Sve je počelo u Rimu prije 25 godina, a zanimljivo je i da je prvu Bibliju koju je kupio bila ona na hebrejskom jeziku, u kojoj je jedan dio napisan i na aramejskom jeziku, odnosno idiomu kojim je govorio sam Isus Krist.
- Da, tad sam hodočastio u Rim sa selačkim Zborom Krista Kralja. Svi su kupovali suvenire, razglednice i slično, a ja sam u jednom izlogu vidio Bibliju na hebrejskom jeziku. Ne mogu objasniti zašto, ali ‘morao’ sam je kupiti za svoju rimsku uspomenu, pa sam to i učinio. Sjećam se da je puno koštala, ostao mi je samo sitniš za cijeli tjedan boravka u Rimu, ali nije mi bilo žao. I sad bih učinio isto. Kupio sam je da bude moja sasvim specifična uspomena s tog hodočašća. Kako smo spavali u salezijanaca s hodočasnicima i bogoslovima iz Argentine te s njima svaku večer igrali nogomet, vidjevši je, oni su mi poklonili i svoju Bibliju na španjolskom. I tim rimskim hodočašćem začela se ta ideja koja evo traje i danas, točno četvrt stoljeća. Budući da su moji Selčani u godinama bavljenja turizmom ostvarili sad već i nekakva obiteljska prijateljstva sa svojim gostima, sami su mi se ponudili, ništa ne rekavši, posredovati u nabavci nekolicine Biblija iz Europe. Tako su relativno brzo u mene doma stigle Biblije iz Njemačke i Nizozemske, Švedske i Češke, Slovačke i Poljske, a selačkim vezama došla je i ona iz Kine, Južne Koreje i Japana, kao i na jeziku tagalog s Filipina ili arapskom, urdu, hindiju, malayalam... - rekao nam je Vuković.
Nakon toga počeo ih je intenzivnije prikupljati, a kako je imao puno kontakata s ljudima iz cijeloga svijeta, prijatelji su mu ih donosili i slali odasvud. Kako je kao operni kritičar i sam puno putovao, putovanja je koristio i za povećanje svoje zbirke te je kolekcija pomalo rasla.
- Ljudi imaju različite hobije, neki skupljaju poštanske marke ili novčiće, neki slike ili salvete, a eto moj je stvaranje zbirke Biblijâ. Ne znam je li ovo klasično kolekcionarstvo, nemam nekog posebnog cilja, moj je cilj već ostvaren. Jednostavno sam vremenom razvio ljubav prema ovom hobiju - pojasnio nam je Vuković.
Prije pet godina u splitskoj Knjižnici “Marka Marulića” postavio je izložbu svojih Biblija. Izložba je polučila golemi uspjeh, a onda je predstavio do tada prikupljenih 77 Biblija na 52 svjetska jezika.
Od tada je brojka “malo” narasla, pa sad Vuković u svojoj zbirci ima čak 330 Biblija na više od 120 jezika i pisama.
Najstarija Biblija u njegovoj kolekciji je ona iz 1813. godine na njemačkom jeziku i u gotičkom pismu, zatim idu Jeruzalemska Biblija na francuskom (1820.), pa hebrejskom (1839.), talijanskom, (1864.), srpskom (Đ. Daničić, 1868.), švedskom (1874.), flamanskom (1894.), mađarskom (1896.), kao i ćirilični Psaltiri na staroslavenskom (1838.) i ruskom (1878.).
U Vukovićevoj kolekciji nalaze se i originalni primjerci Psaltirâ koje rijetko tko, mimo samostanskih knjižnica i sveučilišnih biblioteka, posjeduje u privatnom fundusu: Istvmaccenye pisnih Davidovih Andrije Vitaljića (1703.), Saltjer slovinski Ignjata Đurđevića (1729.), Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi Šime Budinića, kao i pretisak sedam pokorničkih psalama Ivana Gundulića: Pjesni pokorne kralja Davida (1868., prema originalu iz 1621.). Sve je spomenute libre Siniša Vuković nabavio u dugogodišnjim posjetima više antikvarijata u Zagrebu i Osijeku, Rijeci ili Splitu.
