Njemačka je možda korak bliže rješenju višedesetljetne tajne tko je zapravo zapalio parlament u Berlinu 1933., nakon otkrića novih dokaza u arhivu suda u Hanoveru. Nadležni sud je u petak potvrdio autentičnost dokumenta s iskazom pripadnika SA, prema kojem nizozemski ljevičar Marinus van der Lubbe uopće nije kriv, navodi HINA.
Zapravo se odavna zna da su Reichstag spalili sami nacisti kako bi imali izgovor za početak masovnih progona političkih suparnika i postepenog ukidanja demokracije, te za rasističke progone. Samo, ovo sada je prvi put da je za jedan dokument koji to čvrsto dokazuje, utvrđeno da je nepobitno autentičan.
Pripadnik nacističke paravojske SA u iskazu prepričava kako je u noći požara u Reichstag dovezao van der Lubbea.
Kada je svjedok Hans-Martin Lennings s kolegama i Van der Lubbeom automobilom stigao u parlament, kaže da je osjetio "čudan miris paljevine i dim koji je izlazio iz prostorija".
Za požar u Reichstagu 27. veljače 1933. optužen je Van der Lubbe i osuđen na smrt. No njegova krivnja dovodi se u pitanje još od pada nacista 1945.
Nacisti su za palež optužili komuniste i to iskoristili za uvođenje izvanrednog stanja i ukidanje ustava, otvorivši put Hitlerovoj diktaturi. Lenning dalje svjedoči da su on i kolege prosvjedovali protiv uhićenja Van der Lubbea.
"Bili smo uvjereni da Van der Lubbe nije mogao zapaliti parlament jer je, prema našim opažanjima, Reichstag već bio u plamenu kada smo ga ondje dovezli", piše u iskazu.
Hitler je nakon spaljivanja zgrade Reichstaga 27. veljače 1933. nahuškao policiju protiv židova i komunista i dekretom osvojio izvanredne ovlasti. Počeo je gasiti sav disidentski tisak uvođenjem politike Gleichschaltunga.
Njemački establišment bio je šokiran. Konzervativci koji su mu 1933. godine omogućili dolazak na vlast, vjerovali su da ga mogu kontrolirati jednom kad dođe na kancelarsko mjesto, jer u toj vladi većina ministara ionako nisu bili nacisti.
"U roku od dva mjeseca, Hitlera ćemo tjerati u tako mali kutak da će početi cviljeti", govorio je vicekancelar Franz von Papen, čovjek koji je i dogovorio novu vlast.
Međutim, Hitler je iznenadio sve i to tako što je počeo provoditi politiku koju je cijelo vrijeme zagovarao. Počeo je pretvarati Njemačku u etnički čistu, nacionalističku zemlju praktično državnog kapitalizma.
Za Hermana Göringa i Josepha Goebbelsa 1933. godine još se nije naslućivalo u kakva će se čudovišta izroditi. Bili su ambiciozni političari s radikalnim stavovima i karizmatičnim vođom. Munjevito su se bacili na izvršavanje planova. Göringova moć ležala je u lukavim pregovorima Hitlera s Papenom o kontroli pruske policije.
Göring je ubrzo protjerao sve umjerene policajce i određenim grupama ljudi je oduzeo građanska prava - židovima, komunistima i socijal-demokratima. Sve je to radio pod krinkom obrane Njemačke od "neizbježne marksističke revolucije", koju bi njemački komunisti doveli iz Sovjetskog saveza.
Iako, njemačka komunistička partija nikad nije osvojila više od 15% glasova u 14 godina postojanja Weimarske Republike, za razliku od nacističke partije, koja je osvojila 37% glasova na izborima 1932. godine, te je tako postala stranka s relativnom većinom, ali daleko od apsolutne. Komunisti su bili prikladno strašilo kojim je Hitler mogao opravdati mnoge ekscese.
Mogao je mahati ruskom revolucijom kako bi opisao "židovsko-boljševičku" prijetnju u Njemačkoj. Jedina brana između bogobojaznih Nijemaca i komunističke diktature, vikao je Hitler, bila bi nacistička diktatura. Hitler se okoristio i ranom verzijom lažnih vijesti.
Počeo je izvlačenjem iz prašine "Protokola sionskih mudraca", knjigom nastalom u Parizu 1897.., teorijom zavjere o svjetskoj židovskoj zavjeri za koju su već i obavještajci ruskog cara Nikole još 1905. godine utvrdili i gdje je i kako nastala, te da je riječ o pukoj krađi "Dijaloga u paklu između Machiavellija i Montesquieua".
To što je riječ o totalnoj krivotvorini, što je odavno bilo poznato, Hitlera nije niti najmanje zamaralo, nastavio se koristiti "Protokolima" i bezočno tvrdio da "sadrže istinu o radu židovstva". 1932. godine je Kurt Schumacher, šef tadašnjih socijaldemokrata rekao: "Nacionalsocijalistima se divimo samo zbog jedne stvari.
Po prvi put u njemačkoj politici uspjeli su potpuno mobilizirati ljudsku glupost". Samo nekoliko mjeseci poslije, konzervativci su bili stjerani u kut. Još godinu dana poslije većina u parlamentu izgubila je svoj utjecaj i jedan od njih, bivši konzervativni republikanac kancelar Kurt von Schleicher, ubijen je u Noći dugih noževa. Jednom kad je establišment prihvatio Hitlera, bilo je kasno, on je već uspio preuzeti svu vlasti i za Njemačku više nije bilo spasa.
