Life
2646 prikaza

Pearl Jam je bend koji možda najbolje utjeljovljuje 90-te u SAD-u

1/9
Yui Mok/Press Association/PIXSELL
Knjiga ‘Not for You’ (Ronen Givony) nije samo knjiga o Pearl Jamu, to je knjiga o jednoj eri u kojoj je rock još mogao utjecati na generacije, a mi razgovaramo s autorom

Paravojne postrojbe pobunjenih hrvatskih Srba ušle su 27. kolovoza 1991. godine na tenkovima JNA u Kijevo nedaleko od Knina, što je hrvatskim građanima dalo jasniju sliku krvave stvarnosti u kojoj će živjeti sljedeće četiri godine. Tog istog dana, dakle 27. kolovoza 1991., slabo poznati alternativni rock bend po imenu Pearl Jam iz 9000 kilometara udaljenog Seattlea objavio je svoj debitantski album gotovo banalnog naslova “Ten”. Hrvatskoj rock publici i glazbenim kritičarima može se dakako oprostiti što - u svjetlu ratnih okolnosti u kojima su živjeli - nisu odmah prepoznali kvalitetu toga glazbenog uratka, odnosno, točnije rečeno, što nisu uopće primijetili da je taj album izašao. Američka rock javnost, pak, nema nikakve slične isprike: trebalo je proći nekoliko mjeseci da “Ten” dobije prvi kratak osvrt od četiri rečenice u časopisu Rolling Stone, da bi se tek tijekom sljedeće godine počeo polako uspinjati prema vrhovima ljestvica slušanosti u Sjedinjenim Američkim Državama i diljem globusa. Među 11 pjesama s albuma većina je - spomenimo samo “Alive”, “Even Flow”, “Black”, “Once” i “Jeremy” - u međuvremenu ušla na popise rock klasika, a sam album često se navodi u kontekstu najvažnijih debitantskih albuma u povijesti popularne glazbe. “Ten” je uveo zvuk Seattlea u američki glazbeni mainstream - te se danas smatra ključnim u usponu i dominaciji alternativnog rocka sredinom devedesetih godina - dok je Pearl Jam u razdoblju od godine dana nakon objavljivanja albuma postao najpopularniji rock bend na svijetu. Iako površnim pratiteljima popularne glazbe možda više nije u fokusu, bend još postoji, i to u gotovo nepromijenjenoj postavi. Eddie Vedder, Stone Gossard, Mike McCready, Jeff Ament i Matt Cameron ne samo da postoje, nego i redovito odlaze na turneje. A ako se slučajno nađete na jednom od njihovih koncerata - prvi i posljednji put nastupili su u Hrvatskoj daleke 2006. godine - postoje dobre šanse da biste na njemu mogli sresti Ronena Givonyja, američkog pisca i koncertnog producenta, čija je biografija Pearl Jama, objavljena prošle godine pod naslovom “Not for You”, izazvala veliko zanimanje globalne rock zajednice. Knjigu je nedavno u prijevodu Rebeke Vujasinović objavio najvažniji hrvatski rock izdavač Rockmark, a tim smo povodom porazgovarali s autorom, koji je i sam veliki obožavatelj benda.

