Life
233 prikaza

Norveški dvojac kod kojeg je sve potpuno iskontrolirano

1/9
Richard Gray/Press Association/PIXSELL
Dvojac će po pitanju zvuka, kantautorstva i opsesivnog dotjerivanja detalja podsjetiti na Simona i Garfunkela, no Eirik i Erlend u samim svojim pojavama personificiraju utopiju skandinavskog blagostanja

Eirik Glambek Bøe jednom se našalio da su Kings of Convenience vjesnici iz raja koji donose sreću svijetu. Doista, bend je to univerzalnoga govora, univerzalnih poruka, koji može održati koncert bilo gdje u svijetu i ljudi će doći i slušati ih, i bit će im toplo oko srca. “Peace or Love” njihov je četvrti studijski album, izišao na 20. godišnjicu prvog albuma, “Quiet is the New Loud”, i 12 godina nakon njihova posljednjeg albuma, “Declaration of Dependence”. U naslovu albuma ponovno se može iščitati njihova inherentno romantičarska narav. Kao da pozitivne stvari u životu ne smiju imati alternativu u negativnima nego samo pozitivno može biti suprotstavljeno pozitivnom. Na suprotnoj strani ljubavi neće biti mržnja nego mir. Ovaj dvojac iz norveškog Bergena počeo je svirati zajedno 1992. godine, kad su imali 17 godina, i još postoji iskra koja ih drži zajedno. Erlend Øye je otvoreniji, pričljiviji i uvijek se radije pojavljuje pred kamerama, a Eirik je njegova suprotnost: samozatajan, povučen. Osim što su karakterno drugačiji, njih dvojica i žive posve drugačije. Erlend je boemski tip kojem je u Norveškoj prehladno, pa se preselio na Siciliju, no zimi mu je i na Siciliji hladno, pa putuje u Južnu Ameriku tih mjeseci. A Eirik se nikad nije odselio iz Bergena, gdje je i studirao, i ne može zamisliti da živi negdje drugdje.

 | Author:

Dokumentarac koji je izišao paralelno s novim albumom pokazuje koliko se Eirik i Erlend sudaraju u razmišljanjima, poput karakterno različite braće koja se neprestano podbadaju, no kad je riječ o glazbi, uvijek nalaze zajednički jezik, a njihovi glasovi postaju savršeno harmoničan spoj. Obojica pišu pjesme, obojica sviraju gitaru, obojica pjevaju. S tim da se njihov stvaralački proces ne odvija u istoj prostoriji. Kad jedan ima zamisao o nekoj pjesmi, sam će je napisati i skladati i tek kad je gotova, donijeti na uvid drugome, koji će tek doraditi finese. S tim da je Eirik skloniji introspektivnijim temama, a Erlend razigranijim. “Muzika treba biti zabavna. Trebalo bi biti zabavno biti u bendu. To je nešto čemu biste trebali zavidjeti. Snimanje bi trebalo zvučati jednostavno. Ako ne zvuči jednostavno, morate čekati dok ne vam se u tijelu ne pojavi taj osjećaj jednostavnosti”, objasnio je Erlend. Pjesmu “Fever”, možda najneozbiljniju na albumu, napisao je u deset minuta, kao poruku prijateljici koja je patila od groznice, a on joj poručuje da je to zato što se previše zabavljala. Kad nije dio ovog benda, Erlend radi na svojem projektu Whitest Boy Alive, a surađivao je i s elektroničkim bendovima Dntel i Royksopp, dok Eirik ima projekt Kommode. Valja spomenuti da se na ovom albumu pojavljuje Kanađanka Leslie Feist, koja je na njihovom drugom albumu, “Riot on an Empty Street”, otpjevala pjesme “Know How” i “The Build Up”.

