnuli, nego i razmjerima onoga što su postigli..
Ispale su sve nogometne sile osim jedne: Brazil i Njemačka, Argentina i Španjolska, svi oni su vani. Hrvatska, nacija od četiri milijuna ljudi, još uvijek je unutra. Jedino Francuska još stoji između te momčadi i onoga što bi se, ako bi se dogodilo, smatralo najčudesnijim osvajanjem Svjetskog prvenstva u povijesti.
Oni su do finala stigli na težak način, dramatičnim putem: kroz produžetke i raspucavanje penala protiv Danske, kroz produžetke i raspucavanje penala protiv Rusije i sada još i ovo. Protiv Engleske bilo je to iscrpljujućih 120 minuta, epska priča kakvu može stvoriti samo svjetsko prvenstvo.
Hrvatska se u utakmicu vratila, kao i u prethodna dva kruga, kroz rezultatski manjak, tako što je izvanredni Ivan Perišić nadoknadio pogodak Kierana Trippiera sa samog otvaranja utakmice. Tim je postepeno ovladavao susretom, Luka Modrić i Ivan Rakitić ovladavali su sredinom terena.
Pritom su propuštali pojedine šanse za pobjedu; njih toliko da se pomalo činilo čak da propuštaju priliku u cijelosti. Perišić je pogodio vratnicu i promašio je prazan gol, a Mario Mandžukić je propustio kazniti očajničku obranu Jordana Pickforda, inače izvrsnog engleskog golmana. Sat je otkucavao. Nazirali su se penali, još penala. A onda, nakon 110 teških minuta, Engleska je zablokirala na jednu jedinu sekundu i Mandžukić, iskusni star ratnik, ugrabio je loptu i zabio za pobjedu.
Jedva da je bio u stanju pomaknuti se za trenutak koji se činio poput vječnosti, da bi naglo pojurio prema korneru, privučen masom hrvatskih navijača odjevenih u crveno i bijelo. Suigrači su trčali za njim i zatrpali ga hrpom tijela. Ispod svih njih našao se usamljeni, bespomoćni fotograf, oboren hrvatskim slavljem.
A niti to još nije bilo ništa u usporedbi s onime što je uslijedilo nakon posljednjeg zvižduka. Oni igrači Hrvatske koji su još bili u stanju kretati se, potrčali su još jednom prema navijačima. U tom deliriju umor je nestao. Plesali su i pjevali, upijali su skandiranje, uživali su u trenutku. Neki od njih doveli su svoju djecu, drugi su iznijeli svoje zastave, najednom su nalikovali uzburkanom šahovskom moru na terenu Stadiona Lužnjiki.
Na liniji polovice igrališta, koja je odjednom nalikovala na tanku granicu između nade i očaja, engleski izbornik Gareth Southgate stajao je i promatrao. Njegovi su igrači, poraženi, na drugom kraju terena pljeskali svojim navijačima, suosjećajući s njima, u ozračju ponosa, ali mučnog ponosa, kamenih lica i zamagljenih očiju.
Kako je ovo svjetsko prvenstvo odmicalo, Engleska je počela osjećati da bi, možda, makar ovaj put, sreća mogla biti na njihovoj strani. Southgate je svoju momčad ovdje doveo više s nadom nego s očekivanjima. Mnogi su smatrali da bi eliminacija u osmini ili možda četvrtini finala bilo najbolje što mogu izboriti.
No, kako se stao pojavljivati buntovnički duh turnira "Rusija 2018.", sve se promijenilo. Engleska je prohujala kroz grupu i potom pobijedila u raspucavanju jedanaesteraca (što joj inače nikada ne uspijeva). Kako su se favoriti natjecanja jedan za drugim smjenjivali, bili proglašavani favoritima da bi odmah potom otpadali, učinilo se da se Southgateovoj mladoj momčadi otvorio put.
Čak i sama šansa gurnula je zemlju u ludilo. Bili su to čudni tjedni u Engleskoj, tjedni u kojima je postalo lako zaljubiti se. Činilo se kao da je zemlja postala mjesto beskrajne osunčanosti, a istodobno zbog vlade koja je zaplesala na rubu raspada, i kronične nesigurnosti.
