Life
31962 prikaza

Nepoznati ključni dani jezive Pavelićeve NDH

Nastavak sa stranice: 1

Prvi dodir Pavelića i Kvaternika desio se pred ulazom spomenuta ustaškoga stana. Kroničar Hrvatskoga naroda patetično javlja: "Susret poglavnika i njegova zamjenika duboko je ganuo sve prisutne. Na to je Kvaternik čvrstim glasom izrekao nekoliko riječi dobrodošlice. Tek mali dio prisutnih mogao je čuti poglavnikov govor koji se obratio muški:

'Hrvatska braćo i sestre', počeo je Pavelić čvrstim i zvučnim glasom, 'neću vam govoriti dugo jer u nas ustaša nije običaj govoriti nego raditi. Trebalo je', rekao je Pavelić uznahvalivši saveznike Njemačku i Italiju, a koje je Beograd prokazivao kao opasne susjede, 'samo malo dana borbe i Jugoslavije više nema! Govorili su nam da smo fantasti, a sad se vidi da smo mi bili u pravu, a oni su luđaci i drznici. Uspostavili smo državu, uz pomoć ustaške desnice, ustaške krvi, uz pomoć prijatelja Hitlera fuhrera i Ducea Mussolinija.'

Andrija Artuković Proces stoljeća 1 Life Hvatanje Artukovića: U zoru su mu kuću okružili gliserima

Kod spomena njihovih imena zrak se prolama od oduševljenih pokliča. 'U ovom času naše misli i naši osjećaji idu velikom njemačkom narodu i njegovoj nikad nepobjedivoj vojsci, i prijateljskom talijanskom narodu i njegovoj bratskoj vojsci. U Hrvatskoj vladat će red i rad. Svatko će biti odgovoran poglavniku, a poglavnik će biti odgovoran hrvatskom narodu.'" Bio je to prvi Pavelićev govor u Hrvatskoj nakon 12-godišnjega izbivanja. O tome Hrvatski narod kaže:

"Vraća se nakon 12 godina provedenih u izgnanstvu kao golub mira i sunčanoj Hrvatskoj kao vjesnik slobode, kao osloboditelj. Vraća se na Uskrs, divne i sretne koincidencije, odvalivši kamen iz groba slobode Hrvatske države. Uskrsnuvši je slavno uz pomoć velikoga genija i vođe njemačkog naroda Adolfa Hitlera". Zagrebački gradonačelnik dr. Jozo Dumandžić preuranio je pozivom Zagrepčanima da dočekaju "obnovitelja nezavisne Hrvatske":

"Naš godinama s neizmjernom ljubavlju i beskrajnim nadama očekivani poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić stupio je na sveto hrvatsko tlo i stići će u Zagreb čim budu završene pripreme za njegov doček". Da potom dođe do ispravka, ali iz ureda Slavka Kvaternika: "Hrvatski narode, dajem Ti radosnu vijest da se Tvoj slavom ovjenčani Poglavnik vratio u glavni grad Zagreb i preuzeo svu suverenu vlast u nezavisnoj Hrvatskoj. Naš Poglavnik šalje Ti svoje pozdrave i daje Ti svoje energije, svoje srce i svoj um i radit će za Tebe dan i noć kao i dosad. Ti ga slijedi da vazda budemo: Za dom spremni!".

Željko Rohatinski A gdje smo mi? Ekonomix Velika pljačka hrvatskog zlata - u tajnosti prodano za sitniš

Upadljive su snimke s dočeka kad djevojke u šestinskim nošnjama daju Anti Paveliću cvijeće, a i dr. Mile Budaka koji je izašao iz bolnice još neoporavljen da ga pozdravi.

U Splitu su prvi požurili da izmijene imena brojnih ulica i trgova, a novim "dostojnim nazivima" kumovao je opunomoćenik za Dalmaciju, dr. Edo Bulat. Pa je Narodni trg preimenovan u Trg dr. Ante Pavelića, Francuska obala postala je – Obala Adolfa Hitlera, Marmontova ulica – Benita Mussolinija, Meštrovićev put - Ustaški put, Obala vojvode Stepe – Obala generala Slavka Kvaternika, Wilsonova obala – Obala dr. Mile Budaka, a Tartaglijina ulica – nazvana je po Milanu Luetiću, poginulom ustaškom borcu.