Na stalažama Vukovićeve kućne biblioteke nalaze se i Biblije na gotovo svim europskim jezicima od islandskog i portugalskog, preko malteškog i finskog pa do rumunjskog i bugarskog.
Pored nekoliko izdanja latinske Vulgate i grčke Septuaginte, ova kolekcija posjeduje i sirijsku Pešitu te niz ćiriličnih na staroslavenskom i ruskom, zatim bjeloruskom i ukrajinskom, azerbajdžanskom i srpskom, bugarskom i makedonskom... Zastupljeno je i dosta afričkih jezika počevši s arapskim i kabilskim na sjeveru, pa jezicima yoruba, efik i igbo na zapadu (Nigerija) ili amharski, swahili, somalski s istoka (Somalija, Kenija, Etiopija, Džibuti), kao i jezicima mashi u središnjoj Africi (DR Kongo, Angola, Zambija) i onima na jugu kontinenta: afrikaans, isindebele, shona, setswana, xitsonga... (JAR, Mozambik, Namibija, Zimbabve, Bocvana).
Ovaj fundus čini i mnogo jezika iz Azije, od futunskog i indonezijskog, tajlandskog i tamilskog, singalskog (Šri Lanka), nepalskog i bengalskog, pa sve do niza jezikâ u Indiji, Pakistanu, Afganistanu, Iranu i Iraku: urdu, hindi, malayama, dari, pashtu, farsi, sorani, telugu, punjabi... Tu je i Biblija na maorskom s Novog Zelanda.
Vuković ima i dio Biblije za slijepe osobe, Poslanicu Timoteju, na Brailleovu pismu.
Posebna vrijednost ove biblioteke jest činjenica da se na jednome mjestu nalaze sve dosad objavljene Biblije na hrvatskom jeziku, uključujući i separatna izdanja poput zasebno publiciranih Psaltira ili Pjesme nad pjesmama, Novih zavjeta ili koje druge svetopisamske knjige.
- Naročitu sam pažnju i energiju uložio i utrošio u sabiranje svih dosad objavljenih hrvatskih izdanja Svetoga pisma. Nabavio sam Bibliju Bartola Kašića koja je objavljena tek prije dva desetljeća u Njemačkoj (2000.), a u arhivu u Vatikanu taj je manuskript ležao više od tri stoljeća. Prvo tiskano izdanje hrvatske Biblije, ono u šest tomova Matije Petra Katančića iz Valpova (1831.), objavljeno u Budimu, teško je pribaviti, ali imam nedavno izdanje štampano u jednom svesku (2016.), kao i komplet od 12 knjiga mojega Bračanina Ivana Matije Škarića, Postiranina, koji je kao dobro školovani ‘vir trilinguis’ - znajući sva tri biblijska jezika: hebrejski, starogrčki i latinski - u Beču objelodanio svoje Sveto pismo popraćeno dragocjenim i dotad neviđenim egzegetskim analizama i hermeneutičkim tumačenjima (1858. - 1961.). Nakon njega, čak 80 godina kasnije, Ivan Ev. Šarić u tri je knjige tijekom NDH u Sarajevu publicirao svoj prijevod Biblije, što također imam doma, kao i jednosveščano ‘madridsko’ izdanje tog prijevoda, odnosno u novije vrijeme višekratno izdano u nas s temeljitom jezičnom revizijom - ističe Vuković.
Naravno, njegova kolekcija sadrži i originalno izdanje prve hrvatske Biblije prvi put objavljene baš u Hrvatskoj, a to je ono popularno izdanje Stvarnosti iz 1968. godine, koju nedugo zatim, sve do danas, u više izdanja u javnosti distribuira izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost.