 | Author: PROMO PROMO

U vrijeme objavljivanja albuma “Ten”, i napada na Kijevo, Ronen Givony je u predgrađu rodnog Miamija opsesivno, kao i svaki prosječni 13-godišnji Amerikanac, pratio sve što se događa u popularnoj kulturi, osobito u rock glazbi. Dakako, uskoro je na MTV-u primijetio video spotove nove rock senzacije iz Seattlea, skupine Pearl Jam, nešto kasnije kupio je njihov drugi album “Vs.”, ali istinski ih je počeo pratiti desetak godina kasnije - punokrvni fan benda postao je tek u zrelijoj dobi. U međuvremenu je završio studij književnosti na Yaleu, osnovao newyorški orkestar Wordless Music, koji spaja suvremenu i klasičnu glazbu, nešto poput Šulića i Hausera, organizirao niz koncerata klasične glazbe i glazbenih festivala diljem svijeta, napisao biografiju postpunk benda Jawbreaker, objavio na stotine tekstova po uglednim glazbenim časopisima - te usput pogledao 57 koncerata Pearl Jama. Njegova knjiga napisana je iz autsajderske pozicije obožavatelja koji nikad nije upoznao nijednog člana benda, ali ona istodobno savršeno odražava širinu Givonyjevih raznolikih interesa. “Not for You” nije samo knjiga o petorici društveno angažiranih dugokosih rokera iz Seattlea koji su svojom glazbom i javnim djelovanjem mijenjali svijet, to je knjiga o jednoj eri u kojoj je rock još mogao utjecati na generacije, eri koju danas, samo nekoliko desetljeća kasnije, jedva možemo zamisliti. Masakr u srednjoj školi Columbine, nasilni prosvjedi protiv MMF-a i Svjetske banke, predsjednička kandidatura Ralpha Nadera, ubojstva liječnika koji su izvodili pobačaje na Floridi i sudbine američkih veterana Iračkog rata, samo su neke od tema o kojima piše Givony kako bi kontekstualizirao “život i djelo” Pearl Jama, benda koji možda najbolje od svih “alternativnih” rock skupina utjelovljuje američke devedesete. Givony o američkom društvu i politici piše trezveno, autoritativno i upućeno - njegova je knjiga informativna, prepuna suptilnih opservacija i povremeno zabavna - no kad piše o Pearl Jamu i njihovoj glazbi, dopušta si da ga ponesu emocije i povremeno se pretvara u njihova najzagriženijeg fana. “Not for You” je ponekad u opasnosti da se pretvori u hagiografiju, čega je, međutim, autor itekako svjestan, pa i prema bendu i prema samom sebi zadržava ironični odmak. Kako bilo, Givony je u svojoj knjizi pokušao ocrtati izbalansirani portret benda iz Seattlea i njegova utjecaja na američku kulturu u posljednjih tridesetak godina, ponudivši čitateljima svoju istinu o Pearl Jamu, istinu istinskog obožavatelja benda koji je svjestan da je istinski obožavatelj benda.

 | Author: PROMO Ronen Givony PROMO

Express: Otkud vam ideja za pisanje biografije Pearl Jama? Koja vam je bila glavna motivacija za knjigu? Jednom ste rekli da na pusti otok nikad ne biste uzeli album Pearl Jama, a ipak ste napisali knjigu o njima.

Ideja o knjizi prvi mi je put pala na pamet na njihovu koncertu u Wrigley Fieldu u Chicagu 2016. Upravo sam dovršio svoju prvu knjigu, o bendu Jawbreaker, i imao sam u planu odmoriti se i raditi nešto malo drugačije. Kao što sam spomenuo u predgovoru knjizi, relativno nedugo prije tog koncerta upoznao sam neke druge fanove i shvatio da je o Pearl Jamu napisano tek nekoliko knjiga i samo jedna ilustrirana biografija, objavljena još 1998. Pomislio sam kako je prilično neobično da su o bendovima kao što su Nirvana, Metallica ili Green Day, koji su odreda suvremenici Pearl Jama, napisane brojne knjige, dok o njima nije napisano gotovo ništa. Shvatio sam da je to isto tako i prilika da se napiše nešto novo i odlučio sam tu priliku iskoristiti. A koja mi je bila glavna motivacija? To je dobro pitanje. Rekao bih da mi je ispočetka bila namjera napisati knjigu koja bi se svidjela fanovima i poznavateljima benda, njihovim dugogodišnjim slušateljima, ali onda sam u nekom trenutku shvatio da bih želio pokušati napisati knjigu koja bi nekome tko nikad nije ni čuo za Pearl Jam ili ih uopće ne sluša i ne voli postalo jasno zbog čega je taj bend bitan tolikom broju ljudi. Ne znam jesam li u tome uspio, ali motivacija mi je definitivno bila obratiti se što široj publici. Nije teško nekome tko je već obožavatelj objasniti zašto je neki umjetnik bitan, ali je malo teže isto to objasniti nekome tko još nije preobraćen.

