Naslovna, podugačka i dosadnjikava pjesma Billie Eilish nakon dvije uvodne akcijske scene u impresivnoj talijanskoj Materi kao da najavljuje kako će 25. film iz Bondova serijala, “Za smrt nema vremena”, biti gotovo sentimentalan oproštaj Daniela Craiga s ulogom. Najavit će i sumorniju budućnost junaka za čiju mačo blesavoću u politički korektnim vremenima baš i nema mjesta. Uostalom, tvrda i pomalo iritantna agentica Nomi (Lashana Lynch) u brk će mu ispaliti: “Svijet ide dalje, kapetane”. Bond je u mirovini. Hladnu idilu sa ženom, psihijatricom Madeleine Swann (Léa Seydoux) iz filma “Spectre”, prekida prošlost.
I tako se u spektakularnim vratolomijama tijekom prvih dvadesetak minuta, koje neodoljivo podsjećaju na Johna Wicka, izvrti glavnina akcije i počinje solidna uspavanka u kojoj će se izmjenjivati oproštaji, žaljenja, izljevi ljubavi i nešto više negativaca od Blofelda (Christoph Waltz) do Lyutsifera Safina (Rami Malek). Eleganciju i šarm ne suviše bistrog junaka redatelj Cary Joji Fukunaga (producent u serijama “Pravi detektiv” i “The Alienist”), s koscenaristima Nealom Purvisom, Robertom Wadeom i Phoebe Waller-Bridge, zamjenjuje jeftinom filozofijom vremena te misijom potrage i spašavanja s brojnim intermezzima koji odgađaju akciju.
Dašak staroga Bonda u susretu je s kubanskom agenticom Palomom (fantastična Ana de Armas), gdje se u igri naivnog zavođenja i plesanja tanga odvija jedna od najboljih, napokon punokrvnih scena u filmu. S lepršavom i prividno smotanom De Armas, za razliku od Seydoux, Craig zbilja ima kemiju. Pokušaj svaljivanja nepotrebne, introspektivne težine na Bondova pleća rezultira nevjerojatno dugim i sporim dijalozima sa Safinom (loš i predvidiv Malek kao da preslikava ulogu iz serije “Mr. Robot”). Njih dvojica su, prema Safinovim riječima, dva naličja istog novčića. Za razliku od fenomenalnog Javiera Bardema, koji je sa Silvom pridonio da “Skyfall” (2012.) bude možda najbolji film iz Craigove ere, Malek s pojavljivanjem u drugom dijelu filma i stalnim odgađanjem radnje biva njegova sušta suprotnost. Biološko oružje nikad nije bilo dosadnije, iako mu ne nedostaje vizionarskog potencijala u trenutačnim pandemijskim okolnostima. Craigov Bond nije bio isključivo čovjek od akcije. Za njega su emocije bile jednako važne. Od volim te lako je u “Za smrt nema vremena” prelazio u nedostaješ mi.
U sve oskudnijoj filmskoj produkciji vidljivo je kako se sve više filmova, bila riječ o akcijskim franšizama ili superherojskim sagama, prilagođava publici željnoj klišeja i zadovoljavanja prividnih kućica. Ni ovaj nije iznimka. Vidljivo je također koliko smo se promijenili u proteklih godinu i pol čekanja. Kad u kinu igra tek pokoji film, a mahom je riječ o nastavcima (“Ne diši 2”), tu i tamo oproštajima (“Cry Macho”) ili Marvelu (“Crna udovica”), tim je vidljivija kultura praznine.
Iako Bond prije svega treba biti zabavan, i on upada u svakodnevnu životnu zgužvanost. “Dok se osvrćemo, prošlost je s nama”, reći će proustovska i Bondova Madeleine. A nama je da vidimo hoće li za neke izlizana aura mačo zavodnika s nezaobilaznim smislom za humor postati još jedna u nizu niša za ispunjavanje kvota ili će producentski dvojac Michael G. Wilson i Barbara Broccoli, kao nemali broj puta dosad, riskirati i otvoriti prozorčić za obrat. Ovo nije Bond za povijest, ali jest za oproštaj. Čak i kad ga na trenutke patetično podcrtava glazba vječnog Hansa Zimmera.
