Margo Perin imala je 13 godina kad ju je otac pozvao u dnevni boravak njihove obiteljske kuće u Glasgowu te ju je pitao bi li željela izgledati ljepše. Sjedio je preko puta nje, pušeći sa sjajnim cigaršpicom, zlatnim upaljačem i pepeljarom od oniksa s druge strane.
- Danas ti kirurzi mogu raditi čuda - dodao je.
Uzeo je vremena za posjet specijalistu u Londonu u svom krctom rasporedu, a liječnik je pristao na kozmetički zahvat kojim će smanjiti nos djevojčice - iako se još nije prestala razvijati, piše BBC.
Gotovo sve vezano za njezino djetinjstvo i odrastanje bilo je traumatično i divlje. Njenih prvih sedam godina života, Margo i njenih šestero braće i sestara s roditeljima su živjeli u New Yorku - u penthouseu na Manhattanu. Nakon toga je njihov život postao kaotičan, dobili su novo prezime, spakirali se te u žurbi uzeli samo svoje osnovne stvari. Otišli su živjeti u Meksiko.
Potom je, jednog dana, provaljeno u njihov dom. Iako je sve bilo razbacano, činilo se kako im ništa nije uzeto - kao da je netko došao i tražio nešto konkretno.
"Kako su nas pronašli? Nitko nije trebao znati da smo ovdje" Margo je čula svoju majku da zapitkuje oca. Ponovno su se brzinski spremili, potrpali u taksije i preselili, ovaj put na Bahame.
Njeni roditelji nikad nisu objasnili razloge ovih selidbi. Rijetko su uopće govorili o prošlosti - jedino što su mogli saznati bilo je ono što bi djeca čula u tihim šuškanjima, a spominjale su se i riječi poput FBI-a.
- Bilo je to potpuno zbunjujuće, no mislim da se to događa sa svom djecom kojoj se laže, pa sami moraju postati detektivi da bi saznali istinu - smatra Margo.
Lilyan i Arden, njeni majka i otac, bili su vrlo glamurozni. Arden se uvijek besprijekorno odijevao s pomno odabranim rupčićem koji bi virio iz prednjeg džepa njegovog sakoa, cipele su bile ulaštene, nokti manikirani, a kosa se sjajila. Lilyan je imala prekrasne haljine, uvijek je bila našminkana, a obrve ocrtane olovkom davale su joj izraz trajnog čuđenja.
Bilo je tu puno ispijanja koktela, sjeća se Margo, a dok su živjeli u New Yorku njeni su roditelji često odlazili na opere, balete i večere, dok se o djeci brinula najstarija Margoina sestra.
Djeci je bio ispran mozak s informacijama da ne smiju nikome govoriti o svojoj obitelji, a otac ih je čak podučio malom triku koji će spriječiti tuđe njuškanje - ako te netko pita nešto o čemu ne trebaš govoriti, reci mu da ne želiš odgovarati na ta pitanja jer ih se ne tiče.
Tukao ih je reketima za stolni tenis
Jednog se dana Margo vratila kući iz škole na Miami Beachu te je čula kako su "loši ljudi sustigli njenog oca".
- Jesi vidjela tatu? - pitala ju je jedna od sestri i otkrila joj kako je tatino lice crno i plavo. No, njeni roditelji im nikad nisu dali objašnjenje za to, niti zašto je napadnut niti tko ga je napao, a nisu spomenuli ni nepoznatog čovjeka koji je prije toga sjedio u njihovom dnevnom boravku i izgledao zastrašujuće. Djeca su znala da je bolje ništa ne pitati.
Iako su uvijek imali što jesti i gdje živjeti te su išli u školu, djeci je nedostajalo ljubavi i pažnje njihovih roditelja. Nije bila samo stvar u tome što su im zaboravljali rođendane - oni su se nasmrt bojali svoga oca. Kad bi se vratio s posla, sjeo bi na kauč i prebacio ih preko koljena te ih tukao sa stolnoteniskim reketom, dok bi majka stajala sa strane i to bezdušno promatrala.
Iako se Margo užasno bojala tate, na početku je odbila njegovu ideju da operira nos. Tek kad je sestra s kojom je bila najbliža došla u sobu plačući i čupajući si kosu od tjeskobe, Margo je shvatila da nema izbora.
- Molim te, molim te operiraj nos. Ako ne odeš, tata me neće pustiti da odem iz kuće - preklinjala ju je.
Svi su bili očajni u nastojanju da se što prije maknu od roditelja, a Margo nije mogla stajati na putu svoje sestre.
- Osjećala sam se tupo, a jedino što sam htjela je bilo zaštititi moju sestru - prisjeća se.
U uredu liječnika pokazali su joj portfolio sa slikama na stotine noseva nakon operacije. Arden ju je ostavio u bolnici, a nakon tri dana, još natečenu, u modricama i zavojima, odveo ju je kući u Škotsku.