"Pavelićevi građani" 1942. u Bednji | Author: Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu/ privatna zbirka Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu/ privatna zbirka
Strogo kontrolirane novine od prvih dana NDH vidljivo su najavile smjer kojim će ploviti ustaški brod. Iz novina saznajemo da je Mladen Lorković govorio u Donjem Miholjcu s proljeća 1941.: "Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tome narodu rastvaraju zdrave snage, koji su taj narod kroz stoljeća i desetljeća gurali iz jednoga zla u drugo. To su naši Srbi i naši Židovi!".

Naslov Hrvatskog naroda: "Na ustaškom slavlju u srcu Poglavnikove kršne Like, u Gornjim Kisinjama podno Velebita, gdje je pukla prva ustanička puška, govorio je doglavnik Mile Budak." Uz krupni podnaslov: "Između nas i njih tamo, nažalost, nema pomirenja! Mi ne možemo na istom komadu zemlje biti ni kuće kućiti, a pogotovo ne možemo s njima državu stvoriti! – rekao je doglavnik Budak."

Od brojnih događanja u kulturi, poslije rata dugo je bio skrivan detalj o prisezi državi i poglavniku koju su izrekli svi članovi ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta (u eri NDH: Državnog) pred ustaškim intendantom Dušanom Žankom. On je izrijekom zahtijevao da mu u novinama pišu ime samo inicijalom, dakle D. Žanko. Jer Dušan, zaboga, kršten po srpskom srednjovjekovnom caru, parao je uha najzadrtijim zagovornicima punokrvne hrvatske rase.

Nacisti IZDAJNIK Life Ubijali po šumama: Nacistička povijest vlasnika L'Oréala

Žanko je novinarima izjavio da će s početkom njegova mandata "u hrvatskome kazalištu zavladati čista etnička orijentacija". Preopširno bi bilo nanizati najpoznatija imena umjetnika koji su morali izaći na binu i gromko ponavljati Žankove riječi o vjernosti Hrvatskoj i Paveliću, u nazočnosti dvojice golobradih svjedoka iz Ustaške mladeži.

Od Branka Gavelle, Vjekoslava Afrića, Bele Krleže, Lovre Matačića, Joze Petričića, Marije Crnobori, Marijane Radev, Dubravka Dujšina, Ane Roje, Oskara Harmoša, Emila Kutijara... riječju svih. Zato su poslije rata na sva usta bili hvaljeni glumci koji su prebjegli partizanima, poput Vjeke Afrića, Augusta Cilića, Ivke i Jože Rutićević te na slobodnom teritoriju osnovali Kazalište narodnoga oslobođenja.

A najslavljeniji je bio ljevičar Janko Rakuša, kultni dramski prvak, koji je 10. veljače 1945. bio javno obješen u zagrebačkoj četvrti Remetincu. Nije naodmet podsjetiti da je Rakuša bio jedan od prvih zvijezda jedinog igranog zvučnog filmskog ostvarenja u NDH, kako su ga onda zvali slikopisa "Lisinski" u režiji Oktavijana Miletića, čija je premijera održana nepunu godinu dana prije njegova smaknuća.

Pod velom tajne čamio je i detalj o skupini hrvatskih pisaca – predvođenih po referentu za književnost u vladi NDH, pjesniku Dragutinu Tadijanoviću - koje je krajem svibnja 1941. primio u Banskim dvorima doglavnik dr. Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave. Pisac glasovite priče "Svoga tela gospodar" Slavko Kolar probranim je riječima pozdravio "gospodina ministra i dragoga brata po književnom poslu", kako ga je oslovio na početku govora. I dodao:

"Hrvatski književnici, dragi naš ministre i brate, došli su, evo, preda te, pred svoga prvog ministra da ti se poklone i da te pozdrave kao druga. Bijaše skretanja u krajnosti, na lijevo i desno, bilo je pomodarstva i površnosti, no jednoga ipak nije bilo: nije bilo izdaje. Nikada, ni za Bachova apsolutizma, ni za dvadesetogodišnje Khuenove tiranije, ni za dvadesetogodišnjega beogradskog pašarenja, u najcrnjim danima Aleksandrove diktature, nijedno hrvatsko iole valjano djelo, nijedno hrvatsko imalo uvaženo pero – nije se dalo u službu tuđina, ugnjetavača i tiranina. Zato ponovno izražavamo radost da si baš ti, prvak hrvatske knjige, došao na ovo mjesto, pa na tom čestitam i tebi i narodu hrvatskom i njegovu junačkom Poglavniku".