Express: U knjizi navodite puno detalja o osobama koje su samo marginalno povezane s Pearl Jamom, poput maloljetnoga glumca koji je glumio Jeremyja u spotu za istoimenu pjesmu. Što ste željeli postići takvim digresijama? Zašto su, primjerice, okolnosti života Trevora Wilsona važne za bend?

Ovo je jako dobro pitanje. Pokušao sam da to bude knjiga s jedne strane o Pearl Jamu, ali gotovo u jednakoj mjeri i o tome koliki je taj bend imao utjecaj na kulturu. Dakle, ne samo kad je izašao koji album, kad su objavljeni koji spotovi, nego i što se istodobno događalo u svijetu, što se zbivalo u politici, povijesti, vanjskim poslovima, unutarnjoj politici. Bend je već na početku privukao određenu količinu pozornosti sa spotom za ‘Alive’, pa još više s onim za ‘Even Flow’, a onda je s ‘Jeremyjem’ - mislim da je to bilo godinu dana nakon što je ‘Ten’ objavljen - njihov profil naprosto eksplodirao u javnosti. Ono što se meni činilo zanimljivim je to što postoji puno ljudi koji su na neki način bili povezani s Pearl Jamom, čije su priče utkane u javnu svijest, koji čine neraskidivo tkivo kulturne i društvene povijesti Amerike. Sva ta imena, ta lica i te slike, duboko su ugravirani u mozgove čitavih generacija. Primjerice, izvorno sam u knjigu uvrstio i poglavlje o Mookieju Blaylocku, bivšem profesionalnom košarkašu po kojemu se bend prvotno nazvao. Mookie je imao prilično tužan život - nakon karijere u NBA-u doživio je nekoliko prometnih nesreća, nekoliko je puta uhićivan zbog vožnje ‘pod utjecajem’... Potom, tu je Trevor Wilson, čije je pojavljivanje u spotu za ‘Jeremy’ vjerojatno doslovno promijenilo njegov život, iako možda ne na najbolji način - bio sam prilično iznenađen kad sam godinama kasnije saznao nešto više o njemu, a tu je onda, naravno, i njegova tako preuranjena smrt. Bili smo otprilike jednako stari, dobio sam čak priliku intervjuirati njegovu majku, što je bila jedna od meni najdojmljivijih interakcija koje sam imao tijekom istraživanja za ovu knjigu. Bilo je to vrijeme Nirvane i pjesme ‘Smells Like Teen Spirit’, Dr. Drea, Metallice, Guns N’ Rosesa... Stvar je u tome da je taj video te 1992. godine bio jednostavno sveprisutan - naprosto, niste ga mogli izbjeći. Ali život se nastavlja, stvari idu dalje. A ja mislim da su svi ti brojni ljudski životi utjecali na Pearl Jam, da su ti ljudi, koji su neko vrijeme bili povezani s bendom, a onda su se njihove priče razdvojile, barem u maloj mjeri pridonijeli njihovu uspjehu i popularnosti. Naprosto, htio sam im dati malo više prostora.

 | Author: Yui Mok/Press Association/PIXSELL Yui Mok/Press Association/PIXSELL

Express: Vaša profesionalna okupacija je zapravo klasična glazba. Kako pomirujete ljubav prema klasičnim kompozitorima i prema rokerima koji jedva znaju odsvirati nekoliko akorda na gitari? Gdje pronalazite poveznicu između grungea i Griega, između Veddera i Webera?

