Poštar je vidio troje djece kako hodaju kući s plaže. Dvije curice stare 7 i 9 godina, držale se se za ruke s četverogodišnjim bratom. Sretni i nasmijani nisu davali nikome razloga za brigu.
Tada su Anna, Jane i Grant Beaumont zadnji put viđeni.
Od toga je prošlo više od pedeset godina i misterij njihovog nestanka nije razriješen. Usprkos svim tragovima, policijskim naporima, djeca nisu pronađena, a australski mediji uvjereni su da je tog dana u siječnju 1966. Australija izgubila nevinost i vjeru u strance. Od toga dana svaki je stranac potencijalni otmičar. "Nestanak je probudio toliko strahova i brige za sigurnost djece", rekla je Beth Spencer za Ozy.
Oko 10 sati ujutro 26. siječnja 1966. troje Beaumontove djece izišlo je iz kuće u predgrađu Adelaidea i krenuli su prema obližnoj plaži. Roditelji Jim i Nancy bili su uvjereni da je devetogodišnja Jane dovoljno odgovorna da se brine za mlađeg brata i sestru.
Nikad se nisu vratili kući.
Djeca su i dan ranije bila na plaži, a neki svjedoci kažu da su ih vidjeli u razgovoru s visokim plavokosim muškarcem. Policija je uvjerena da, kad su već prijateljski razgovarali s muškarcem, da su se vjerojatno i ranije sreli i upoznali.
Slučaj je ubrzo izišao izvan granica Australije. Nizozemski parapsiholog Gerard Croiset tvrdio je da može pomoći u potrazi. Policija je isprva odbijala njegovu pomoć, ali su pokleknuli pod javnim pritiskom i na kraju istraživali oborinske odvode gdje su se, prema Croisetovim tvrdnjama, nalazila tijela nesretno poginule djece. Potraga nije polučila bilo kakve rezultate, a Nizozemac je posramljen otišao natrag u domovinu
Potpuni stranci slali su pisma Beaumontovima u kojima su pisali o njihovoj djeci. Sadržaj jednog od tih pisama prenio je Alan Whiticker u knjizi "Potraga za djecom Beaumontovih". "Vaša djeca su živa. O njima se dobro brina jedna starija gospođa koja dosta loše govori engleski", pisalo je u anonimnoj dojavi. Niti jedno od tih pisama nije donijelo bilo kakve konkretne tragove ili informacije.
Jim i Nancy su se razveli pod pritiskom javnosti i tugom zbog nestanka djece. Stručnjaci su uvjereni da su djeca već odavno mrtva, roditelji se i dalje nadaju da će Jane, Anna i Grant jednog dana pokucati na njihova vrata. Zbog toga se nisu nikad odselili iz Glenelga, odakle su djeca i nestala.
Australska policija nikad nije prestala tražiti, a nekoliko serijskih ubojica bilo je osumnjičeno za otmicu mladog trojca. Serijski ubojica djece James Ryan O'Neill, u zatvoru od 1975., i Bevan Spencer von Einem, u zatvoru od 1983., bili su sumnjivci. Međutim, policija nije nijednog od njih dvojice dublje istraživala zbog moguće otmice i ubojstva Beaumontove djece. Ubojica i dalje ostaje nepoznat ali ne i nemoćan.
Spencer kaže da je nestanak troje djece donio velike promjene u Australiji. Roditelji voze djecu u školu, ne dopuštaju im da izlaze iz kuće bez nadzora. Taj i slični slučajevi unijeli su nervozu među roditelje zbog stranaca. Neki drugi stručnjaci brinu se da je australski fokus na strance smanjio pažnju posvećenu problemima unutar obitelji.
Usprkos desetljećima, policija u Adelaideu kaže da dobiju poziv s nekim informacijama o Beaumontovima prosječno svaka četiri dana.