Ustaše i četnici | Author: Public Domain Public Domain
Došla nam je do ruku potpisana izjava Dragutina Tadijanovića, sročena po isljedniku, koji ga je ispitivao o njegovu djelovanju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. O spomenutome prijamu kod Budaka Tadijanović je rekao:

"U moj ured u Opatičkoj 49, nedugo poslije uspostave NDH, došao je kolega Novak Simić, s prijedlogom da delegacija Društva hrvatskih književnika posjeti ministra i doglavnika Milu Budaka. To bi lijepo odjeknulo, rekao mi je tad Simić, zato što je i Budak vrlo priznat književnik. Kao referent za književnost njegov prijedlog nisam smio odbiti. Ipak sam ga pitao: kako to da upravo on, kao Srbin i pravoslavac, inzistira da posjetimo Budaka? Simić mi je na to odgovorio da je doista pravoslavac, ali se smatra hrvatskim književnikom. Prijam je uročio književnik Marko Čović, glavni urednik časopisa Hrvatska revija, a ujedno i Budakov tajnik. Svima iz delegacije bilo je čudno i neobično zašto smo Budaka morali čekati više od sata u predvorju njegova ureda u Banskim dvorima. Kasnije mi je Marko Čović u povjerenju otkrio kako nas Budak nije želio vidjeti kad je čuo da će s nama biti i Srbin Novak Simić. Čović ga je dugo nagovarao i molio da nas ipak primi, na što je Mile Budak jedva pristao. Smekšao se kad je čuo da smo k njemu došli upravo na Simićev prijedlog. U kratkom slovu Budak je govoreći o protuhrvatskim djelima u prijeratnoj književnosti nedvosmisleno aludirao na srpske pisce u našoj sredini".

Jasenovac Prije 73 god Life Njih 600 bježalo je iz Jasenovca od fra Sotone

Jedini od Pavelićevih ministara koji u izjavi nakon potpisivanja zakletve nije naveo vjeru svojih roditelja bio je Andrija Artuković, čija je mati bila Ruža Rasić (pravim prezimenom Rašić). Slovo š u prezimenu Artuković je zamijenio sa s, kako ga ne bi sumnjičili da je možebitno bila krštena u pravoslavnoj crkvi.

No premda su poglavnik te njegovi ministri Artuković i Žanić bili potpisnici rasnoga zakona o čistoj hrvatskoj krvi, prvi njemački poslanik u Zagrebu Siegfried Kasche otkrio je pouzdano da su supruge Pavelića - Mara Lovrenčević i Žanića - Alma Steger, Židovke. Punica Ante Pavelića, dakle mati žene mu Mare, bila je Ivana Herzfeld, Židovka rođena u Beču.

I još jedan zataškani podatak kaže da je Antu Pavelića s Marom Lovrenčević u crkvi svetoga Marka na zagrebačkome Gornjem gradu 12. kolovoza 1922., pred kumovima, bračnim parom Zaplatićevih, vlasnicima poznate gostionice na Maksimirskoj cesti, vjenčao monsignor Svetozar Rittig, koji je od 1943. bio u partizanima, a dva ljeta potom postao je ministar u prvoj vladi Narodne Republike Hrvatske .

Slavni pisac Tin Ujević poslije sloma NDH dugo nije bio u milosti izdavača. Odbijali su ga i sklanjali se od njega kao da je gubav. Zbog teškoga grijeha: povremene suradnje u kulturnim rubrikama listova i književnim časopisima, koji su izlazili od 1941. do 1945., premda je objavljivao samo apolitične eseje i literarne kritike. Kao veća hereza bilo mu je naprćeno stalno namještenje prevoditelja sa šest jezika (španjolskoga, portugalskog, francuskog, engleskog, njemačkog i talijanskog) u novinskoj izvještajnoj agenciji Velebit (kasnije Croatia), gdje je, za cijelo vrijeme Endehazije, radio u jutarnjoj smjeni (od 7.30 do 13.30 sati).

