Arheolozi sa sveučilišta Sheffield locirali su i iskopali najveći britanski logor za ratne zarobljenike, Lodge Moor, navode britanski mediji. Na njegovom vrhuncu u Drugom svjetskom ratu na tom mjestu, nedaleko od samog grada Sheffielda, ovdje se nalazilo čak 11.000 zarobljenih pripadnika Wehrmachta i SS-a, a razlog zašto su bili potrebni arheolozi, jest to što je od 50-ih godina 20. stoljeća logor prepušten sam sebi.
Ubrzo je obrastao u grmlje, pa u šumu, da bi danas bio prekriven pravom pravcatom gustom šumom. U Drugom svjetskom ratu prvi koje su ovdje smještali bili su ratni zarobljenici vojske Mussolinijeve fašističke Italije.
I dok su Talijani bili posebna sorta, druželjubivi i vrlo se brzo sprijateljili s lokalnim Britancima, kako je odmicao rat u Lodge Moor počeli su smještati neke od najfanatičnijih pripadnika Hitlerove vojske koje su zarobili. To mjesto, međutim, ima još i raniju povijest, služilo je kao logor za ratne zarobljenike još u Prvom svjetskom ratu.
U to vrijeme tu je bio zatočen čovjek koji će na kraju Drugog svjetskog rata naslijediti samog Adolfa Hitlera nakon što je ovaj počinio samoubojstvo 30. travnja 1945. Riječ je bila o admiralu Ratne mornarice Trećeg Reicha Karlu Dönitzu. U to vrijeme kad je završio u zarobljeništvu, imao je samo 27 godina i bio je tek mornarički natporučnik, što znači da je u ratu za jedan čin napredovao od najnižeg čina Carske njemačke mornarice.
Potapao i ratne i civilne brodove
Bio je 2. srpnja 1918. kad su mu povjerili zapovjedništvo nad podmornicom UB-68. 4. listopada 1918. kod Malte podmornica im se pokvarila, naišli su Britanci u svom brodu i torpedirali ih. Dönitz je preživio, zarobili su ga i otpremili u logor za ratne zarobljenike koji se tada zvao Prisoner of War Camp 17. Priče koje su se kasnije pojavile, da je iz tog logora uspio pobjeći, nisu točne.
Dönitz je tamo proveo sve do srpnja 1919., dobrano nakon kraja Prvog svjetskog rata, kad su ga pustili da se vrati u Njemačku zbog zdravstvenih razloga. Nikome tada nije bilo na kraj pameti da će taj čovjek postati onaj koji će u Drugom svjetskom ratu, samo 20 godina poslije, smisliti taktiku nacističkih podmornica "vučji čopori", kojom će naveliko potapati britanske i ratne i civilne brodove.
Još manje da će u ratu napredovati sve do zapovjednika ratne mornarice ili da će postati nasljednik Reich-kancelara Adolfa Hitlera. Nacizam je Dönitza zatekao u činu kapetana fregate. Imao je 48 godina kad je počeo Drugi svjetski rat, upravo su ga unaprijedili u kontraadmirala, a zapovjednikom ratne mornarice postao je 1943.
Lako je zamisliti da se još i prije toga netko u Velikoj Britaniji sjetio da su tamo kod Sheffielda dva desetljeća ranije držali zarobljenog mladića koji nije bio nešto posebno čvrstog zdravlja. Pod njegovim zapovjedništvom izginulo je 26 od 41 tisuće mornara u njemačkim podmornicama. Među poginulima je bio i njegov mlađi sin Peter.
Stariji Klaus je poginuo na brodu pri napadu na gradić Selsey na jugu Engleske. U 68 mjeseci pomorskih bitaka Saveznici su mu potopili čak 781 od 820 podmornica, što su bili rekordni gubici jedne vojne sile u Drugom svjetskom ratu. Odluka da upravo on bude nasljednik Hitlera, ako bi poginuo ili bi na neki drugi način bio spriječen u obavljanju dužnosti, pala je još početkom 1943.
Bila je to Hitlerova ideja. Zatražio je da mu predlože dva oficira kao moguće kandidate. 14. siječnja predložili su mu njega i admirala Rolfa Carlsa. Kako se pokazalo da Dönitz ima dramatičnije ratnog iskustvo iz Prvog svjetskog rata, Hitler se odlučio za Dönitza, vjerojatno u skladu sa svojim romantičnim doživljajem vlastitog sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu.
Pitanje koliko bi mu Hitler bio sklon u proljeće 1943. da je imao blagog pojma da su upravo iz jedne od zarobljenih podmornica Britanci pokupili stroj za kodiranje i dekodiranje sustava "Enigma". U to vrijeme Dönitz još uvijek nije ušao u članstvo Nacističke stranke, nego su ga tek sljedeće godine proglasili počasnim članom.
Ipak, bio je to čovjek koji je dosljedno slijedio nacističku ideologiju, koji je čak i nakon sloma Trećeg Reicha nazivao kolege naciste budalama ako misle da bi itko od njih bio kadar u netom izgubljenom ratu postupati pametnije od Hitlera.
Himmler mu je zavidio što je naslijedio Hitlera
Nacistički Führer samoubojstvo u svom bunkeru kod Potsdamerplatza počinio je u trenutku kad je Crvena armija već skoro dva dana bila na samo jedan blok od mjesta u kojem se skrivao. Državni radio u Hamburgu objavio je vijest o Hitlerovoj smrti tek 1. svibnja u 21.25, a Dönitz se javnosti iz Flensburga javio narednog jutra, konstatirajući da je on naslijedio Hitlera na toj dužnosti.
Pričao je poslije da ga je te večeri posjetio Heinrich Himmler, u pratnji 6 SS-ovaca. Imao je, pričao je, otkočen pištolj, umarširao je u ured, sjeo i stavio pištolj na stol. Dönitz mu je dao papir s telegramom o njegovom imenovanju za praktično novog Führera i bio spreman na sve od Himmlera, nije to rekao izričito, ali je bilo jasno iz njegovog iskaza da je bio spreman i na to da ga Himmler upuca.
"Dok je čitao, preko lica mu se širio izraz zaprepaštenja, šoka. Sve nade u njemu su umrle", kazao je.
Tada ga je Himmler žicao da ga angažira kao svog zamjenika, no Dönitz je to odbio i narednih dana postepeno je potpisivao sa Saveznicima jednu za drugom djelomične kapitulacije. Bio je to njegov plan da se u što većoj mjeri preda Saveznicima, a ne Staljinu kako bi što više vojnika spasio od sovjetskog zarobljeništva. Na kraju je uspio u tome za 1,8 milijuna vojnika.
Na suđenju u Nürnbergu, suočen s optužnicom za vlastite ratne zločine, Dönitz je iznosio standardnu nacističku mantru; da je bila riječ o postupanju po tadašnjim zakonima. Na kraju su ga osudili na 10 godina zatvora u zatvoru u Spandauu u Zapadnom Berlinu, što je odslužio do posljednjeg dana. Umro je 34 godine poslije, 1980., od srčanog udara, i nikada se nije distancirao od svoje nacističke prošlosti.
