Da mu se Dario Juričan nije popeo za vrat, Milanu Bandiću bi se od nedavnih debata predsjedničkih kandidata i kandidatkinja reaktivirao najteži oblik PTSP-a. Vrijeme, ma što narodni mudraci imali za reći, nije medicinski preparat i ne pomaže da se naivno stečene rane svedu na jedva primjetne ožiljke.
Prije cijelog desetljeća i još malo više, gradonačelnik Zagreba je odlučio postati direktorom Republike Hrvatske. Njegova tadašnja stranka, Socijaldemokratska partija - da, ona kojom je predsjedavao aktualni predsjednik Zoran Milanović, dok je potencijalni premijer Davor Bernardić iz Foruma mladih prelazio u svijet odraslih - odlučila je za nasljednika Stjepana Mesića kandidirati Ivu Josipovića, pa se Bandić za isto mjesto kandidirao sam.
Tad je, što treba podsjetiti - jer je kod nas političko pamćenje kao kod čovječje ribice - izbjegavao TV debate koliko god je mogao. Vjerujući da mu je tehnika uspjeha univerzalna, hodao je Hrvatskom kao Kozari bokom, samo bez gumenih čizama.
Ipak, u drugom je krugu morao navući cipele, pustiti da mu stave puder na ono što šminkeri nazivaju T–crtom i stati pred kamere, a pored protukandidata izgledao je, te 2009. godine, Milan Bandić kao Kolinda Grabar Kitarović krajem 2019.: konfuzno, neupućeno, inferiorno i povremeno komično, posebice kad je objašnjavao zašto Hrvatska nema atomsku bombu.
Na kraju je, to valjda znamo, Ivo Josipović premoćno pobijedio, zatim nešto sitno muljao s kadroviranjem, stekao nadimak rejting-efendija i u srazu s Kolindom Grabar Kitarović pokazao da se vlastitom popularnošću bavio u sivoj zoni između amaterizma i diletantizma kao njegova vrhunskog oblika.
Bandić je ostao što je bio tad i što je evo sad: gradonačelnik Zagreba koji cijelo ovo stoljeće - minus zanemariva i zaborava vrijedna pauza - prijestolnicom upravlja kao da mu je upisana u vlasnički list.
Isti onaj Milan Bandić koji je na jednim predsjedničkim izborima izgledao i govorio kao da ga je savjetovala udruga sveopćih neznalica, Zagrebom upravlja tako da je lokalne izbore sveo na proces u kojemu mogu sudjelovati svi, ali uvijek pobijede on i, nešto malo manje, stranka koju je u međuvremenu stvorio, osiguravajući joj skupštinsku većinu različitim oblicima razmjene interesa, ma kakvi oni bili.
Makijavelisti i alkoholičari imaju jednu sličnu osobinu: niti jedne, naime, ne zanima proces nego ishod. Prvima, da ponovimo to otrcano, ali i dalje sveto pravilo, cilj opravdava sva sredstva, dok druge ne zanimaju ni kvaliteta pića ni društvo, nego samo to da im se što prije pomuti um.
Bandić, da ne bude zabune, nije alkoholičar, ali makijavelist jest, što nije teško vidjeti, ali je uporno promicalo svim koji su ga namjeravali srušiti.
Drukčije rečeno: nesnalažljivi Milan nacionale funkcionirao je kao Messi na manjem, gradskom terenu, dok su oni koji su mu se suprotstavljali izgledali kao on pored Josipovića 2009.
Dario Juričan, režiser, investigativni novinar i aktivist, shvatio je da se, kako bi to, valjda, rekao Damir Krstičević, nekonvencionalni ratovi ne vode konvencionalnim naoružanjem. I nije, naravno da nije, otkrio toplu vodu, izmislio kotač i izumio struju.
U parlamentarnim demokracijama se dešavalo i dešava se da opozicija proizvodi enormnu buku u salama za sjednice, baca suzavce ili koristi pauzu da se, kao što su napravili sjevernomakedonski socijalisti, zaključa i tako većini fizički onemogući da donese dugoročno pogubne odluke.
Bandićeva oporba nije se zamarala sličnim akcijama. Svi oni koji su imali neku ambiciju suprotstavljali su se hiperaktivnom gradonačelniku vjerujući da su im politički kapital pristojnost i nekakve ideje koje su funkcionirale jedino u predizajniranim brošurama.
On se, istodobno, igrao svojim žetončićima, zagrebački proračun investirao u nove, osobne pobjede i savršeno znao da ponekad mora osvježiti liste s kojima izlazi na izbore. Čvrsta se i lukava shema, uz njegovo sveprisustvo, pokazala izuzetno otpornom na amandmane, loše šale kojima do razumljivosti treba niz fusnota i grljenje govornice s koje su sterilno i do iznemoglosti nabrajani gradonačelnikovi propusti.
Nakon što je Todoriću najavio zatvorske dane, podsjetio na Miroslava Kutlu, korifeja pretvaranja nečega u ništa, Dario Juričan je performansima u javnom prostoru, satirom i općim karikaturaliziranjem kampanje demaskirao i Bandića, ali i sve one ikebane iz Skupštine koje su mu godinama pomagale da svakoj odluci da demokratski legitimitet.
Nije, ako je ikad i bilo, pitanje kako se toga dosjetio on, nego je pitanje - s poznatim odgovorom - zašto to nisu učinili oni koji su, za razliku od Juričana i njegovih suradnika, imali i stranačke resurse i infrastrukturu te, sasvim sigurno, lakše mogli doći do podataka bez kojih nema izbornih pobjeda. Ovdje, naime, nikad vlast nije promijenjena zbog boljih ideja političkih protivnika, nego zbog loše skrivenih, kompromitirajućih dokaza vlastitog ponašanja.
Politička budućnost Juričana sad je zanimljivija od one Miroslava Škore, iako je potonji osvojio znatno više glasova na predsjedničkim izborima. Dario Juričan nju, tu budućnost, možda i ima - ako se uopće odluči na zamorno institucionaliziranje aktivizma - dok je neku drugu stvorio.
Pokazao je, i to kako, da opozicijski komoditet i elitističko poziranje medijima imaju efekta na bandićevski i svaki sličan tip vladavine točno koliko i vodostaj Save na prelazak Danija Olma u Bundesligu. Dobro, možda malo više, ali i dalje zanemarivo i beznačajno.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pоgledаjte moje vidеоzapise o mаsturbaсiji nа web kаmегu – KISSIA.CLUB
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
Donna, 28. bxes.xyz/d962097