Francuski Le Figaro objavio je izvatke intervjua s papom Franjom u kojem on kaže da je urugvajska disidentica koju je 1977. ubila argentinska vojna diktatura, bila osoba koja ga je naučila "razmišljati o političkoj stvarnosti". Esther Ballestrino de Careaga imala je 34 godine, a Jorge Mario Bergoglio 17 ili 18 kad su se prvi put sreli i nisu mogli biti različitiji nego što su bili.
Ona je još 1947. morala bježati iz Urugvaja pred tamošnjom profašističkom vojnom diktaturom Higinija Moriniga, jer je bila bliska sindikatima, članica socijalističke Revolucionarne stranke i osnivačica prvog urugvajskog feminističkog pokreta. U Argentini se udala, imala tri kćeri, a kao diplomirana biokemičarka, radila je u odjelu za hranu Laboratorija Hickethier-Bachmann u Buenos Airesu. Papa Franjo, pak, bio je u to doba konzervativni katolički odgojen mladić koji će se nekoliko godina poslije i zarediti.
Tako se dogodilo da je u toj tvrtki marksistički orijentirana stručnjakinja iz biokemije bila apsolutno nadređena mladiću koji će pola stoljeća poslije postati papa. Ona ga je upoznala s komunističkom literaturom, a i sam papa će poslije bez uvijanja reći: "Ona je bila komunistkinja, toj divnoj ženi dugujem tako mnogo... U to sam vrijeme jedva čekao dobiti u ruke novi broj novina La Vanguardia" Također je rekao i: "Žene stvari gledaju drugačije od muškaraca i zato važno slušati i jedne i druge."
"Kroz njenu hrabrost i poštenje shvatio sam nekoliko stvari, među njima i to da je socijalni aspekt onoga što me je učila identičan socijalnom nauku Crkve. Komunisti su zapravo ukrali našu zastavu. Zastava siromašnih je zastava kršćanstva, a nejednakost je u korijenu svih zala na svijetu", tako je govorio papa.
Međutim, Bergoglio nikad nije postao komunist, nije se pronašao niti u teologiji oslobođenja, zapravo je još dugo i kao jezuit ostao vrlo konzervativan, mada krajnje socijalno osjetljiv, uvijek spreman pojuriti u pomoć siromašnim i unesrećenima. A takvih je u to doba u Argentini bilo mnoštvo. Jedna od njih u nekom je trenutku postala i Ballestrino. Još u Paragvaju otvoreno se igrala sa životom.
"Obilazila je mjesta po Paragvaju i govorila ženama o njihovim pravima, o ljudskim pravima općenito", opisivala je puno godina poslije njena kći Ana Maria Careaga. O Ballestrino je pričao i novinar Robert Cox koji je u doba argentinske vojne diktature pisao za Buenos Aires Herald, tada jedine opozicijske novine koje su opstajale: "Bila je čast vrištati u doba kad su svi ostali šutjeli."
Njihovoj redakciji, konkretno i njemu osobno, Ballestrino se prvi put javila kad je tražila pomoć 1977. u potrazi za svojom 16-godišnjom kćeri, u pravo Anom Mariom Careagom, tada još i trudnom, koju su agenti argentinske vojne hunte oteli i mučili u zatvoru. To je bio trenutak kad se u očaju za pomoć obratila i Brgogliou koji je tada već bio svećenik od određenog utjecaja. Da stvar bude gora, samo godinu ranije Ballestrino su oteli i dvojicu sinova, Manuela Carlosa Cuevasa i Ivesa Domerguea, o čijoj sudbini nije znala apsolutno ništa.
U to jezivo doba redakciju Buenos Aires Heralda svakodnevno su opsjedale majke kojima su dan ili dva ranije vojnici sa strojnicama odvodili djecu. Cox je pričao da su u slučaju Ballestrinine kćeri tada otkrili da ju je policija odvela u zgradu u kojoj su zatočenima držali oko 1500 ljudi okovanih u lance. "Preko zvučnika su glasno puštali kazete s govorima Hitlera kako bi prigušili naše krike dok bi nas mučili", pričala je Ana Maria Careaga.
Po zidovima su bili kukasti križevi, uhićene židovskog porijekla posebno su okrutno zlostavljali, na kraju su Ballestrininu kći pustili nakon četiri mjeseca torture poput kakvog horora. Još uvijek tinejdžerka, usto trudna i nakon mučenja, morala je bježati u Švedsku gdje su joj vlasti odmah dale politički azil. Njena majka tada nije pristala bježati s njom iz zemlje. "Moram s drugima ostati ovdje kako bih se borila za svu otetu nestalu djecu", rekla je.