Kao što i sami kažete, čini se da u glazbenom smislu nema puno korelacija između klasične glazbe i Pearl Jama. Točno je da ljudi koji idu u Carnegie Hall i Metropolitan Operu i oni koji odlaze na koncerte Pearl Jama naizgled ne mogu biti međusobno različitiji niti imaju išta zajedničkog: jedni nose smokinge i formalna odijela, a drugi majice i kratke hlače. Ali postoji jedan, po mojemu mišljenju, nedovoljno istražen fenomen - na jednoj su razini te dvije kategorije ljubitelja glazbe zapravo prilično slične. Naime, pitate li obožavatelje Pearl Jama tko im je bio najbolji bubnjar, koja im je bila najbolja turneja ili najbolja ploča, otkrit ćete da imaju prilično različita mišljenja. Neki će tvrditi da je najbolja bila turneja 1994., drugi će se zaklinjati u onu 1998., treći će pak glasati za 2000. Isto tako, puno je neslaganja po pitanju Jacka Ironsa nasuprot Mattu Chamberlainu ili Daveu Abbruzzeseu. Ali, na isti način, neki ljudi raspravljaju o tome je li bolja snimka Bachovih ‘Goldbergovih varijacija’ Glenna Goulda iz 1955. ili ona iz 1982., drugi se svađaju oko interpretacija Beethovenove ‘Treće simfonije’, koji ju je dirigent i koji orkestar najbolje izveo. Ta strast, taj entuzijazam, upravo je ono što me i privuklo klasičnoj glazbi. Odrastao sam na rock and rollu, na elektroničkoj glazbi, ali vidjeti stotinu ljudi na pozornici, klasični orkestar s dirigentom i svim ritualima... Mislim da, kad doista fanatični slušatelji klasične glazbe raspravljaju o meritumu neke snimke ili interpretacije, oni pokazuju jednaku sklonost, entuzijazam i žar kao i bilo koji obožavatelj Pearl Jama.

Express: Ironično opisujete svoju opsjednutost Pearl Jamom, kao i opsjednutost drugih fanova. Potpuno razumijem što time želite reći, i sam sam žrtva sličnih strasti koje racionalno gledano nemaju puno smisla. Pretpostavljam ipak da većina pravih fanova nema ironičan odmak prema samima sebi? Kako je vaša knjiga primljena među obožavateljima Pearl Jama?

Dobro pitanje. Bio sam malo zabrinut; dobro, možda ne baš doslovno zabrinut, ali naravno želite da vaša knjiga bude čitana i želite da je ljudi koji imaju neku vrstu uloga u toj temi, koji se zanimaju za glazbu, dobro prihvate. Rekao bih da je knjiga u najvećoj mjeri privukla doista prilično pozitivne reakcije - osobito u početku, kad je dobila puno podrške od podcastova i fan stranica - jer Pearl Jam ima jako robusnu, aktivnu online sljedbu i smatram se sretnim što su je mnogi među njima prigrlili i pozitivno prihvatili. Što se tiče ironičnog odmaka, nesklon sam koristiti taj izraz kad je riječ o ‘pravim’ fanovima, ali shvaćam na što ciljate. Nekim ljudima nakon što su pročitali knjigu nije bilo jasno volim li ja uopće taj bend ili se ustvari ispričavam što ga volim. Potpuno mi je jasno zašto bi netko mogao imati takvu dvojbu - možda sam si sam kriv jer nisam bio dovoljno duhovit (smijeh). Upravo sam to i htio, da knjiga bude ambivalentna, jer nema tako puno toga što - u umjetničkom ili nekom drugom smislu - smatram apsolutno nedvojbenim. Na primjer, volim Radiohead, ali su mi u nekim aspektima čudni. Neke stvari mi se kod nekih redatelja ili pisaca sviđaju, a neke ne. I mislim da se Pearl Jam jako dobro nastavljaju na taj niz. Kad netko ode na 50 ili 100 koncerata, to se zove posvećenost, ali mislim da svakako postoji i humorni aspekt toga. Većina takvih fanova koje sam upoznao i sami su toga prilično svjesni te su skloni to i sami ironizirati. Kao što ste rekli vezano uz vlastiti entuzijazam, mislim da su svjesni da su u manjini i da većina ljudi u stvarnome svijetu ne vidi previše smisla u tome da pratite neki bend i pohodite na desetke koncerata iste turneje. Ali opet, mislim da je upravo u tome i jedna dobra stvar u vezi ove grupe: da u areni s 20 tisuća ljudi postoji jednako toliko mišljenja o tome koja je njihova najbolja pjesma i što oni dobivaju od njihove glazbe i njihovih stihova. Ova knjiga je naprosto o tome što ja dobivam i kako ih ja vidim. Smatram da je to što radim u klasičnoj glazbi sretna okolnost za mene, jer mi ona nudi odličan kontrast. Što sam dulje pisao tu knjigu, to sam više nastavio slušati neke njihove pjesme. Postoji određena neiscrpna kvaliteta kod najmanje dvadesetak pjesama Pearl Jama, koje me čak i nakon puno godina, kad sam već i sam sebi postao smiješan, i dalje na isti način totalno protresu. To je za mene test koji nadilazi sve ostalo.

