U Katoličkoj crkvi su u posljednje vrijeme aktualne dvije teme: jedna se tiče financijskih malverzacija, a druga seksualnog nasilja. U oba slučaja je riječ o zloupotrebi položaja i pripadajuće mu moći. Koliko se god trudila, Crkva se iz ovoga neće tako lako iščupati. Jer čim jedan skandal nestane, drugi automatski izranja na površinu.
Kako bi koliko-toliko sačuvao kredibilitet Crkve (ili barem ono što je od njega ostalo), papa Franjo je nedavno okupio u Vatikanu dvije stotine stručnjaka i predstavnika biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta. Iako je tema ove dugo iščekivane konferencije bila borba protiv naglašenog kleričkog seksualnog zlostavljanja djece, ovom popisu žrtava službenika Katoličke crkve potrebno je dodati i punoljetne svećeničke kandidate (bogoslove) te poslovično šutljive redovnice.
O njima, nažalost, nije bilo govora na ovoj konferenciji. Što se tiče samoga skupa, tko god je očekivao nešto konkretno, ostao je na kraju razočaran. Ova vatikanska konferencija je još jednom pokazala da Crkva nije dorasla ovom izazovu i da se ne može suočiti s vlastitim zločinima. Usput rečeno, ovaj skup je bio ključni trenutak pontifikata ovoga Pape, ali u najvažnijoj utakmici svojega mandata Franjo i nije baš briljirao. On je ovim samo potvrdio da neće otići u povijest kao "papa reformator", nego kao "papa motivator".
Iako je sve pozvao na žurno i konkretno rješavanje problema te biskupskim konferencijama dao veliku autonomiju, propustio je biti mnogo konkretniji i odrješitiji. Ali ne treba ovdje svu krivicu svaliti na ramena 82-godišnjeg Argentinca. Kompletan vrh Katoličke crkve kao da ne želi shvatiti da ovdje više nije riječ o samom krimenu pedofilije, jer danas će svatko normalan reći da je riječ o gnjusnom zločinu.
Ovdje je riječ o zloupotrebi moći i položaja kako bi se zataškali strašni zločini onih koji su iskoristili karizmu i svećenički autoritet kako bi na najogavniji mogući način zloupotrijebili tuđu ranjivost i povjerenje.
Bilo kako bilo, seksualno nasilje od strane klerika je besramno, a njihovo skrivanje i zataškavanje bezobrazno. Oko ove teme je proliveno toliko žuči da je, u usporedbi s ovim, jedan gorki pelinkovac na razini šećera jedne bajadere. Dok s jedne strane imamo one kojima pedofilija kao problem nije bitna, nego jedva čekaju udariti po Crkvi, s druge strane imamo golemi broj "pobožnih ovčica" koje rezolutno odbijaju svaku pomisao da bi netko iz "društva savršenih" mogao biti "vuk ogrnut janjećom kožom".
A takvih nije bilo malo. Dok se jedni i drugi međusobno obračunavaju, žrtve padaju u drugi ili treći plan.
Smeta mi što se konstantno zanemaruju oni čiji se unutarnji mir nije mogao kupiti u zamjenu za nekoliko tisuća eura šutnje. Riječ je o ljudima koji su prisiljeni nositi na duši zastrašujuće i neizbrisive tragove te se konstantno boriti s najubojitijim koktelom psiholoških problema. Pored svih opasnosti i odbijanja, oni su sa svojom traumom hrabro izašli u javnost. Upravo su ovi ljudi naglasili da žele vidjeti konkretne poteze, a ne šuplju priču.
Oni su jedini koji imaju pravo nešto takvo tražiti. I njih se ne smije ignorirati. Ovdje je riječ o konačnom prihvaćanju činjenice da za ove zločine nisu krivi samo pedofili, nego i oni koji su godinama i desetljećima prikrivali zločine te iz nekakve lažne solidarnosti štitili i skrivali kriminalce, vodeći se onom biblijskom mantrom: "Tko je bez grijeha, neka baci kamen", koju su na kraju pretvorili u običnu floskulu i laž.
Da stvar bude gora, u Crkvi se s vremenom na najvišim razinama formirao svojevrsni kartel šutnje, čime je vjerodostojnost Božjih predstavnika na Zemlji ozbiljno dovedena u pitanje.
Ovdje se od Crkve očekuje promjena kursa i famoznog farizejskog mentaliteta. Crkvena hijerarhija nikako da shvati da je jedini način izlaska iz ove goleme krize iznošenje potpune istine. Koliko god to mnogima teško palo, Crkva kao institucija mora se pomiriti s činjenicom da je ona jedna zastarjela forma kojoj su potrebne reforme ne zato što to javnost očekuje i što je to "pomodno", nego zato što je ona već izgubila kontakt sa stvarnošću.
Drugi je problem nedostatak bilo kakve kritičke misli: dobar dio "običnog" naroda u kleru još gleda nešto veličanstveno i nedodirljivo. Neki sam dan posve spontano na društvenim mrežama komentirao izjavu jednog hrvatskog crkvenog poglavara da je "Crkva prva i jedina koja hrabro pristupa zloupotrebi djece". Ova izjava ne da nije vrijedna divljenja i aplauza, nego zaslužuje podizanje obrva i posprdan podsmijeh.
Iznenadile su me reakcije "pobožnih vjernika" kojima su, pored crkvenih zloupotreba, veći problem oni koji na takve stvari upozoravaju. No dobro. Naše je društvo i inače poznato kao obrazovano i racionalno pa mu nije lako podvaliti muda pod bubrege u bilo kojem kontekstu.
Bilo kako bilo, ovdje više nije stvar ni u seksualnom nasilju jer, usudio bih se reći, to je samo posljedica životarenja u jednom zatvorenom i ograničenom ambijentu kojim dominiraju stereotipi, narcizam i dogmatski pogled na stvarnost koja nas okružuje. Veći dio crkvene hijerarhije ne samo da ne prihvaća kritike, nego odbacuje bilo kakvu mogućnost da oni mogu pogriješiti.
Ako već katolički biskupi žele da im ljudi konačno povjeruju i shvate ih ozbiljno, onda bi trebali razmisliti o napuštanju staklenog zvona i izlasku na ulice. Neka izađu među ljude, neka odrade koju smjenu u pučkim kuhinjama, neka se provozaju javnim prijevozom, neka popiju kavu s ljudima na glavnom trgu, neka se ne plaše naroda kojemu su poslani, neka vide kako ljudi dišu... Ljudima je dosta šuplje priče.
