Dmitrij Maljcev je mladi ruski diplomat, prvi tajnik u veleposlanstvu Rusije, koji u Hrvatskoj radi već dvije i pol godine, a osim hrvatskog jezika, koji govori izvrsno, jako voli putovanja, glazbene festivale i književnost. U velikom intervjuu za Russia Beyond The Headlines otkrio je kako se uspio prilagoditi na život u Hrvatskoj.
Što si očekivao od Hrvatske, ali što si dobio?
Ja sam u principu hrvatski jezik učio na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose (MGIMO), na katedri za regionalnu diplomaciju Jugo-Istočne Europe. Tamo smo se bavili i poviješću, gospodarstvom i kulturom Hrvatske. Bio sam u prvoj generaciji studenata koji su učili baš hrvatski, a ne srpskohrvatski jezik. Prije Hrvatske sam radio u Bosni i Herzegovini, zatim u Beču, gdje sam se bavio problematikom zemalja bivše Jugoslavije. Hrvatska mi je jako bliska. Čudi me da nisam ranije došao ovdje raditi.
Očekivao sam da će situacija ovdje biti puno složenija, no ispostavilo se da se ovdje prema Rusima odnose jako dobro, i to ne samo prema običnim ljudima, nego i u poslovnom smislu.
Zašto si se odlučio baš za hrvatski jezik?
Na pripremnom tečaju za MGIMO sam imao profesoricu zemljopisa Irinu Mitrofanovu. Ona je uvijek bila vrlo zadovoljna mojim rezultatima, no jako se iznenadila kada nisam znao detaljno odgovoriti o tome što se zbivalo u Jugoslaviji. Imao sam 16. godina, bila je to 1996. godina. Nisam pratio vijesti – Jugoslavija je bila daleko. A to mi je itekako vratilo. Pri upisu sam napisao da želim učiti švedski jezik, a profesorica je to prekrižila i zaokružila – hrvatski. No nije mi nimalo žao, jer mi je taj jezik otkrio predivnu zemlju.
Jesi li imao poteškoća s jezikom?
Naravno, jer sam ga morao učiti, no nakon što sam prvi put posjetio Hrvatsku kao student, svi problemi su nestali.
Što ti je najteže u hrvatskom jeziku?
Homonimi. Svi imaju problema s njima. Mnogi Hrvati kažu kako u moskovskim restoranima traže „pečenje“, što na ruskom znači „keks“. Konobar odgovara „Imamo, naravno“ i gostima donosi kilogram keksa i litru votke.
Što je najteže u poslu diplomata?
Stalna putovanja, upoznavanje s novim zemljama, ljudima, promatranje prekrasnih zalazaka sunca – sve je to, naravno, strašno naporno. Šalim se, naravno – to je najljepši dio posla, no mnogi se diplomati žale na činjenicu da svake četiri godine, poput Roma čergara, pakiraju kovčege i s cijelom obitelji sele u nepoznato.
Zapravo je najteže to što je nemoguće vidjeti rezultat svoga rada – ako poljoprivrednik godinu dana uzgaja pšenicu, na kraju godine će vidjeti da ima urod od jedne tone – i to je rezultat njegovog rada. Diplomati se bave unapređenjem odnosa između država. No, kako to izmjeriti? Osmijesi su postali širi? Ne baš, takav sustav ne postoji. To je ono najdepresivnije u diplomatskom poslu.
Kako izgleda tipičan radni dan diplomata?
Tipičan dan započinje čitanjem svih novina i portala. Zatim imamo sastanak s veleposlanikom, na kojem razgovaramo o svojim dojmovima, a veleposlanik govori svoje mišljenje. A onda počinje rutina – ili pripremamo projekte, ili smo na sastancima s predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova, državnih i nevladinih institucija, drugih diplomatskih misija ili predstavnicima medija. Trudim se biti u toku s događanjima u zemlji ne samo putem medija, već i putem kontakata koje imam.
U bilateralnoj diplomaciji čovjek zapravo sam osmišljava projekte. U tom pogledu multilateralna diplomacija radi po drugom principu – tamo vas vodi sama organizacija. U Hrvatskoj sam sastavljam svoje projekte.