Ustaše, katolički kler i nadbiskup Alojzije Stepinac | Author: Public Domain Public Domain
Novi vlastodršci nisu mu kao olakotnu okolnost uzeli provjerenu istinu da, usprkos čestim nagovorima, Tin nije pristupio ustaškom pokretu. Po ulasku partizana u Zagreb, čudom je izbjegao zatvor, ali zato nije umakao ponižavajućem ispitivanju pred Sudom časti Društva književnika Hrvatske, koji mu je 1945., bez dvojbe, odrezao zabranu pisanja, javnog djelovanja i pojavljivanja u trajanju od pet godina i trajno ga izbacio iz članstva zbog "suradnje s okupatorima i domaćim izdajnicima".

Neki pjesnički anonimus se na pasja kola obrušio na Tina u tjedniku Naprijed, glasilu Komunističke partije Hrvatske, stoga što je pisao i zarađivao tijekom ustaške vladavine; pjesnički kolega Marin Franičević proglasio ga je nenarodnim elementom riječima: "Ujević je došao na ustašku kulturnu fasadu", dok je najpogubnije retke o njemu u partijskome dnevniku Borba ispisao, također pjesnik, Crnogorac Radovan Zogović, neprijeporni ideolog kojega je riječ krojila opstanak i stvaranje pisaca, slikara, skladatelja, režisera, glumaca i ostalih kulturnih radnika: "Kao čovjek Ujević je jedan od onih pjesnika koji su najviše osramotili zvanje književnika."

Zagreb kroz objektiv - svibanj 1945. Ratna povijest Life Zagrebački partizani su čekali vani, a Srbi su bili osloboditelji

Riječju, bio je to Zogovićev poziv da mu odrube glavu na giljotini. Od uhićenja i najteže osude Tina Ujevića je sačuvao tad nadasve utjecajni književnik Šime Balen, koji se od 1942. borio u partizanskim redovima. Obranio ga je time što je "na najvišem mjestu", trojici moćnih članova Centralnoga komiteta KPH srpske narodnosti: Radi Žižiću, Ćanici Opačiću i Radi Brkiću, posvjedočio da ga Tin nije prijavio ustaškoj policiji i tako ga spasio od smrti, budući da je kao njegov intimus znao za njegovu komunističku pripadnost, kao i to da se spremao pobjeći "u šumu".

Povrh toga, Balen je iskopao Ujevićevu poemu iz 1918., nadahnutu Oktobarskom revolucijom, "Rusiji Rusija", kao i pjesmu s naslovom "Srbiji", napisanu ekavicom i tiskanu u beogradskome listu Zabavnik, u slavu najvećega srpskog državnog i vjerskog blagdana Vidovdana: "Božanstvena sveta zemljo Pravoslavlja, - juče ti si bila moćna i velika, - i za usne dece mleko, med i vino - dok ne skrhaše pod gradom čelika, - grudi Tvoje dece, Srpska Kraljevino,- Sutra sabirući i danas i juče, - zasjaćeš u duhu i u živoj moći."

Milan Kujundžić i Davor Šuker Nije od zlata Life Odlazak na grob Paveliću ljudi taje, ali za ove se doznalo

Ujević nije pao u ruke Uprave državne bezbjednosti – UDB-e, ali nije mogao pronaći nikakva posla da preživi. Prijatelji su ga nekako prošvercali pa je za crkavicu, sklonjen od argovskih očiju svevidih agenata, honorarno prevodio u Vjesniku i Narodnome listu. Pisac Vice Zaninović jedva se izvukao da ga ne otpuste zbog nebudnosti stoga što je u udžbenik za srednje škole "Primjeri iz književnosti" uvrstio i neke od najpoznatijih Ujevićevih pjesama. No unatoč tim drakonskim osudama Tin nije obuzdavao munjeviti jezik.

Nakon što su ga dežurni žbiri prijavili da je u gostionici "Tip top", u blizini Vjesnikove tiskare, gdje se jeftino hranio i pio, govorio protiv pjesnika Vladimira Nazora, koji je opalio tešku pljusku ustaškom poretku nakon što je 1943. utekao u partizane, zbog čega je bio nagrađen visokim mjestom predsjednika Sabora.