 | Author: Felipe Rau Felipe Rau

Express: Naslov ste knjizi dali po pjesmi s albuma ‘Vitalogy’. Što ste time htjeli poručiti čitateljima? Za koga je vaša knjiga? Je li i naslov ironičan?

Neobično, ali to je bila jedna od prvih stvari koje su mi pale na pamet, da će naslov te pjesme biti naslov moje knjige. Dijelom zbog toga što je to jedna meni jako draga pjesma, ali i zato što ona doista na neki način savršeno utjelovljuje svjetonazor tog benda, osobito svojom ironijom: imate na neki način neuništivu pop pjesmu, koja je lirski i tematski o tome kako, u osnovi, želiš alijenirati velike dijelove svoje publike koji ti stvaraju nelagodu. Prvi je put izvedena u emisiji ‘Saturday Night Live’, dakle na vjerojatno najširoj mogućoj platformi za popularnu glazbu u SAD-u. Činilo mi se da ona na neki način obuhvaća puno kontradikcija benda, počevši od toga kako su tako brzo postali tako popularni, slavni i veliki. Mislim da se barem neki članovi benda - a Eddie Vedder sasvim sigurno - nisu osjećali sasvim ugodno s tom iznenadnom slavom, da su osjećali da je nisu još sasvim zaslužili, da postoje i drugi bendovi u Seattleu i diljem svijeta koji zbog njih nisu dobili dovoljno priznanja, da im je Pearl Jam na neki način ukrao slavu. Čini mi se da, za jednu pjesmu od 4 do 5 minuta, ‘Not For You’ uspijeva obuhvatiti brojne paradokse i kontradikcije u vezi s bendom. Pokušao sam, kao što sam već rekao, tu knjigu pisati za širu publiku - kako za one koji su čuli za Pearl Jam, tako i za one koji nisu, za one koji su opsjednuti glazbom i za one koji nisu. Pokušao sam pokazati da, bez obzira na to volite li ih ili ne, baš i nema toliko puno grupa koje su opstale 30 godina, a koje tako jasno sažimaju uspone i padove čitave jedne ere. Njihova karijera se gotovo u potpunosti preklapa s onom Green Daya, Weezera, Nine Inch Nailsa i Metallice, ali mislim da ni jedan od tih bendova na takav način ne utjelovljuje društvenu povijest posthladnoratovske Amerike.

Express: Napisali ste i knjigu o bendu Jawbreaker, čiji ste također fan. Jeste li u rokersko/glazbenom smislu generacijski zapeli na postpunku i grungeu? Ima li novih bendova koje volite? Je li sva dobra muzika napisana prije 21. stoljeća, kao što su neki sugerirali?

Napisao sam dvije knjige i vjerujem da bi bilo pošteno reći da se obje te knjige bave određenim razdobljem - razdobljem u kojemu sam odrastao i koje najbolje poznajem - pa bi se svakako moglo reći da te dvije knjige odražavaju moje odrastanje i moje vrijeme. Ali u međuvremenu sam radio na nečemu vezanom uz jazz 1930-ih godina, pa sam radio na nečemu vezanom za klasičnu glazbu 18. stoljeća, tako da, što se tiče mojih interesa, mislim da su oni ipak možda nešto širi nego što te dvije knjige otkrivaju. A je li sva dobra glazba napisana prije 21. stoljeća? Mislim da ne. Postoje i novi bendovi koje volim i doista se trudim pratiti novu glazbu, iako, iskreno, većinu suvremenih umjetnika koje pratim i koji me zanimaju čine kompozitori i autori elektroničke glazbe. Dakle, to više nije konvencionalna rock glazba. Ali mislim da u glazbi postoje bolje i lošije godine, u glazbi se sve odvija u valovima i mislim da nikako ne možemo reći da je sve završilo, da je sve gotovo.

 | Author: Yui Mok/Press Association/PIXSELL Yui Mok/Press Association/PIXSELL

Express: U svojoj knjizi često posežete za književnim citatima. Studirali ste književnost. Jeste li imali uzore u pisanju glazbene biografije? Koje glazbene autore posebno cijenite? U kojoj ste se mjeri u pisanju koristili svojim teoretskim znanjima o književnosti?

