Portal Libela skrenuo je pažnju na članak "Teta Mirica" objavljen u dječjem časopisu "Prvi izbor" kojim se po sistemu dobra i zla uspoređuje fikcionalna teta Mirica koja nije zaposlena i jedna zaposlena majka. Libela ističe da časopis namijenjen djeci, učiteljima i knjižničarima po ničemu nije sporan, ali priča u njemu svakako jest sporna jer je namijenjena posramljivanju roditelja, a ne djeci.
Što se Express.hr tiče, sam zaključak priče u kojem djevojčica navodi da kad odraste želi biti samo majka i da se za to želi i školovati, po ničemu nije sporan, jer majčinstvo em što doista jest jedno od najvrednijih iskustava u životu, em je opjevano i kroz stihove da je "majka ime za boga na usnama djece cijelog svijeta". Problem je, međutim, u tome što je priča objavljena u "Prvom izboru" sročena tako da svjesno podriva vrijednost roditeljstva, u konkretnom slučaju majčinstva, u onom dijelu u kojem se roditelj, konkretno majka, svim silama bori da tom djetetu osigura egzistenciju, biološki opstanak, temelj svega ostalog.
Majka djevojčice iz priče zato radi dva posla, svaki dan juri s jednog kraja grada na drugi, očito je i pod stresom jer je uvijek ozbiljna i napeta. Priča za djecu pritom ni jednom riječju ne navodi da je majka objasnila svom djetetu da čini što god može kako bi, na primjer, otplatila kredit za stan u kojem žive, kako bi poplaćala račune, kako bi osigurala život njima dvijema, jer se nigdje ne navodi otac, pa je za pretpostaviti da je riječ o samohranoj majci.
Djevojčica jednom prilikom provodi dan s prijateljicom i njenom majkom, tetom Milicom, koja ne radi. Djevojčica naratorica opisuje ju kao vječnu hipijevku, neopterećenu životom kakav doista jest, koja miriše na kolače, s njima se cijeli dan igra u parku, koja je uvijek vedra i bezbrižna i, na kraju, kojoj se nigdje ne žuri i nikada ne gleda na sat.
Budimo ozbiljni, koji to roditelj kojega kod kuće čeka kuhanje ručka, peglanje, pranje veša, da ne govorimo o terminima za kontrole kod specijalista, nikada ne gleda na sat!? Eventualno nekoga tko si u obiteljskom domu korisne površine od kakvih 700 metara četvornih u elitnom kvartu kakvog od naših najvećih gradova, može priuštiti da ima barem jednu osobu koju plaća za puno radno vrijeme da mu vodi domaćinstvo.
U članku koji se izrijekom obraća prvenstveno djeci, a predstavlja udar na roditelje, nema nijedne takve primjedbe. Dijete će stoga pročitati tekst o majci koja je prikazana kao loša samo zato što gine za posao, nasuprot onoj koja je dobra zato što je preslikana iz crtića o vilenjačkim mitskim stvorenjima, dakle praktično niti ne postoji u poznatom univerzumu ukoliko nije riječ o majci savršeno posvećenoj djeci koja ima tu sreću da potječe iz jedne od 200 obitelji koje je dopalo da baštine hrvatsku zemlju i hrvatski kapital podijeljen tijekom tranzicije.
Tako gledano, tekst je, u stvari, duboko štetan za svako ono dijete čija majka radi kako bi svoje dijete koje joj je sve na svijetu i zbog kojega se odriče od mnogočega u životu, provukla do punoljetstva čim manje oštećeno i zakinuto za sve nefunkcionalnije hrvatsko društvo u socijalnom smislu i smislu radničkih i ljudskih prava. Ovaj tekst upućuje dijete radnika da svog roditelja koji gine za njega, da ga prestane cijeniti, da bude frustrirano time što je zakinuto za dio roditeljske topline. A sve bez ikakvog objašnjena zašto je tome tako.
Oštrica takve kritike roditelja koji, o Isuse kakve li sramote, žive od svoga rada, po istim mjerilima mogla bi se okrenuti i prema očevima koji rade dva posla dnevno. Na stranu to što je prilično egzotična sama ideja da bi netko baš uživao u dvostrukom radnom vremenu više nego u druženju s vlastitom djecom, neobično je i to što se autor ili autorica priče nije okrenuo ili okrenula u tom smjeru. Ili možda i nije, s obzirom na to da živimo u zemlji u kojoj je i u 21. stoljeću u nekim opskurnijim krugovima popularno reći da je "majci mjesto u kući s djecom", a ne očevima. U tome se zapravo krije i konačno odgovor na motive ovako sročenog članka u dječjem časopisu.
