Za koga si? Ima li pitanja koje je posljednjih godina u Hrvatskoj više puta postavljeno od ovog? Teško. Podjela oko svega postalo je nacionalni sport u kojem nema ni pobjednika ni gubitnika, već iscrpljene gomile koja se ne želi dijeliti na "ove i one", ali je kolateralna žrtva prepucavanja "ovih i onih". Uši nam krvare od stalnih svađa – jesi li purger ili Dalmatinac, SDP-ovac ili HDZ-ovac, jel' ti djed bio ustaša ili partizan, Severina ili Rozga, monetizacija autocesta ili ne, a nitko zapravo ne vidi kuda te rasprave vode i zašto se uopće vode.
Najnovija hrvatska podjela je ona među "švicarcima", "eurašima" i onima koji nemaju stambeni kredit. Tko je bio pametniji, tko gluplji, tko lakomiji, tko naivniji, tko zna čitati ugovore, a tko ne... Koliko smo teorija čuli sa svake strane, navodnih objašnjena i rješenja, ali tko je u pravu još uvijek nitko ne zna. No, bitno da svatko ima nešto za reći, svatko je uvjeren u svoju istinu i nema šanse da bilo tko od njih barem da šansu drukčijem mišljenju i različitom stavu.
Oko čega ćemo posvađati sutra?
No, "švicarci" su samo vrhunac podjela oko nas, koje uvelike kreiraju paranoičnu atmosferu u društvu i "žderu" nam dragocjeno vrijeme i energiju, koje bi bilo daleko pametnije usmjeriti u nešto korisnije. Tko zna oko čega ćemo se posvađati sutra, idući tjedan ili mjesec. Čini se kao da se ne možemo složiti oko ničega, bilo da je riječ o nogometu ili važnim ekonomskim pitanjima.
Treba se zapravo zapitati jesmo li kao nacija došli do one točke kada nam postaje prirodno da se posvađamo čim se pojavi neko pitanje i da nam je prirodno da automatski zauzimamo strane, kao da to moramo? Da ne spominjemo kako se svaka ta svađa automatski seli na društvene mreže, prijatelji postaju neprijatelji, nađete se na "unfriend" listi, a da toga niste ni svjesni. Ako imate nesreću biti suprotna strana oko nečega što ima veze s otkazima, sindikatima ili medijima, bolje vam je da se iskopčate s interneta i to na barem nekoliko dana, dok se ne pojavi nova tema zbog koje će ta prethodna pasti u zaborav.
Jedan primjer prepucavanja od prije nekoliko godina možda najbolje opisuje koliki su razmjeri apsurdnosti hrvatskih podjela, za koje više uopće nije važan sadržaj, već samo da postoji neka kost oko koje će rulja bez pametnijeg posla voditi verbalni rat.
Ni Tarantinu takve stvari ne bi pale na pamet
Grupa U2 je 2009. godine nastupila u Zagrebu u sklopu svoje turneje 360°. Na sreću fanova, U2 su u Zagrebu odradili dva koncerta, 9. i 10. kolovoza. No, prvo je bio predviđen jedan koncert i to 10. kolovoza, ali zbog nevjerojatnog interesa karte su planule za par sati i organizator je odlučio dodati još jedan koncert. Zbog već unaprijed određenih datuma turneje, još jedan koncert je organiziran dan ranije, 9. kolovoza, pa je tako prvi koncert postao drugi po redu.
Ono što je uslijedilo nakon te objave ni Tarantinu pod utjecajem teških droga ne bi palo na pamet. Dio fanova koji su kupili karte za onaj prvi koncert, 10, kolovoza, bili su prilično nezadovoljni što su njihove karte postale karte za "drugi" koncert i krenula je rasprava tko su veći fanovi U2-a – ovi koji su kupili karte za koncert 10. kolovoza ili ovi koji su se "prošvercali" na drugi, koji je održan dan ranije.
Naime, prema toj logici je ispalo da su ovi koji su kupili karte za dodatni koncert zapravo šminkeri, koji su preko noći postali fanovi U2-a, jer je u tom trenutku to bilo "in", a ovi drugi su zapravo pravi fanovi, jer su se morali puno više potruditi, pa čak i pomučiti da dođu do karata za 9. kolovoz. Ta je rasprava otišla do te mjere da su čak i neki glazbeni kritičari svoje kritike pisali vođeni tom idejom da je na ta dva koncerta U2-a bilo onih koji su zaslužili da budu na maksimirskom stadionu i onih koji su tamo došli jer je to bio glazbeni top događaj desetljeća.
Nekima je uspjelo čak i "primijetiti" da je koncert koji je održan 10. kolovoza bio emotivniji, jer su članovi benda navodno shvatili da su na tom koncertu "pravi" fanovi. Teško je naći riječi kojima bi se opisala dijagnoza bilo koje osobe koja je u stanju iznijeti takvu ocjenu. Njima je najnormalnija teorija da se U2-ovci bave s grupom hrvatskih glupana koji su posjetitelje njihovih koncerata uspjeli podijeliti na one koji su išli na "pravi" koncert i one koji su išli na "falši" koncert, koji se po njima valjda nije smio niti dogoditi.
Sociolozi znaju odgovor
Dakle, nacija se uspjela podijeliti oko toga tko je bio na koncertu U2-a 9., a tko 10. kolovoza i bilo je prilično hrabro priznati da niste imali sreće kupiti karte u tih par sati dok se nisu rasprodale za prvi predviđeni koncert, pa ste iskoristili priliku za drugi, koji je održan dan ranije.
Nakon te svaka je podjela zapravo postala normalna. Dinamo ili Hajduk, ovi ili oni, ovo ili ono, niz je predug i ne treba ga ustvari niti započinjati, iako je šteta ne spomenuti puste bizarne svađe kojih smo se nagledali, naslušali i svojom ili protiv svoje volje bili dio njih. Sociolozi smatraju kako se podjele događaju jer svi, što je i za očekivati, krećemo od osobnih interesa i stavova. No, zapinjemo na drugom koraku, a to je da nismo u stanju prepoznati i prihvatiti da i ostali oko nas imaju svoje interese i stavove, pa tako ni ne pokušavamo naći zajedničke točke od kojih možemo početi graditi dijalog.
Teško je zapravo biti racionalan u situaciji kada vas desetak ljudi napadne samo zato jer mislite drukčije. Puca vam neka stvar za njihove stavove i interese, samo pokušavate izvući živu glavu iz te svađe i okrenuti se nečem korisnijem. Kada se u budućnosti dogodi još neka podjela u društvu samo se sjetite koncerta U2-a. Ima li zaista smisla prepucavati se s nekim oko toga tko je veći obožavatelj?
