Mogli bismo posegnuti za mistikom. To uvijek zvuči nekako prikladnije od geopolitike kada je u pitanju kaos u kojem se zateknemo.
Proročanski obilježene prokletstvom uvijek je lakše probaviti bez neželjenih efekata djelovanja vlastitih civilizacijskih krugova.
Židovi su oni na koje izlila se srdžba Božja
Mogli bismo tako posegnuti za knjigom Enohovom i Har Hermonom smještenim u bespućima Golanske visoravni, negdje na međi između Sirije i Libanona, točkom na kojoj su se pali anđeli predvođeni Semjazom okupili kako bi molili milost od Boga, Jehove, odnosno zbirnoga Elohima, nakon sunovraćanja na kćeri ljudske i smrtnost koju su im one strovalile na pleća.
Mogli bismo osvrnuti se na Bezdan i demonsku sudbinu na koju osuđeni su ti anđeli, na zloduhe koji preostali su od njihove u Potopu smlavljene djece, Nefrita, Divova, sve opravdati zlogukom sudbinom prostora na kojemu rođen je trajni dualizam dobra i zla.
Ili bismo biblijski nesnošljivost mogli potražiti u trenutku dok je još bila sjeme, u onoj epizodi kad napokon majčinstvom nagrađena Sara svojemu suprugu Abrahamu nalaže neka ipak pošalje, u pustinju otjera njezinu sluškinju, Egipćanku Hagaru i sina Jišmaela što ga je ta sluškinja začela s Abrahamom (na Sarin nagovor) i rodila u vrijeme dok Sara je još bila uvjerena u vlastitu neplodnost.
Kao za slamkom spasa, mogli bismo posegnuti i za “drzovitom“ izjavom najmlađeg vjerskog čeda Abrahamovih prepona iz kojih potekla su sva tri, tako mrzovoljno međusobno nesklona i nesnošljiva naroda Knjige.
Sedmi ajet prvoga poglavlja Kur’ana (El-Fatihe) u fusnoti tako nosi pojašnjenje: „...Židovi su oni na koje izlila se srdžba Božja, a kršćani su oni koji su zalutali.
Pilat je pustio neka se 'budale' međusobno poubijaju
Židovi su, odbijajući i ubijajući svoje pejgambere (proroke), pokazali najveće neprijateljstvo prema njima. Kršćani su, u svojoj prevelikoj ljubavi prema Božjim poslanicima počeli obožavati jednog Božjeg roba kao Boga...“
U konstelaciji tih i takvih argumenata ostali bismo u domeni političke korektnosti i zašli u područje sudbinske determiniranosti na koju nemamo (onako smrtnički) nikakav utjecaj.
Pa bismo mogli zdvojno odahnuti, poslovično, kao poštapalicom uzdah popratiti dobrom i prokušanom frazom: Nema se što učiniti. Odnosno možemo samo sjediti i putem malih ekrana gledati kako se međusobno tamane fanatično vjerskim dogmama odani, do zuba naoružani (zapadnjačkim oružjem) i oni umjereni, ili oni koji vjeruju kako je Prorok prije smrti svojega zeta Alija Ibn Ebu-Taliba (Šijiti) i oni koji ne vjeruju da je bilo tako (Suniti).
Kao bljedoputi, bezgrešni sveci se zgražati nad „bratoubilačkim pokoljem“– kao da se već stoljećima, promjenjivim intenzitetom, više ili manje otvoreno jednako tako ne koljemo i mi, “braća po Kristu“: katolici, pravoslavci, protestanti, svi okupljeni oko istog Spasitelja koji je, pak, koliko god nam to mrsko zvučalo, bio Židov kojeg su ubili Židovi.
Židovi, a ne seronja Pilat koji je samo obredno oprao ruke i pustio neka se “budale“ međusobno poubijaju. Baš kao što mi, navodno civilizirani zapadnjaci sad peremo ruke i puštamo neka se te ”budale“ u Siriji ubijaju. Kao da nas se to ne tiče.
Držimo se informacija iz medija kao pijan plota
Kao da cijelo područje Bliskog i Srednjeg Istoka od početka nije uže koje za uspostavu svjetske premoći natežu Rusi i Amerikanci (oni sjeverni), te u umjetno izazvani kaos po mjeri nadolijevaju sve ubojitija oružja u svrhu ostvarenja financijskog probitka oligarha koji njima iz sjene vladaju.
Čitamo, doduše, novine, gledamo povremeno informativne emisije nacionalnih i privatnih televizijskih kuća i postaja. I držimo se tih informacija kao pijan plota.
Kao da su servirane nam informacije došle s ničije zemlje kojom upravlja slobodom okrunjena, u naivnu i nevinu djevu utjelovljena sama Istina – glavom i depiliranom bradom.