Nije prošlo dugo prije nego su se ponovno morali seliti, ovaj put u London, a otac im je rekao kako je to bolja lokacija za širenje posla. Kad je brat od Margo pitao "kojeg posla", otac mu je odgovorio s "nemoj zaboraviti ponijeti svoju vestu".
Nekoliko mjeseci nakon dolaska u grad, Margo je shvatila da je u velikoj nevolji.
- Ubit će me - plakala je na telefon starijoj sestri, koja je uspjela ostati s dečkom u Glasgowu.
"Tko će te ubiti" zagrmio je njen otac iza njenih leđa, zgrabivši joj slušalicu, povlačeći je za kosu i izokrenuvši joj glavu sve dok nije otkrila o čemu je riječ.
Tukao ju je po trbuhu da pobaci
Posljednjeg dana njihova boravka u Glasgowu, Margo je pobjegla u pub kako bi se pozdravila sa svojoj prijateljicom. Kako ju nije mogla pronaći, prihvatila je piće bradatog stranca i na kraju je završila u njegovom stan, gdje ga je znatiželjno promatrala kako puni injekciju s mješavinom smeđeg praha i vode te si ju ubrizgava u ruku.
Poseksali su se na crno-bijelim pločicama njegove kupaonice, prije nego se Margo izvukla ispod njegovog uspavanog tijela, išuljala i vratila kući prije svog vremena za kupanje.
Ostala je trudna. Sada je njen otac zahtijevao da mu kaže tko je otac, udarajući je svom snagom u trbuh i nazivajući je kurvom, droljom, ološem...
Margo nije željela pobačaj, no kao i s operacijom nosa, nije imala izbora. Majka ju je ugurala u taksi, dodala joj ruksak za stvarima i naglasila joj kako je bilo teško uopće dogovoriti cijelu stvar.
U bolnici u južnom Londonu, Margo su samu stavili u sobu te su joj rekli da ni sa kim ne razgovara. Mogla je čuti smijeh, čavrljanje i plač novorođenih beba. Jedna je sestra pri izlasku iz njene sobe sebi u bradu promrmljala "droljo".
Nakon što je napokon otišla od kuće u dobi od 16 godina, počela je sa životom samouništenja. Odlazila je od jednog dečka do drugog, živeći u podrumima i kao skvoter, drogirajući se.
No tada je, u dobi od 19 godina, dobila dijagnozu raka - Hodgkinovog limfoma te joj je rečeno da bi mogla umrijeti.
- Znala sam da želim živjeti, duboko u sebi sam željela nešto napraviti od sebe - kaže.
Nije želio da znaju kako su Židovi
Kad se uspjela oporaviti, odlučila je preokrenuti svoj život. U tom razdoblju nije imala kontakta s roditeljima, a što je bila dalje od njih, bolje se osjećala. Ipak, njeno ju je neobično djetinjstvo i dalje zbunjivalo.
Tek je godinama kasnije, kad ju je kontaktirala njena sestra koja je živjela u SAD-u, počela shvaćati istinu. FBI je tražio Ardena, i sve do kojih su mogli doći iz obitelji su detaljno ispitali.
Do više je informacija došla 2007., kad je Margoina šogorica došla do smrtnog lista njenog oca. Saznala je kako je umro tri godine ranije u Sussex, nakon serije moždanih udara, a na mjestu njegova zanimanja pisalo je "ekonomist",
Margo je smrtni list poslala FBI-u, a oni su joj nakon toga poslali izvješće od 100-injak stranica o njenom ocu, s detaljima o njegovoj kriminalnoj karijeri još od 1940-ih.
Obujam prevare pogodio ju je u glavu, a čak je i razgovarala s FBI-om po pitanju bankovne prevare od 140 tisuća dolara povezane s mafijom (oko milijun dolara u današnjem novcu). Njen otac je bio stručnjak u prodaji stvari koje nisu postojale. U Škotskoj je, primjerice, prodavao dionice u biznisu s whiskeyem, iako je posao bio smješten u skladište gdje nije bilo ni kapi tog pića, a kamoli bačva. Taj je prodavač magle proveo cijeli svoj život kao međunarodni bjegunac, držeći svoju obitelj taocem njegovog kriminalnog života.
- Profesija mog oca bila je krasti novac. Bio je gangster, ništarija. No, zašto me je natjerao na operaciju nosa? Mislim da je time htio sakriti činjenicu da smo bili Židovi, a bilo ga je strah kako će nas moj nos odati. Odrastajući, mi nismo ništa znali o svome porijeklu. Zapravo, kad god se sjetim svog djetinjstva, uvijek mi je muka. Bolest je jedina pozitivna stvar koja mi se dogodila, jer me natjerala da se suočim sa stvarnošću i danas sam sretna - izjavila je.