Hvala vam na ovom pitanju. Doista sam pokušao ozbiljno pristupiti pisanju ove knjige. Proveo sam puno vremena čitajući druge autore koji pišu o nekom bendu ili umjetniku. Ispisane su nebrojene knjige glazbene kritike i glazbenih biografija, no u nekim mi se trenucima činilo da mogu na prste dvije ruke nabrojiti one knjige o popularnoj glazbi koje su doista dobre. Otkrio sam da je razina pisanja i slušanja kad je riječ o jazzu i klasičnoj glazbi uglavnom na nešto višoj razini, dok se rock uvelike oslanja na usmenu povijest i, iako je puno autoriziranih biografija i sve one imaju neko svoje mjesto, ja sam kao bivši student književnosti ipak naučen čitati kritičare - književnosti, filma, povijesti umjetnosti, a iako postoje autori u rock glazbi koji bi voljeli vjerovati da su na istoj razini s Haroldom Bloomom u književnosti ili Pauline Kael u filmu, uopće nije tako lako naći knjige koje su dobro napisane, koje imaju osjećaj za povijesni kontekst, koje nude kritični uvid. Za mene je nekakav zlatni standard knjiga o Sex Pistolsima i The Clashu ‘England’s Dreaming’ Jona Savagea, za koju mislim da bi je svaki student glazbe trebao pročitati. Knjiga koju sam pročitao za jedan drugi projekt i koju bih doista čvrsto preporučio je i dvotomna biografija Franka Sinatre Jamesa Kaplana. Prvi se dio zove ‘Frank: The Voice’, a drugi ‘Sinatra: The Chairman’. Te dvije knjige zajedno imaju oko 1500 stranica, ali to je primjer knjige koja se bavi temom koja vam je jako poznata i bliska, a koja nudi jedan nevjerojatan mozaik američkog života u određenom vremenskom rasponu. Kao treću bih knjigu naveo knjigu Everetta Truea o Nirvani, pisanu iz insajderske perspektive, koju sam doista uživao čitati. Greil Marcus je napisao knjigu o Doorsima koja mi se na prvi pogled učinila baš onim što tražim - isprva sam pomislio da je to savršen model za moju knjigu. Ne znam jeste li je možda čitali, praktički je nečitljiva i primjer je kako ne treba pisati o glazbi. Čovjek je uzeo bend za koji su svi čuli i napisao gotovo nerazumljivu knjigu. Dobar je primjer Ian MacDonald i njegova knjiga o Beatlesima ‘Revolution in the Head’, u kojoj se autor ne libi otvoreno reći što smatra njihovim manama, koje pjesme ne smatra dobrima, koje su proizvod obične lijenosti ili utjecaja droga. Nakon što pročitate nekoliko takvih knjiga odjednom vam se otvore brojne mogućnosti, shvatite kako se sve može pisati. Isto tako, bili biste iznenađeni koliko toga možete naučiti i iz čitanja dobrih novinskih recenzija drugih umjetnosti - plesa, baleta, arhitekture, slikarstva, kiparstva... Često mi se pokazalo da čitanje dobrih kritičara koji pišu o različitim oblicima umjetnosti itekako pomaže u iznalaženju zanimljivih načina pisanja do kojih sam ne bih mogao doći.

Express: Pearl Jam su se često politički angažirali, osobito Eddie, iako su ti javni istupi ponekad bili prilično nespretni. Kako biste danas, nakon trideset godina postojanja benda, ocijenili njihov utjecaj na američku politiku i američko društvo? Jesu li njihove poruke doprle do generacija njihovih mladih fanova? Je li Pearl Jam imalo ‘promijenio svijet’?