Koji je bio tvoj najuspješniji projekt?
Najugodnija je bila priprema za Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. To, i rad s javnošću, s medijima. Na tjednoj smo bazi informirali gledatelje o ruskim gradovima u kojima su se održavale utakmice, o tome što vidjeti i gdje jesti.
Drugi projekt je vezan za Drugi svjetski rat, odnosno s ruskim grobnicama u Hrvatskoj. Uspjeli smo organizirati obnovu spomenika posvećenom više od tisuću poginuli sovjetskih vojnika u Iloku. Pronašli smo sredstva i izvođača radova. Ogromnu pomoć nam je pružio sam grad. Sada spomenik i park ispred njega izgledaju dostojanstveno, a centar grada je mnogo ljepši. U taj projekt smo uložili više od 100 tisuća kuna.
Što bi bio da nisi diplomat?
Vjerojatno nešto sasvim drugačije – sjedio bih za računalom i programirao, to mi je u djetinjstvu išlo prilično dobro, no otac me usmjerio prema međunarodnim odnosima. Eto… Mogao sam sada sjediti s pivom u ruci i velikim trbuhom... Jezivo.
Imaš li neki hobi u Hrvatskoj?
Jako volim košarku i knjige. Svaki slobodan trenutak se trudim posvetiti čitanju.
Imaš li kakvu književnu preporuku?
Sada iznova čitam Jacka Londona. Jako volim „Martina Edena“. Kao i „Zvonik“ Williama Goldinga, o izgradnji crkvenog tornja u Salisburyju, koji govori o supostojanju vjere u Boga i ponosa. Roman je i danas jako aktualan.
Izlaziš li u hrvatske klubove?
Obično idem na koncerte. Jako volim INmusic festival, bili su mi drage koncerte grupe Placebo, grupe The Kills. Nažalost, strani izvođači slabo dolaze u Hrvatsku. Više posjećuju susjedne zemlje. Najnezaboravniji koncert na kojem sam bio je koncert Leta 3. Bilo je to jako zabavno iskustvo, a teško da je netko tamo mogao očekivati diplomata u običnoj majici i trapericama.
Dolaze li ti prijatelji često u posjet? Što im savjetuješ da vide u Hrvatskoj?
Prijatelji me zovu turističkom agencijom – gdje god ja radio, oni dolaze u posjet. Ovog su puta jako sretni što sam odabrao tako izvanrednu zemlju s morem, morskim delicijama i prekrasnom klimom. Jako volimo Istru, Dalmaciju, pogotovo otoci Vis i Hvar, te obavezna je posjeta Iloka. Naravno, najčešće idemo na izlete po Zagrebu i okolici Zagreba.
Što možeš savjetovati Hrvatima da posjete u Rusiji?
Hrvati imaju sreće, jer iz Hrvatske postoje izravni letovi za Sankt-Peterburg i Moskvu. Ja, kao netko tko je čitav život proživio u Moskvi, nisam pretjerani obožavatelj Sankt-Peterburga. Slično kao kod Zagreba i Splita. Za Sankt-Peterburg nemam puno lijepih riječi – to je grad-izlog, tamo je sve dostupno i blizu – sve je komotno. I Moskva ima svoj izlog – to su Crveni trg, Kremlj, umjetničke galerije. Ljepota Moskve je u tome što su svi njezini biseri skriveni. Trebate ih pronaći, unaprijed se pripremiti na internetu. Ima ih pregršt po čitavoj Moskvi – od spomen kuća Tolstoja, Puškina, Ljermontova, Bulgakova, do neobičnih muzeja – Muzeja votke i slanog krastavca, muzeja metroa ili parka Iluzion, muzeja Crvene armije, gdje možete vidjeti raketu srednjeg dometa u punoj njezinoj veličini, uništene u skladu sa sporazumom o uništenju raketa srednjeg dometa i kratkog dometa; tu su i Poklona gora i mali riječni taksiji. Većina ljudi slijedi klasični popis i ne razmišlja puno o alternativnim putevima. Možete jednostavno skrenuti u kakvu zakrivljenu uličicu, iako u Piteru takvih niti nema.
