Tito je, činilo se - odavno, već bio mrtav, ali je Miroslav Krleža još bio živ. Bilo je ljeto 1981. U svim jugoslavenskim republikama i u dvije autonomne pokrajine svečano je obilježavana četrdeseta godišnjica ustanka. U jeku turističke sezone, bio je to ponedjeljak, 27. srpnja, diljem srednje Dalmacije, u malim primorskim mjestima koja su se tad ponosila svojom partizanskom poviješću, održavane su ribarske večeri. U predvečerje selo je od punte do punte, s kraja na kraj uvale, mirisalo na ribu s gradela. Pekli su je ribari i težaci, turistički radnici u nastajanju, redom sinovi partizana sa Sutjeske i izbjeglica iz El Šata, i besplatno dijelili turistima. Istina, bile su to samo skuše i srdele, ali bilo je džaba! A turisti su, uz one domaće, uglavnom Bosance i Beograđane, većinom bili Nijemci. Uglavnom stariji ljudi, između šezdeset i osamdeset, gurali su se oko žara, baš nimalo disciplinirano i nimalo germanski, te grabili fete kruha s po četiri-pet srdela i onda ih jeli onako kako su to vidjeli od domaćih, skupa s kostima i glavama. Bio sam tog ljeta 1981. odveć mlad da bih razmišljao o suštinama, ili je cijeli naš svijet još bio mlad, ali nije mi na um padalo ono što me ovoga časa opsjeda i što svakako zavređuje priču: ti postariji Nijemci, osvojeni mirisom gradela, morali su, već po logici epohe nacionalsocijalizma i po regrutacijskim kapacitetima Hitlerovih vojski, prije samo četrdesetak godina biti neprijateljski vojnici. Neki od njih su, sasvim sigurno, ratovali u Jugoslaviji. A među takvima sigurno je bilo i onih sa Sutjeske. I nije nevjerojatno da je upravo jedan od tih njemačkih staraca koji sad nasrću na gradele ubio barbu ili ranio oca onome koji peče te srdele.
Pritom, njemački turisti nemaju pojma da je ova ribarska večer sazvana u čast ustanka protiv njih. Oni ne znaju da se mrtvim prženim ribama upravo slave ujaci, stričevi i očevi, živi i mrtvi, ovoga tu svijeta. Za njih, sve je to dio neke sasvim bezazlene turističke ponude. Godina je 1981., Tito je već odavno mrtav, ali Krleža živi, i svi skupa smo usred iluzije velikoga povijesnog pomirenja, koja će još neko kraće vrijeme potrajati. CIA i FBI vjeruju da će komunizam potrajati još barem stotinu godina, a naši domaći uvjereni su da će Jugoslavije biti sve do kraja svijeta.
3563
prikaza
Esej Miljenka Jergovića o Novom Valu ili pjesmama koje su formirale naš ukus i politička uvjerenja
1/6
Treba znati da je novi val bio spoj visokokomercijalnih i krajnje hermetičnih, u se zatvorenih koncepata. Svaka od spomenutih grupa imala je pjesme za osvajanje plaže i pjesme za mudrovanje
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nisam suvremenik Novog Vala, još sam bio premali klinac da bi u realnom vremenu pratio i ocjenjivao te pjesme. Kasnije, sazrijevao sam uz njih. Neke sjajne, neke daleko od mog ukusa. Da su gurnule tadašnje slušatelje u nove vode, dale ... prikaži još!e smisao nekim stvarima, apsolutno, nekima i vrlo bitnim. Ali, da su formirale politička uvjerenja... mislim da nisu, ili možda ja ne shvaćam na koji način. I vezano za tekst... frende, Bespuća povijesne zbiljnosti su lidlov letak po jednostavnosti prema.ovome....
Niti uvjerenja a kamoli ukus!
zivio socijalizam