Zid je srušen zbog zabune do koje je došlo u komunikaciji između političara. Jedan od novih propisa omogućavao je, u vrijeme otopljavanja odnosa između Istoka i Zapada, da Nijemci iz istočnog Berlina dobiju vize kojima će putovati u zapadni Berlin. Međutim, na konferenciji za novinare neupućeni političar je pogreškom izjavio da će svi moći prijeći na drugu stranu, i to praktički iste sekunde. Zbog pogrešnog tumačenja desetine Nijemaca krenule su prema zidu. Nitko ih nije mogao zaustaviti pa ni vojska koja nije željela upotrebljavati silu.
To se dogodilo 9. studenog 1989. godine, a do ujedinjenja Njemačke došlo je 3. studenog 1990. godine.
U ljeto 1983. bio sam u Zapadnom Berlinu. Tijekom školskih praznika posjetio sam sestričnu, koja je godinama živjela i radila u tom gradu. Berlin je za mene, dijete iz Jugoslavije, predstavljao šokantno pozitivno iskustvo - prebogata metropola, potrošačka oaza, "izlog jeftinih slatkiša", grad je sa svih strana bio okružen zidom, koji ga je dijelio od Istočne Njemačke. Bio je to magnet za istočnjake, čiji je život bio očajan.
Zapadni Berlin bio je blještavi dragulj u moru sivila. Istočna Njemačka, DDR, bila je socijalistička republika, jedna od vojnih uzdanica ruskog "lagera", obrambenog sustava koji se zvao Varšavski ugovor ili Varšavski pakt. Zapadni Berlin bio je silno bogat, grad na steroidima. Istočni Berlin, glavni grad DDR-a, bio je leden i siv.
Zid sam doživio gotovo kao prirodnu činjenicu. Bio je golem, veći od 3,5 metara. Uza zid je bio prostor duljine nekoliko metara na kojem su bile postavljene različite prepreke - ježevi, bodljikava žica i slično. Međutim, najviše je zaprepaštavalo to što su na puno mjesta blizu zida, na ničijoj zemlji, bili grobovi.
Pogledajte galeriju
Čuvari zida, vojnici DDR-a, imali su, kao filmski agent 007, "dozvolu za ubijanje". Tko god je pokušao pobjeći iz Istočne Njemačke u Saveznu Republiku Njemačku, mogao je slobodno biti ubijen. One koji su to doživjeli pokapali su odmah tu, na njihovu "stratištu". Nakon provjere identiteta, iznad njihova groba čuvari bi dignuli skroman bijeli križ na kojem su pisali pokojnikovo ime, prezime, godina rođenja i godina ubojstva. I to je bilo to.
Ti su humci bili opomena svima koji su razmišljali o bijegu. Čuvari su ovdje, kao u vesternima, doslovce, prvo pucali, a onda pitali za ime i prezime. Potvrđeno je da je prilikom bijega na zidu ubijeno ukupno 138 ljudi. Grobovi i prostor oko njih bili su vrlo uredni. U Njemačkoj je čak i smrt pedantna.
Willy Brandt, čuveni socijaldemokratski kancelar Zapadne Njemačke, zid je nazvao "Zid srama". Istočna Njemačka, srce povijesne Njemačke, sa svojim povijesnim gradovima Dresdenom, Leipzigom, Jenom, Weimarom, bila je čudesna kombinacija najboljeg i najlošijeg što Nijemci mogu dati - ta je mala zemlja, s nekih 20 milijuna ljudi, u mnogim sportovima bila jedna od prvih sportskih velesila svijeta. Gimnastičari, plivači, klizači na ledu, atletičari... žarili su i palili planetom. U nogometu i košarci bili su razmjerno loši.
Zemlja je bila lijepa, ali siromašna. Nekoć središte uvaženih, preciznih industrija (satovi Karl Zeiss ili Lange & Sohne bili su svjetski čuveni), u socijalizmu je posve uništeno pa su, recimo, proizvodili Trabante i Wartburge, dok je Zapadna Njemačka već petnaestak godina poslije rata postala nova svjetska industrijska velesila.
Godine od 1950. do 1970. u povijesti svjetskoga gospodarstva poznate su kao "godine njemačkog ekonomskog čuda". Punih 20 godina Nijemci su bilježili rast - njima to polazi za rukom dulje nego nama s padom. I taj je silni uzlet, jasno, motivirao istočne Nijemce na bijeg.
Bio je to pravi stampedo: broj građana koji su iz Istočne Njemačke pobjegli u Zapadnu Njemačku bio je 187.000 u 1950.; 165.000 u 1951.; 182 tisuće u 1952. i 331.000 u 1953. godini. Samo u prvih pola godine pobjeglo je 226.000 ljudi. To je po jedan Split ili Rijeka na godinu.
Jedan od razloga naglog skoka broja prebjega 1953. godine bilo je Staljinovo predsmrtno mahnitanje - ruski je lider 1953. godine umro, ali je te i prethodne godine otpočeo novu seriju čistki. One su bile masovne i jezive. Ako bi bile naročito velike, kao ona 1938. godine, hvatale bi milijune ljudi. Čistke nisu kačile satelitske zemlje, ali sa Staljinom se nikad nije znalo.
Istočni Nijemci su se uplašili nove faze sovjetizacije pa su nagrnuli u bijeg. Sve do 1952. prelazak granice bio je relativno lak, no velike brojke prebjega počele su fatalno djelovati na njemačko društvo i gospodarstvo.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici...