Kao da te novine i te televizije najčešće nisu nešto poput slobodne, kreativne aktivnosti onih koji imaju neke interese – nacionalne ili banalno privatne. Kao da svatko svoju demokraciju ne štiti kao ponajbolju stečevinu vlastita civilizacijskog okvira.
Kao da svaka diplomacija koja nije zrcalna simetrija onoj američkoj, odnosno zapadnjačkoj nije potencijalna meta sankcija tog uljuđenoga, savršenog svijeta.
Osobito ako su na izborima izabrani predstavnici te i takve demokracije (u sirijskome slučaju je to Bashar Al Sadat) odbili zabranili gradnju katarskoga plinovoda preko teritorija njihove države, američke borbene zrakoplove za bombardiranje Iraka na uzletištima svojih zračnih luka, tiraniju zapadnih bankara nad svojim građanima.
Ratovi su najbolje sredstvo za čišćenje prije postavljanja marionetskih vlada
Ili ako ste poljski predsjednik Lech Kaczynski koji se zauzimao za veću financijsku autonomiju svoje domovine unutar “europske obitelji“, za zabranu uvoza GMO-a, koji je na čelo ministarstva zdravstva postavio ženu koja je jedina u Europi odbila masovnu kupnju cjepiva protiv H1N1.
Ako ste iole nalik na gore navedene opise, onda vam se preko noći “dogodi“ solidan građanski rat, ili u zrakoplovnoj nesreći poginete zajedno s devedeset pet najviših državnih dužnosnika i predstavnika vojnog vrha. Moć nema cijenu.
Osobito ako vas za međunožne žlijezde čeličnim stiskom drže oni koji su vam blagonaklono plaćali predizborne kampanje – proizvođači oružja, predstavnici naftnih industrija, bankari i farmaceutski moguli.
A rat i ratno stanje najbolje su sredstvo za čišćenje prije postavljanja marionetskih vlada. Već rat sam po sebi nekima je raj na zemlji, po principu: dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.
I ne zavaravajmo se: nisu važna mrtva djeca, milijuni mrtve djece, uplakane majke, očajni ljudi koji se ni krivi, ni dužni rađaju u paklu kojemu se ne nazire kraj. 1991. vapili smo, zazivali, pitali se kako svijet ne vidi naše mrtve, naše ruševine. Vidjeli su nas. Itekako!
No, ne zaboravimo da je u našem malom svemiru začahurenom u embargo jedna defanzivna ručna bomba, popularno Kinder-jaje, koštala pedesetak njemačkih maraka, Kalašnjikov (onaj ruski ili srpski) oko tisući tih istih maraka.
Dok smo se mi klali, neki drugi su trljali ruke. U poletu profitabilne crne trgovine nisu ih dirali ni Vukovar, a bogami ni ona mrtva djeca u Slavonskom Brodu. Svi smo odreda za njih bili divljaci koje treba pustiti neka se pobiju.
Grozimo se izbjeglica, onih očajnih ljudi koji se provlače ispod mađarskih bodljikavih žica
I mi smo sad ti koji Siriju nastanjuju divljacima koje treba pustiti neka se pobiju. Grozimo se izbjeglica, onih očajnih ljudi koji se provlače ispod mađarskih bodljikavih žica, dragovoljno ulaze u hladnjače u kojima se guše, uskaču u vlakove, sjede po parkovima.
Neki oštrooki među nama zamijetili su kako ti „islamisti“ imaju Iphone, modernu odjeću, moderne frizure, pa se pitaju što će im pomoć. Valjda im na pamet ne pada kako je prije četiri godine, prije kaosa i ondje bilo liječnika, stomatologa, inženjera, arhitekata, sveučilišnih profesora, ljudi koji su predstavljali višu srednju klasu, a kojima se svijet srušio, urušio do neprepoznavanja.
Valjda misle kako izbjeglice moraju biti zapušteni, prljavi, goli, doslovno bez igdje ičega. Valjda im zaborav ne dopušta empatiju.
Bit će, već ima i onih koji zadovoljno trljaju ruke. Šverc ljudima sjajan je izvor zarade. Klijenti se ne smiju buniti: moraju masno platiti, ugurati se na premalen čamac preko, recimo, Dunava, u hladnjaču bez zraka, gepek privatnog automobila.
Neki već naplaćuju utičnice za punjenje onih dvojbenih mobilnih telefona. Svijet je čudno mjesto nastanjeno „nama“ (civiliziranima) i „njima“ (divljacima), nastanjeno voljom za moć, pijunima koji se zanose idejom da su kraljevi, neuništive kraljice.
