Prema tečaju HNB-a, 100.000 tisuća eura vrijedi nešto više od 750.000 kuna. Toliko iznosi mjesečna, da mjesečna, neto, da i neto, plaća Nenada Bjelice za kojeg je rano, ali nije pogrešno reći da je bivši trener Građanskog nogometnog kluba Dinamo. Jednako tako, točno je, ali i pogrešno reći da je to veliki novac. I brojevi, baš kao i tekstovi, imaju svoj kontekst, u ovom slučaju moderni nogomet u kojemu se milijunima igra češće i atraktivnije nego loptom.
Ako je, a jest naravno, Einstein imao pravo kad je glupost definirao kao ponavljanje jedne te iste radnje uz očekivanje drukčijeg ishoda, onda su zbilja samo neopisivo glupi ili beskrajno naivni - što dođe na isto - iznenađeni onim što se trenutačno zbiva u hrvatskom prvaku.
Onoga dana kad se u Maksimiru, no ne u šetnji, nego na poslu, pojavio jedan od Mamića, najavljeno je ponavljanje više puta izvedene radnje, pa je i ishod - očekivan. Formalno, uprava Dinama je od Nenada Bjelice, njegovih suradnika i igrača iz A tima zatražila da se odreknu dijela primanja jer je liga prekinuta, ne zna se kad će se nastaviti, baš kao što se ne zna kako će izgledati europska natjecanja. Odgovor koji su dobili od Bjelice i kapetana Arijana Ademija bio je negativan te je započeo proces kojemu je, u suštini, samo trebao povod.
Pandemija je ispala savršen izgovor za kraj jedne divne ljubavi na prvi i svaki drugi interes. Zdravko i Zoran Mamić - prvi, naravno, puno više - učinili su sve što su mogli, pa tako puta stotinu, da ih se u većem dijelu javnosti voli kao kožnu bolest. Posljedično, isti je taj veći dio javnosti u roku odmah podržao igrače zagrebačkog kluba i njihova trenera koji, eto, jest skinuo prokletstvo zbog kojeg je Dinamo europske izlete završavao prije kalendarskog početka zime. Dobro, osvojio je i hrvatsku ligu, Kup, nastupio u Ligi prvaka, ali to je uspijevalo i Mamićevim namještenicima koji ni danas nisu sigurni s koje se udaljenosti od gola izvodi jedanaesterac.
Vrijeme romantičnog nogometa, te igre čiji korijeni jesu socijaldemokratski, svršilo je ima trideset godina, možda koja manje. Odavno nogomet ne služi tome da očevi na mjesnom stadionu gledaju sinove koji će, zahvaljujući nogama, živjeti bolje od njih - radnika iz škverova i aluminijskih kombinata, tvornica plastične gaPokojni Johan Cruyff je tvrdio da nikad nije vidio vreću novca kako zabija golove. U međuvremenu se nogomet pretvorio upravo u to: igru u kojoj mogu sudjelovati svi, ali najviše postižu najbogatiji. lanterije i automobilskih dijelova. Tad, ali ne i danas, zbilja je bilo moguće da Ligu prvaka osvajaju timovi poput Aberdeena, Crvene zvezde, Deportiva iz La Corune ili da nekadašnjim Kupom Uefe trijumfalno prođu momčad iz Sofije i - još dok je postojao Kup velesajamskih gradova - Zagreba.
Naravno, nije ni danas novac jedini garant rezultata - Manchester City još nije osvojio Ligu prvaka, dok je Roman Abramovič osijedio čekajući da to uspije Chelsea - ali je njegov prvi preduvjet.
I taj novac nije mali, sasvim suprotno - u igri nevjerojatnih brojeva onih Bjeličinih 100.000 eura, odnosno sedamdesetak Ademijevih ili Petkovićevih, zvuče kao sitan kusur.
S druge, ove naše strane stvarnosti, silna je to lova, nezamisliva svijetu koji je takve iznose viđao samo na ugovorima o kreditnom zaduženju, da bi ih zatim otplaćivao oko četvrt stoljeća, radeći za ratu, kamatu i pizzu nedjeljom, ako nije visok datum. Pravila vrlog, novog svijeta, Zdravko Mamić je shvatio odavno.
Kasnije je, očigledno, to znanje prenio na mlađega brata. Lijepe su, da skratimo, europske turneje i pune tribine protiv, recimo, Atalante, ima tu i zarade, naravno da ima, samo što je jedan, da jedan, dobar transfer znatno isplativiji.
Matematika, naime, kaže da je puno profitabilnije investirati milijun eura u igrača koji će vrijediti pet, deset ili u posebnim prilikama petnaest puta više, nego s puno milijuna kuna plaćati trenera i igrače koji, realno, mogu pobijediti momčadi iz Turske ili Belgije, poneku iz Italije ili Španjolske, ali nikad neće moći one za koje su rezervirane završnice Lige prvaka. Dinamov proračun je golem kad se gleda iz Splita, Sarajeva, Beograda ili Ljubljane, ali je, ako se kut promatranja pomakne prema Munchenu, Torinu ili Liverpoolu, baš kao i rezultati zagrebačkog kluba.
Stvarnost, da, jest surova i u njoj je, da ponovimo, mjesečna plaća od 100.000 eura za trenera u Hrvatskoj istodobno i velika i uzaludno potrošena. Biti osvajač lige od koje rezultatski dobrostojeći drugoligaški timovi odustaju jer im se ne isplati, koja privlači manje publike od emisija Branka Uvodića i u kojoj se prvak zna oko Božića, pa to mjesečno plaćati 750.000 kuna, više je od previše.
Klub koji trenera ne može platiti više od tog iznosa, samo u igrici može kupiti igrače čiji nutricionisti na namirnice potroše proračun Istre i Šibenika zajedno i tako svaki mjesec, a oni - igrači, ne nutricionisti - zauzvrat osvoje barem Europsku ligu. Zdravko Mamić je Dinamo davno pretvorio u masovni inkubator i izlog za najbolje od proizvedenog, dovoljno moćan da malo nastupa u Europi, čisto da pokaže s čim raspolaže i to što prije i bolje unovči.
S ovakvim HNS-om, nikakvom konkurencijom u Hrvatskoj i nedodirljivom u inozemstvu, poslovne se ambicije mogu uspješno ostvarivati, dok one sportske služe tek kao dimna zavjesa. Zbog toga, ma kako zvučalo, i nije pitanje jesu li se Bjelica i njegovi igrači trebali odreći dijela primanja, nego zašto su im uopće tolika u klubu koji je svojim nogometašima polazna, a kupljenima prolazna stanica i od kojeg samo neizlječivi navijači očekuju da bude nešto više.