- Mi u Hrvatskoj, ustvari, nismo ni svjesni kako imamo čak 15-ak cjelovitih prijevoda Biblija. Time se ne mogu podičiti ni umnogome veće kulture od naše, a niti i jezici zastupljeniji u svijetu od našeg. Nemojmo zaboraviti kako u našem kršćanskom životu participiraju i braća nam protestanti, članovi reformatorskih crkava, koji su sami iznjedrili više prijevoda kompletnog Svetog pisma. Spomenimo tek Branka Djakovića ili Ivana Vrtarića. Pa onda imamo i Varaždinsku Bibliju i Čakovečku Bibliju, pa Novi zavjet od Rubena Kneževića. Na kajkavskom jeziku nedavno je objavljeno Sveto pismo Novoga zakona Ivana Ruperta Gusiča, a na čakavskom gradišćansko-hrvatskom isprva smo dobili Novi zavjet u prijevodu Ivana Jakšića i Martina Meršića (1952.), da bismo prije koju godinu osvjedočili se i kompletnoj Bibliji koju je na taj jezik preveo svećenik Stefan Geosits. Razumije se, daleko bi nas odvela priča kad bismo baš sve makar i taksativno naveli što su činili naši bibličari, poput prijevoda evanđelja Josipa Stadlera ili Tomislava Ladana, Novoga zavjeta Franje Zagode ili početka starozavjetnih knjiga iz pera Valentina Čebušnika, Psaltira fra Luke Bračanina, Ivana Štambuka ili Antuna Vranića. Dodajmo svemu kako je desetljećima u hrvatskom javnom prostoru postojalo i srpsko izdanje u prijevodu Đure Daničića (Stari zavjet) i Vuka Stefanovića Karadžića (Novi zavjet). Njezina prednost je bila što je tiskana u jednoj knjizi, a ne kao naše u više svezaka, pa je tako bila dostupnija širem pučanstvu. Srpski tekst su kroatizirali Milan Rešetar i Bogoslav Šulek, naglašava Vuković.
O načinu kako gradi svoj biblijski zbir i koji su mu predstojeći koraci naš sugovornik podcrtava:
- Nije mi gušt nabavljati Biblije putem interneta. Sve je danas lako dostupno. No svaka moja Biblija ima svoju priču kako je dospjela u naš obiteljski dom, a tome sam posvetio i jedan oveći tekst objavljen u mojem petoknjižju ‘Čakavski pištular I. - V.’. Volio bih kad bi mi netko od naših iseljenika poslao ili donio Biblije iz Škotske i Litve, Moldavije i Gruzije, koje ne moraju biti dar, spreman sam ih naravno platiti. Ali je važno u cijeloj ovoj priči postojanje izravnog ljudskog kontakta i posredovanja mimo trgovačke suhoparnosti bez emocije. A tek kad bih mogao imati donatora koji bi mi omogućio takozvanu Tajkunsku Bibliju na hrvatskom jeziku, luksuzno izdanje velikog formata koje su kupovali uglavnom naši bogataši i nogometaši, mojoj radosti ne bi bilo kraja - napominje nam Vuković.
Osim u Splitu, u zadnjih pet godina ova je biblijska kolekcija imala izložbenu turneju diljem Hrvatske. Autor nam refleksno kazuje u pero:
- Dosad sam imao eneadu izložaba od njih čak devet. Nakon Splita bila je postavljena u Državnom arhivu u Vukovaru, pa u mene na Braču, u mojim Selcima i u Bolu. U povodu 50. obljetnice objave spomenute Zagrebačke Biblije, 2018. godine izložena je i na Kaptolu u Zagrebu. Uslijedile su potom izložbe u Solinu i Trogiru, te u Galeriji “Arsenal” u gradu Hvaru. Zadnja je bila pred minuli Božić u Sinju, kad su na otvorenju bili i katolički svećenik, gvardijan sinjskoga franjevačkog samostana, pravoslavni pop iz splitske parohije i jedan protestantski pastor. Žao mi je što su bili spriječeni doći predstavnici Židovske općine i Islamske zajednice. Sad slijedi i jubilarna deseta izložba, kad ćemo se, nadam se, okupiti u još većem broju, barem kad je posrijedi ekumenizam i međureligijski dijalog.