 | Author: PROMO PROMO

I na novom albumu se, kao i na prethodna tri, spaja skandinavska melankolija s optimizmom bossa nove. Obećanje ispunjenja želja, nova romansa koja čuči u prikrajku, općenito lijep i sretan život, zajedništvo. Nedostaje, međutim, dinamičnih, razigranih, istinski optimističnih stvari poput “I’d Rather Dance With You”, dok je primjetno da iz dvojca sad progovara neki zreliji, ozbiljniji glas. Tako će u pjesmi “Ask for Help” poručiti da, ako imaš volje nešto napraviti, ali ne znaš kako to učiniti, zatraži pomoć. Time kao da se obraćaju mlađoj generaciji koja traži svoje mjesto u svijetu, da uvijek postoji način. Osim zrelosti, popratile su ih je neminovne nevolje u životu: Erlendu su umrli roditelji, a Eirik, otac troje djece, razveo se od supruge. Međutim, dok se uho ne navikne na njega, “Peace or Love” doima se kao manje impresivna verzija prethodnih albuma. S tim da će “Rocky Trail”, najistaknutija pjesma novog albuma, doslovno zvučati kao nešto iz prošlosti. Stvar “Comb my Hair” pogađa žicu tuge zbog propale ljubavi, koja se može iščitati kao referenca na Eirikov propali brak. Dvojac će po pitanju zvuka, kantautorstva i opsesivnog dotjerivanja detalja podsjetiti na Simona i Garfunkela, no Eirik i Erlend u samim svojim pojavama personificiraju utopiju skandinavskog blagostanja i udobnog života. Kao što je Eirik u jednom intervjuu rekao: “Država koja se financira naftom daje mnogim ljudima mogućnost da se bave karijerom u kulturi i provode vrijeme razmišljajući o budućnosti obnovljivih izvora. To je paradoks. Možda se može povući mala paralela s filozofima u antičkoj Grčkoj. Imali su robove kako bi mogli cijeli dan sjediti na agori i izmišljati ideje koje će eventualno dovesti do demokracije i ljudskih prava.” 

 | Author: Richard Gray/Press Association/PIXSELL Richard Gray/Press Association/PIXSELL

Kad su Simon i Garfunkel snimali “Bridge over Troubled Water”, prenijeli su klavir u crkvu u koja ima posebnu jeku, tako da je zvučao gotovo kao harfa. Takve studijske finese uočljive su i kod Kings of Convenience, koji posebnom pažnjom u studijskom snimanju gitara uspijevaju postići metarazinu zvuka. Po studijskom elitizmu iznimka su u indie svijetu, u kojem se cijene nepredvidivost i nesavršenstvo, a manje kontrola. Kod njih ništa nije lo-fi, nijedan element zvuka, niti je išta pušteno da se dogodi samo od sebe, nego je maksimalno iskontrolirano. Može se povući usporedba s Linklaterovim filmom “Prije zore” s Ethanom Hawkeom i Julie Delpy, u kojem scene djeluju spontano i improvizirano, a Delpy je mnogo godina kasnije izjavila da je sve bilo maksimalno kontrolirano i da su se strogo držali scenarija. Drugim riječima, treba puno truda i pažnje da bi krajnji proizvod djelovao opušteno i nonšalantno. Ili kao što je Dolly Parton svojedobno rekla: “Koštalo me mnogo vremena i novca da bih izgledala ovako jeftino”.

 | Author: Richard Gray/Press Association/PIXSELL Richard Gray/Press Association/PIXSELL

Unatoč tome što će “Peace or Love” donijeti lijepa sjećanja na neka starija vremena, prvenstveno na rane 2000-e i možda neku drugu filozofiju života, kad nije bilo društvenih mreža i kad se svijet činio neistraženim i uzbudljivim, novi album doista je samo to - sjećanje. Nedostaje eksperimenta i uzbuđenja. Kod Erlenda i Eirika sve je zadano unaprijed i ne odstupaju previše od toga. Od zamisli do realizacije sve je savršeno i to se pokazuje kao smetnja, u manjku bijega u nepoznato i odmicanju od poznatog zvuka. Kao da namjerno izbjegavaju tinjajući potencijal koji bi ih mogao odvesti na nepoznat teritorij. No možda su zbog poznatog zvuka i dalje sigurna luka svojim obožavateljima, koji ne žele ništa novo nego upravo taj smirujući zvuk umjerene melankolije koji im šapuće da je sve dobro i da će i u budućnosti sve biti dobro. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.