Na taj nepoznati teren kročio je svjež, uzbudljivi engleski tim, oslobođen šepurenja bez pokrića svojih prethodnika i s trenerom koji se pokazao kao izrazito pristojan, pristupačan čovjek. Engleska, lišena pretenzija i ega, činila se otvorena, prijateljska, neočekivano simpatična i – najšokantnije od svega – zapravo prilično dobra u nogometu.
Nacija koja je ranije tako često bila povrijeđena, pala je u nesvijest, postala je razigrana skoro do razine blesavosti u tom prvom valu nove romanse. "Tri lava", pjesma nastala povodom Europskog prvenstva 1996., dobila je novu namjenu kao moderna himna. Refren pjesme, "vraća se kući", postao je pozdrav i susreta i opraštanja, odgovor na svako pitanje; puštao se u tisuću prilika.
Bilo je to tako naglo, tako neočekivano da se činilo nestvarnim. Ako Engleska na svjetskom prvenstvu može postići šest golova, zašto ne bi mogla trenirati i s gumenim piletom? (Bila je to interna zafrkancija na treningu uoči susreta protiv Hrvatske) Ako Engleska može pobijediti u raspucavanju penala, zašto bi bilo čudno da rehabilitacijski dio treninga u bazenu provede utrkujući se na jednorozima na napuhavanje?
Na kraju je svima slomljeno srce. Southgatea je nesumnjivo jako boljelo dok je gledao kako hrvatski igrači slave uspjeh koji je mogao biti njegov. No, čak je i očaj bio nešto sasvim novo. Ovaj put nije bilo zlikovca, nije bilo nikoga koga bi se moglo okriviti, nije bilo potrebe za žrtvenim jarcem. Nitko nije nepotrebno isključen ili okrutno ozlijeđen, kod nikoga nije bilo volje za temeljitom analizom načina na koji Engleska igra ili razmišlja ili planira budućnost.
Naprosto se pokazalo kao činjenica da je to mjesto na kojem je sve trebalo završiti, protiv tima koji je imao nešto više iskustva, nešto više kvalitete, tima koji je nešto više navikao snalaziti se u razrijeđenom zraku takvih visina. Modrić je veteran četiri finala Lige prvaka, Mandžukić tri, Dejan Lovren i Ivan Rakitić po jednog. Od engleske početne jedanaestorice, samo Jordan Henderson igrao je u najvećoj utkamici u nogometu, a i to je bilo prije samo nešto više od mjesec dana.
I za one engleske navijače koji su ostali kod kuće i za one koji su otputovali u Rusiju, od kojih su neki došli još prošlog mjeseca, a drugi prije samo nekoliko dana, u trenutku poraza ostao je samo ponos. Ponos na ono što su vidjeli, na ono što su postigli, na ljubav koju su osjetili kako se nacija ponovno okupila oko tima koji ju je predstavljao.
Southgateu to, međutim, nije bilo dovoljno. On je čekao na onoj liniji na terenu jer je htio čestitati hrvatskom osoblju i igračima na pobjedi, čekao je tamo zato što se nije htio miješati, nije htio prekidati njhov trenutak, čekao je tamo zato što se nije htio kriti od razočaranja. Htio ga je iskusiti, osjetiti kako bi mu to poslužilo kao inspiracija da više nikad ne prolazi kroz isto.
No, to je stvar budućnosti. Sadašnjost pripada igračima koje je gledao, onima koji su Hrvatsku učinili najmanjom zemljom koja je ušla u finale svjetskog prvenstva poslije Urugvaja 1950., koji su se kao momčad pretvorili u moderno čudo. Igrači koji nisu prestajali trčati čak niti onda kada su im tijela vrištala da stanu, čak niti kad više nisu mogli uhvatiti zrak, čak niti kad su im kosti stenjale pod opterećenjem. Oni su se namučili za svoju nagradu, oni su je zaslužili. Čeka ih Francuska. Oni još jednom moraju ući u "crvenu zonu".
U cijelosti preuzeto s New York Timesa