Ali Vuković nije samo kolekcionar Biblija, nego i prevoditelj. Godinama je radio na nevjerojatnom pothvatu koji je i ostvario. Naime, kako je odrastao u Selcima, malome mjestu na otoku Braču sa specifičnim lokalnim dijalektom, preveo je cijeli Novi zavjet na čakavski idiom bračkih Selaca, te uz to i dio starozavjetnih knjiga: Pjesmu nad pjesmama, Tužaljke Jeremije proroka, Propovjednika, Psaltir i Juditu.
U časopisu Zadarska smotra objavio je vlastite čakavske prijevode svih evanđelja: Evanđeje po Mati, Evanđeje po Markotu, Evanđeje po Luki i Evanđeje po Ivotu, ali i Meštrance od apoštolih (Djela apostolska).
Trenutačno je obuzet novim projektom, prijevodom “Judite”, starozavjetne knjige po kojoj je Marko Marulić napisao svoj slavni ep.
- Da, dovršio sam prijevod Judite na selačku čakavštinu s Nove Vulgate, i nadam se da bi to trebalo u obliku knjige biti predstavljeno do kraja godine, iako bi neki fragmenti uskoro mogli početi biti objavljivani u novinama. Predstoji mi još samo izvršiti stilizaciju teksta. Sad je pravo vrijeme za to jer je uskoro finale nekovrsne Marulićeve obljetnice, jer se baš lani u travnju navršila 500. obljetnica tiskanja njegova čakavskog epa Judite - pojasnio nam je Vuković te otkrio i još jedan projekt u nastajanju:
- Pripremam i knjigu ‘Pisma nada sviman pisman’, koja je objavljena prije koji mjesec u časopisu Čakavska rič, s tim da će u knjizi, uz moj prijevod s latinskog, biti i uvodna studija gdje sam napravio jednu komparativnu analizu s hrvatskim prijevodima koji do sada postoje, na kajkavštini, čakavštini i štokavštini, a napravio sam i paralelizme sa srpskim izdanjima koja su na štokavici. Ova će buduća knjiga biti važna i po tome što će se u njoj prvi put tiskom pred javnost podastrijeti još čak tri prepjeva Pjesme nad pjesmama, što su već odavno u rukopisu. Naime, uza svoj čakavski prijevod, želim čitateljima prinijeti pažnji i još čak tri verzije neobjavljenih tekstova Pjesme nad pjesmama. Prva je ona iz Poljičke Biblije (1759.), čiji se manuskript čuva u arhivu HAZU-a na Zrinjevcu u Zagrebu, a drugi je iz tzv. Jurjetinovićeve Biblije (1794.), kojoj je original u depou zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Oba rukopisa sam transliterirao i prilagodio suvremenoj grafiji. Treći tekst je onaj Antuna Sovića, koji se čuva u knjižnici Metropolitani na Kaptolu i potječe iz 1928. godine. Posrijedi je tekst koji je doživio tužnu sudbinu jer je njegov autor pribjegao jeziku koji je nazivao jugoslavenskim i nije htio popraviti neke izraze (uglavnom vlastitih imenica) koje je čuo u Šumadiji. Zato i nije dobio crkveni imprimatur za tisak te je ostao u pismohrani domaće nam biblistike kao povijesna činjenica. Ma, prijevod Pjesme nad pjesmama nema nikakvih jezičnih kontroverzi u sebi, a i da ima, trebalo bi ga podastrijeti na uvid proučavateljima, pa makar i iz znanstvenih razloga, ako ne iz dobrodušne i dobrodošle znatiželje. Veselim se i tome u mojoj knjizi.
A uz sve navedene projekte, broj sakupljenih Biblija i dalje raste.
- Tako je, police postaju pretijesne, ali to je hobi kojega se ne mogu i ne želim odreći - zaključio je Vuković.
