Jurij Andropov, sovjetski lider zadužen za odnose s komunističkim i radničkih strankama u socijalističkim zemljama, napisao je 28. kolovoza 1958. o 50 postotnom povećanju broja istočnonjemačke inteligencije među izbjeglicama. Andropov je izvijestio da je došlo do radikalne promjene - dok su istočnonjemački bjegunci ranije odlazili iz ekonomskih razloga, u svjedočenjima novih izbjeglica naznačeno je da su razlozi bili više politički nego materijalni. On je naveo kako je "bijeg inteligencije ušao u posebno kritičnu fazu".
Ulbricht: Ako se ovaj bijeg nastavi, država propada
Moskva je situaciju označila "nepodnošljivom" pa su između dva dijela jedne zemlje počele nicati prepreke - ograde od bodljikave žice i slične "fortifikacije". Granica između dva Berlina je, međutim, ostala otvorena ostavši jedinim - i kako se pokazalo, najvažnijim prijelazom Istočnih Nijemaca u slobodu.
Prvih godina ulovljeni bjegunci iz Istočnog u Zapadni Berlin strogo su kažnjavani, no bez fizičkih prepreka odlazak nije bilo moguće zaustaviti. Grad, pak, dugo nije bilo moguće fizički izolirati jer bi to onemogućilo željeznički promet. Tako je Berlin i dalje služio kao rupa za bijeg. To je vremenom prouzročilo strahovit odljev mozgova. Istočnonjemački intelektualci masovno su bježali na Zapad dovevši zemlju u stanje paralize. Odlazili su najbolje obrazovani i najsposobniji. Inženjeri, tehničari, liječnici, učitelji... bili su desetkovani.
Zapis telefonskog razgovora između Nikite Hruščova i šefa njemačke države Waltera Ulbrichta iz 1. kolovoza 1961. pokazuje da je Hruščov dao inicijativu za gradnju zida. Neki drugi izvori navode da je Hruščov u početku bio oprezan u nakanama oko gradnje zida bojeći se negativne reakcije Zapada. No Ulbricht ga je uvjerio kako će bez te prepreke samo postojanje istočnonjemačke socijalističke države doći pod znak pitanja.
Vodstva Njemačke Demokratske Republike i SSSR-a tada su se dogovorila da se između dva Berlina podigne zid koji će fizički spriječiti bjegunce, a one koje se ne odgovori od bijega likvidirati. Bez najave, 1961. godine istočnonjemački vojnici najprije su postavili žičane barijere koje su spriječile kretanje automobila između pojedinih zona grada. Vojnicima je istodobno naređeno da pucaju na sve one koji pokušaju prijeći u drugi sektor. Ta barijera je potom zamijenjena zidom i pojačana minskim poljima. Mnoge obitelji ostale su zauvijek razdvojene.
Gradnja zida počela je 13. kolovoza 1961. godine.
Zid je dobio naziv "antifašistički" jer su vlasti Istočne Njemačke htjele naglasiti kako Zapadna Njemačka nije do kraja denacificirana.
Već 1962. vlasti rade na drugoj paralelnoj ogradi tako da su kuće koje su bile između srušene i stanovnici preseljeni. Ova ničija zemlja između dva zida nazivala se staza smrti. Bila je posuta pijeskom zbog lakšeg uočavanja tragova bjegunaca. Zid je imao četiri generacije. Ona posljednja je bila "savršena" - 3,6 metara visoka i 1,2 metra široka. Vrh zida je bio obložen glatkim cijevima da se ne može lako preskočiti. Bio je ojačan žičanom ogradom, rovovima sa 116 tornjeva i 20 bunkera. Između 1961. i 1989. godine zid je spriječio gotovo sve pokušaje bijega. U tom razdoblju je oko 5000 ljudi pokušalo pobjeći preko zida. Procjenjuje se da je pri takvim pokušajima broj poginulih bio veći od 100.
Neki od bjegunaca postali su čuveni - prvi je bio Konrad Schumann koji je već 15. kolovoza 1961. preskočio prepreke u fazi gradnje zida i dospio na slobodu pa mu je na tom mjestu nakon pada zida podignut spomenik.
Mladi 19-godišnji Schumann zaletio se preko prepreka na uglu Ruppiner Straße i Bernauer Straße dok je zid bio u trećem danu gradnje. U to vrijeme postojala je samo niska bodljikava žičana ograda. S druge strane Zapadni Nijemci uzvikivali su mu: “Komm ‘ruber!” (“Dođi!”), a policijski automobil se zaustavio čekajući na njega. Schumann je preskočio bodljikavu žičanu ogradu te je odmah odvezen s mjesta događaja od strane zapadnoberlinske policije.
Zapadnonjemački fotograf Petar Leibing fotografirao je Schumannov bijeg. Njegova slika postala je kultni prizor iz Hladnog rata. Schumann se nastanio u Bavarskoj, no pad zida nije dočekao - izvršio je samoubojstvo.
Dana 22. kolovoza 1961. godine Udo Siekmann bio je prva žrtva Berlinskog zida. Istočni Nijemci su koristili najmaštovitije načine bijega - neki su kopali duge tunele ispod zida, drugi su pokušavali prebjeći zmajevima ili balonima čekajući povoljne vjetrove i vrući zrak za balon. Drugi su se, dok je zid bio u gradnji, pokušavali zaletjeti sportskim automobilima u punoj brzini preko prepreka. Volja za slobodom bila je jača od svih prepreka. Ipak, komunisti su zidom broj iseljenih smanjili s 2,5 milijuna (1949. - 1962.) na 5000 (1962. - 1989).
Danas je ostao samo mali dio zida koji obilaze milijuni turista. Tko god je imao priliku uzeti sebi komadić te čudne građevine, dugačke više od 155 kilometara, to je učinio, pa danas ima vrijedan suvenir, spomenik vremenima koja se, nadajmo se, nikad više neće vratiti.
Oni grobovi ispod zida koje sam vidio kao dijete strašno su upozorenje na to kamo sve mogu odvesti fanatične ideologije.