Papa se poslije prisjećao da je bio jako iznenađen kad ga je Ballestrino zvala da da posljednju pomast za jednog svog umirućeg rođaka, jer je mislio da je kao marksistica ateistkinja. Drugom prilikom zvala ga je u pomoć da od nje uzme svu politički nepoćudnu literaturu, onu "crvenu", jer je slutila da će joj doći agenti. Pa je Bergoglio učinio i to, jer te su knjige tada značile smrtnu presudu. Kriomice je pokupio sve što je bilo kompromitirajuće i negdje tako sakrio da do dandanas njena obitelj nema pojma gdje se te knjige nalaze.
Kad je Ana Maria uskoro rodila, zvala je majku u Buenos Aires, da bi doznala da su je agenti oteli tri dana ranije. Tek 2002. svijet će iz deklasificiranih dokumenata američkog veleposlanstva u Argentini doznati da je SAD već 1978. znao što se dogodilo s Bellastrino. Imala je 59 godina kad su je vojne vlasti otele, nimalo slučajno iz dvorišta crkve Santa Cruz u Buenos Airesu i potom po običaju zatvorile, jezivo zlostavljale, a onda odvele u vojni avion, kao i francuske časne sestre Alice Domon i Leonie Duquet, Argentinku Mayo Azucena Villaflor, te još četiri žene.
Još uvijek žive unatoč torturi koju su prethodno pretrpjele, jednu po jednu su bacali iz aviona, da bi njihova tijela more nekoliko dana poslije izbacilo na plaže oko Buenos Airesa. Njihova su tijela potom pobacali u jedan neoznačeni grob na groblju u zabačenom gradiću General Lavalle. Bila je to uobičajena praksa u diktaturi. Tisuće mladića i djevojaka koje su agenti otimali i mučili ih, poubijali su na isti način.
Grijeh Ballestrino i Villaflor, te časnih sestara koje su ubili, bio je u tome što su bile u organizaciji "Majke s Trga Mayo" koje su tražile od vlasti da im kažu što su učinili s njihovom otetom djecom. Časne sestre su, naravno, tu bile kao aktivistkinje. Ballestrino su ubili zato što je tražila odgovor što je bilo s njenim sinovima, te zato što je pomagala drugim majkama u istoj potrazi. Kad je čuo što se dogodilo, Bergoglio je bio u šoku.
"To me je jezivo potreslo. Pokušao sam nešto doznati od njenih rođaka, ali su se svi skrivali i nisam ih mogao pronaći. Učinio sam što sam mogao", kazao je, svjedočeći 2010. na suđenjima povodom brutalnih režimskih ubojstava. Tada se doznalo i to da je za ubojstvo tih majki uz Ballestrino jedan od krivaca bio izvjesni satnik Alfredo Astiz, mladić koji se ženama predstavio da traži dvojicu nestale braće.
Zapravo je bio infiltrirani agent i uskoro ih je raskrinkao. Njega su, pak, otkrili tek 1982. tijekom Falklandskog rata kad je objavljena snimka kako se predaje Britancima. A kako su dvije od zbog njega ubijenih najmanje osam žena bile Francuskinje, one dvije časne sestre, osobno je Margaret Thatcher urgirala da mu se prvo sudi u Europi zbog ubojstva njih dvije, pa tek potom izruči Argentini.
Koliko je papa Franjo 1977. bio pogođen jezivim pričama o mučenjima i ubojstvima po Argentini, posebno svoje prijateljice koju je smatrao autoritetom, jednim od vodiča kroz život, svjedoči i to što je, kako se sad također doznaje, točno u to vrijeme pola godine išao na psihoterapije "kako bi razriješio neke emocionalne probleme".
Puno godina poslije, kad je već postao papa, Bergoglio je u talijanskom tisku rekao da ga "ne vrijeđa kad ga netko zove komunistom". "Upoznao sam puno marksista u životu koji su bili dobri ljudi", objasnio je. Bilo je jasno da je možda i prva među njima Ballestrino. Tri desetljeća nakon njene smrti, kad su pronađeni i identificirani njeni ostaci, papa Franjo, tada još nadbiskup, sahranio ju je u dvorištu crkve Santa Cruz, na istom onom mjestu s kojega je oteta 1977.