To je veliko pitanje. Pogledate li rezultate izbora u prvom desetljeću ovoga stoljeća - one 2000. godine, s njihovom katastrofalnom intervencijom u korist Ralpha Nadera, pa one 2004., s njihovim sudjelovanjem u ‘Rock for Change’ turneji, koja slavno nije uspjela rezultirati pobjedom Johna Kerryja - pa i s izborom Trumpa i svim onim što je nakon toga uslijedilo, mogli biste tvrditi da Pearl Jam, kao i većina liberalnih umjetnika, američkih umjetnika naklonjenih ljevici, uglavnom nisu uspjeli spriječiti ni jedan prijelomni događaj, bez obzira na to je li riječ o invaziji na Irak, financijskoj krizi, radikalizaciji američke desnice... Na razini politike, kad govorimo o nekakvim postignućima, može se reći, kao što ste i sami rekli, da su u konačnici ispali prilično nespretni i neučinkoviti. Međutim, kad govorimo o njihovu utjecaju, moramo sagledati njihovo djelovanje u cjelini. Na primjer, Pearl Jam je 1992. nastupio u ‘MTV Unplugged’ i, u vrijeme vrhunca te emisije, iskoristio je da promovira pro-choice platformu. Mislim da ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to, za sve nas koji smo tad bili tinejdžeri, bilo bitno. Postojalo je to jedno razdoblje od nekoliko čudnih godina kad su najslavniji i najzanimljiviji umjetnici - Kurt Cobain, Zack de la Rocha, Michael Stipe - bili politički angažirani. Svi su oni bili progresivni intelektualci, feministički umjetnici, glazba se tad nije svodila samo na snimanje spotova, prodaju ploča i dobar plasman na ljestvicama slušanosti i, koliko god su ti ljudi bili različiti, oni su smatrali da je njihova odgovornost, kao javnih intelektualaca, da se za nešto zauzimaju. Mislim da mi koji smo u to vrijeme bili tinejdžeri tad nismo ni shvaćali koliko je bilo radikalno vidjeti Kurta Cobaina u haljini ili Pearl Jam koji su išli na sud protiv Ticketmastera. Ne bih baš rekao da su oni tu generaciju radikalizirali, ali su je svakako politički osvijestili i pokazali ljudima da je bitno biti angažiran. Oni su postigli to da više nije bilo u redu da se neki umjetnik samo pojavi na MTV-ju, da mu je jedina briga koliko će zaraditi. U tom smislu, oni su itekako utjecali na svijet, u smislu podizanja javne svijesti ali i na razini vlastitog primjera, na razini vlastite etike i morala.

 | Author: Matteo Bertolin Matteo Bertolin

Express: Kažete za sebe da ste pozicionirani lijevo od Bernieja Sandersa. Poznato je da je većina američkih glazbenika, pisaca, umjetnika, općenito ljudi koji rade u kulturi i znanosti, bila kritična prema politici bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Možete li opisati atmosferu u Americi nakon osam mjeseci vladavine Joea Bidena? Je li novi predsjednik ispunio očekivanja američke kulturne elite?

Kratak odgovor bio bi da temperatura u prostoriji za većinu nas više nije toliko visoka, više se ne budimo pitajući se hoće li danas biti kraj svijeta. Mislim da su neki ljudi ugodno iznenađeni Bidenom, dok su neki prilično razočarani njime. Ne bih znao... Osobno mislim da su upravo ovi tjedni ključni u smislu njegova nasljeđa i izbora sljedeće godine, no to je tužan aspekt suvremene Amerike: to što on može raditi besprijekoran posao - mislim, on je daleko od toga, ali kad bi i mogao raditi besprijekoran posao - svejedno nema garancija da se Donald Trump neće ponovno vratiti 2024. i da se neće opet pojaviti 75 milijuna ljudi koji će za njega glasati. Ja osobno navijam za Bidena, on je za mene pozitivno iznenađenje, ali naprosto ne smijete podcijeniti onaj dio Amerike koji je dva puta glasao za Trumpa i spreman je to ponovno učiniti.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 10:53 11.Prosinac 2021.

    bili su odličan bend