Duvno 1942., antifašističke parole dočekuju okupatore | Author: Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu/ privatna zbirka Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu/ privatna zbirka
Tin nije podnosio Nazora tako da je, kako je bilo napisano u doušničkoj prijavi, glasno brbljao da on nije postao partizan iz ideoloških pobuda nego zato jer je bio "platonski zaljubljen u Ivana Gorana Kovačića", a koji se nedugo prije njega bio priključio Narodnooslobodilačkoj vojsci. Neznani špiclov je naveo što je Tin sve izgovorio pred više gostiju:

"Zaboravilo se, da je s uspostavom NDH preobraćeni Vladimir Nazor dvije godine ushićeno udarao po Pavelićevim i Budakovim talambasima, dok ja, Tin Ujević, nisam! Znam da je odmah, pošto je s partizanima ušao u Zagreb, otrčao u napušteni stan Mile Budaka i iz njegove knjižnice uzeo knjige svojih pjesama, na kojima mu je ispisao plamene posvete. Danas taj svrzimantija i golub premetač od Nazora, u svojstvu predsjednika Sabora hladno potpisuje odbijene molbe za pomilovanje i potvrđene smrtne kazne. Pa čak i pisaca, od kojih su neki dobili ulaznice za pakao poslije presuda osnaženih po drugu Nazoru!"

Projekt Lebensborn Lebensborn Life Djeca iz poremećenog naci projekta još su živa

Mada plahovit, Tin Ujević je suptilnom ironijom odbrusio isljednicima poslije duga ispitivanja: "A konfiskacija?", pitao ih je Tin. "Kakva konfiskacija?", nisu se sabrali agenti. "Imam nalivpero!", naklonio se Tin i zapanjujućom zluradošću izvukao crni Pelikan iz unutarnjeg džepa. Tu je anegdotu piscu ovog priloga ispričao jedan od najpopularnijih zagrebačkih policajaca, akademski obrazovani Jure Naglić, koji ga je, kao poklonik njegovih stihova, svojim autoritetom izvukao da ga ne okuju u bukagije. Kako je nesvakidašnje počela nastajati NDH, i njen kraj bio je dostojan da ga ovjekovječe u uzbudljivi feljton.

Čim je postalo izvjesno da je pad NDH neminovan, dok je partizansko topništvo sve jače gruvalo da se tresak čuo i u Zagrebu, Ante Pavelić je najprije poslao ženu Maru i troje djece: Višnju, Mirjanu i Velimira – Bracu, u Austriju, a potom je i on odmaglio iz Zagreba 5. svibnja 1945. Ostavio je mlađeg brata Jozu, kojeg su partizani zarobili prigodom bijega i, kad su saznali tko im je dopao šaka, pogubili ga poslije teškog mučenja i bez suđenja.

Poglavnik se nije oprostio ni s roditeljima koji su u strahu dočekali ulazak Jugoslavenske armije, kunjajući u obiteljskoj kući u Podsusedu. No po izričitu nalogu maršala Josipa Broza Tita nisu bili dirani. Kad su Mile i Mara Pavelić umrli 1947. od starosti, jedno za drugim, sprovodi im nisu smjeli biti objavljeni ni na crkvenim smrtovnicama, a gdje li u novinskim partama.

  • Stranica 2/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • OLUJA 21:39 09.Travanj 2019.

    Mi stvorišmo neovisnu i samostalnu Hrvatsku 1995 g. u v.r. akciji Oluja. Oni drugi, sa 100-godišnjim planom o uništenju Hrvata i stvaranja velike srbije u Hagu postadoše svjetski prvaci doživotnih robija zbog učinjenih zločina, a umjesto velike dobiše smanjenu srbiju.

  • liljana-b 21:30 09.Travanj 2019.

    Čitam upravo Crnu knjigu komunizma na osnovu koje je donešena Rezolucija 1481/2006 o osudi komunističkih režima . Komunisti su pobili 95 milijuna ljudi , više nego Hitler i Mussolini zajedno! Hrvatski Sabor je potvrdio Rezoluciju NN 76/ 2006 ali se ... prikaži još!e u Hrvatskoj ponašaju kao da nije. Komunizam je najveće zlo koje je završilo ljudski rod, jer je pod krinkom antifašizma pobio više ljudi nego fašizam i nacizam zajedno!

  • liljana-b 21:25 09.Travanj 2019.

    Nisam živjela u vrijeme NDH , ali jesam u Titovoj Jugoslaviji. Ima li išta jezovitije od Golog otoka, OZNE, UDBE,KOS-a? A njih sam dobro upoznala i bila na Golom otoku i svojim očima vidjela !