Life
537 prikaza

'Područja bez signala' nadilaze lokalne okvire

1/2
PIXSELL
Recentna serija koju je prema romanu snimio Dalibor Matanić, osim što je ponovno bacila svjetlost reflektora na roman objavljen prije šest godina i prigodno reizdan ovim povodom

Roman "Područje bez signala" Roberta Perišića, prvotno objavljen 2015. godine, ovih dana proživljava svoj novi procvat i na domaćoj proznoj sceni. U međuvremenu je doživio i međunarodne uspjehe, pa se tako nakon prijevoda na engleski jezik našao u užem izboru za književnu nagradu EBRD 2021., nakon što je doživio pozitivne kritike u ozbiljnim medijima kao što su New York Times i Publishers Weekly. Međunarodnu turneju Perišićeva romana pratili su i prijevodi na jezike poput talijanskog, francuskog (nagrada Inalco 2020.), slovenskog itd. Inozemni kritičari primijetili su ono što je zapravo odmah bilo jasno - priča "Područja bez signala" nadilazi lokalne okvire i postaje globalno subverzivna i znakovita. Jer priča o Olegu i Nikoli, poduzetnicima novog doba koji dolaze u gradić N. kako bi uspostavili rad tvornice turbina koja je do rata zapošljavala većinu stanovništva i uspješno poslovala, s jedne strane jest pogled na neuspješnu tranziciju iz socijalizma u tržišnu ekonomiju popraćenu (post)ratnim posljedicama, ali s druge posve nadilazi lokalne okvire toga imaginarnog, a tako prepoznatljivog toponima ovih naših prostora. I to na više načina i razina. Roman je to o propadanju srednje klase, kapitalizmu i idealizmu, ali, kako je to autor izjavljivao kad je roman premijerno objavljen - i roman o nadi.

Recentna serija koju je prema romanu snimio Dalibor Matanić, osim što je ponovno bacila svjetlost reflektora na roman objavljen prije šest godina (i prigodno reizdan ovim povodom!), upravo je svojim pristupom upozorila na spomenutu univerzalnost, ali i istaknula jednu od odlika romana - onu da ga obilježava polifonija glasova i mnoštvo likova. Strukturirajući seriju tako da je svaka epizoda vezana za jedan od glavni(ji)h likova, scenaristi serije iskoristili su velik potencijal koji roman u tom segmentu posjeduje.

 | Author:

U mjesto N. (u seriji nazvano Nuštin), odsječeno od svijeta čak i time što je u njemu vrlo teško doći do signala za mobilnu vezu, dolaze ljudi koji barem nakratko uzburkaju krvotok njegovih stanovnika. Premda otpočetka slutimo kako će sve skupa završiti i kako je naručitelj posla koji preko Olega pokreće tvorničke strojeve itekako sumnjiv, pa tu nema puno mjesta za optimizam, početno pobuđivanje nade među lokalnim stanovnicima, koji uz pomoć pridošlica obnavljaju tvornicu, djeluje gotovo ljekovito. Da bi stvar nakon dvadesetak godina profunkcionirala, Oleg i Nikola moraju pronaći nekoga od "staroga kadra" tko može osposobiti i pokrenuti stare strojeve, a to je nekadašnji glavni inženjer tvornice, koji u tome pronalazi potvrdu vlastitog smisla i pridružuje im se, okupivši oko sebe ljude od povjerenja. Gradić N. neimenovano je ali tipično mjesto ovih "naših" prostora u kojem se sve već dogodilo - socijalistički industrijski uspon, rat, razorene obitelji, odlasci, tranzicija na mafijaški način, luzerstvo onih koji se nisu snašli u novom društvenom poretku itd. Razlog zbog kojeg Oleg i Nikola dolaze nadmašuje lokalne gabarite i vuče priču prema arapskoj zemlji pod embargom, šireći horizonte romana na globalnu razinu i seleći likove po destinacijama na kojima se malverzacije nazivaju drugim imenima - embargo, špijunaža i sl. Promjene u mjestu N. nisu vijest samo za lokalnu zajednicu nego i šire, zbog čega taj povratak "samoupravljanja" postaje zanimljiv trag novinarima koji u svemu tome pronalaze senzacionalizam, vrlo dalek od pravog stanja stvari. No gradić N. i proizvodnja turbine samo su zamašnjak za priču koja ima pomno izvedene digresije (primarne i sekundarne rukavce fabule) u kojima se prepleću prošlost i sadašnjost, a mnogi likovi dobivaju svoje intimne i profesionalne pretpriče, zbog kojih postaju sjajno oslikani, punokrvni karakteri, čije je djelovanje u danoj situaciji vrlo razumljivo i motivirano. U nekim dijelovima romana, koji počinje u 3. licu, Perišić likovima daje vrlo autentičan glas u 1. licu, u čemu pronalazi prostora za njihove obiteljske tragedije ili ljubavne brodolome, ali i iskazuje mogućnosti baratanja različitim jezičnim i stilskim registrima. U toj šarolikoj galeriji likova posebno mjesto imaju oni ženski (Šeila, Lipša...), koji u početno muško-tvorničko-birtijaškoj atmosferi nisu svedeni samo na lokalne konobarice i objekte prolaznih avantura nego postaju inicijatori fabularnih preokreta.

Rat je zaustavio, točnije zaledio vrijeme i sjećanja u tom kraju, a sudbine likova koji su ostali u mjestu N. učinio još bezizlaznijima i zbog toga kratkotrajna nada da se vrijeme može vratiti, kad zabruje strojevi za proizvodnju turbina, kao da ih vraća u život, ponovno obnavlja međusobna povjerenja, ali i stare zamjerke i očekivanja. Iz stanja posvemašnje apatije, utjehe koju traže u alkoholu i sveg tog posvemašnjeg potonuća uzrokovanog ratom, neprijateljstvima, raspadima obitelji, nakratko je moguće izroniti i obnoviti nadu. No ironija na kraju romana, kad turbina biva izložena kao umjetnički artefakt iz doba socijalizma, kad se njihovi životi i životno djelo transformiraju u performans industrijskog socijalizma, podcrtavaju upravo tu riječ - nakratko.

 | Author: PROMO PROMO

Mnogo je toga Perišić "ubacio" u svoj roman, kako na žanrovskoj i tematskoj razini tako i u smislu lokalno-globalnih, staležnih, pa i generacijskih perspektiva.

Unatoč sumornoj atmosferi, što još zornije pokazuje upravo serija, Perišićevo je pripovijedanje duhovito i šarmantno, protkano aluzijama i ironičnim dosjetkama, pa premda su događaji apsurdno tragični, ima tu mjesta i za smijeh i kratkotrajno olakšanje. Kako likova tako i čitatelja/gledatelja. "Područje bez signala" roman je o propadanju starih vrijednosti i ideala te pokušaju da se oni na neko vrijeme vrate ili barem stvore iluziju kako je to moguće. U tome je njegova univerzalnost, zbog koje priču iz "našeg" područja bez signala itekako razumiju i pravilno vrednuju i "vaši" kritičari i konzumenti. Pišući tekst o Perišićevu prethodnom, također na engleski prevedenom romanu, "Naš čovjek na terenu", poznati američki pisac Jonathan Franzen zapisao je sljedeće: "Robert Perišić je svjetlo iz kojeg isijava inteligencija i treperi ironija, javljajući nam da današnja Hrvatska ne samo postoji nego je i važna". Ne znam za Hrvatsku, ali za neke hrvatske pisce i knjige to definitivno vrijedi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.