On je najveća varalica u povijesti nogometa. Šarmom i trikovima, kao glavnim oružjem, natjerao bi velike svjetske klubove da mu ponude ugovor.
Zove se Carlos Henrique Kaiser - Brazilac, koji je želio biti nogometaš bez igranja - nogometa!
Milijuni djece širom svijeta, posebno u Brazilu, žive san da će jednog dana biti profesionalni nogometaši. Igrati kao Romario, Ronaldo, Zidane ili Messi, uživati u brzim i skupim automobilima, šetati u društvu lijepih djevojaka...
Velika većina, shvativši da ne posjeduju talent potreban za tako nešto, jednostavno dignu ruke. Odustanu. Carlos Henrique Kaiser nije.
Kao što je Leonardo di Caprio, u filmu “Uhvati me ako možeš”, život posvetio falsificiranju čekova, Kaiser je svoj također proveo u prevari. Sposobnošću, pameću i nadasve hrabrošću.
Igrao je kao napadač 20 godina, a nije zabio nijedan gol
Žrtve prevare nisu bili nekakvi nižerazredni, amaterski klubovi. Ne, u njegovoj impresivnoj kolekciji su Vasco da Gama, Flamengo, Fluminense, Botafogo, potom francuski Ajaccio, meksička Puebla....
Ovo nije priča o karijeri prepunoj ozljeda, lomova i uzalud potrošenu talentu Strategija je, vjerovali ili ne, zapravo bila vrlo lagana i jednostavna. Prvi korak je prijateljstvo.
Početkom ‘80-ih godina prošlog stoljeća Kaiser je bio prijatelj s Romarijom, Edmundom, Renatom Gauchom, Brancom, Ricardom Rochom i s još mnogo, u to doba, ekstremno popularnih brazilskih nogometaša.
E, sad, u kojem god klubu bi netko od njih dobio angažman, uvjeravali bi trenera i sportskog direktora da u Brazilu ima jedan mali “talentirani” Kaiser, kojeg se može dovesti za vrlo malo novca. Zapravo, sve što trebaju je ponuditi mu ugovor na skromna tri mjeseca.
Vjerujući Romariju ili Edmundu na riječ, klub bi pristao. Kaiser bi potpisao ugovor i tu sad stupa drugi korak unaprijed predviđena plana.
Nogomet koristio da dovede žene u krevet
Trenera bi uvjerio da mu treba nekoliko tjedana da se potpuno oporavi i uđe u formu. Nije baš spreman. I tako bi najmanje mjesec dana, dok bi ostali trenirali i igrali, Kaiser trčao krugove oko nogometnog igrališta, a noću zatvarao kafiće i diskoteke u Rio de Janieru.
Status profesionalnog nogometaša koristio je kako bi impresionirao djevojke i odvodio ih u krevet. Nakon mjesec dana trčkaranja, Kaiser bi morao doći na ozbiljni trening i pridružiti se momčadi, gdje ubacuje treći korak svoje prevare.
- Tražio bih već u prvoj minuti da mi netko doda loptu. Potom bih je napucao prvom igraču do sebe i primio se rukama za zadnju ložu. Uzviknuo bih od boli i srušio se na travnjak. Oporavak bi trajao još najmanje mjesec, mjesec i pol. Znate, u to doba nije bilo magnetskih rezonanci i medicinska tehnologija nije bila toliko razvijena. U nekim stvarima vjerovalo se na riječ nogometaša. A tu sam uvijek bio u prednosti - ispričao je Kaiser.
Onako “ozlijeđen”, Kaiser je nastojao kod suigrača i klupske medicinske službe razviti što bolje prijateljstvo. Kako igrači dan, dva uoči utakmice nisu smjeli napuštati hotel, Kaiser bi se potrudio da ih sve što traže dočeka u hotelu.
- Kako ne bih konkurirao za utakmicu, došao bi u hotel tri, četiri dana prije, unajmio bih desetak soba i u svaku od njih doveo djevojke, koje su čekale igrače. Kad bi moja momčad došla, nisu imali potrebe izlaziti u potragu za djevojkama. Sve bi ih čekalo u hotelu - otkrio je Kaiser.
Većina klupskih liječnika i ostale medicinske službe smatralo ga je jednostavno - nesretnim. No bilo je i onih koji su shvatili da bi mogla biti riječ o prevari.
Igravši za Botafogo, sredinom ‘90-ih, Kaiser je kupio mobitel. Bio je to jedan od prvih u svijetu. Velik i golmazan. Šetao bi klubom razgovaravši na engleskom jeziku i pretvaravši se da licitira s ostalim klubovima. Suigrače, koji nisu znali ni riječ na engleskom, nije bilo teško prevariti. No liječnike - jest.
Jedan od njih, odlučio je provjeriti o čemu je riječ. Dok se Kaiser tuširao, klupski doktor došao je do njegova ormarića, otvorio torbu i vidio da uopće nije riječ o pravom mobitelu, nego o običnoj, plastičnoj igrački. Sljedeći dan Kaiser je tražio raskid ugovora.
Rasplakao upravu i dobio novi ugovor
Na staklenim nogama bio je i u brazilskom Banguu. Početna “zatezanja” zadnje lože, “bol” u preponama prolazile su, kao i svagdje prije. No u nedostatku igrača, trener ga je, još “nezaliječenog” uvrstio u sastav! Točnije, na klupu za rezervne igrače.
Ne bi to Kaiseru bilo ništa neobično, da u jednom trenutku nije morao ući u igru!
Situacija s kakvom se još nije susreo u karijeri. - Kaiser, zagrij se, ulaziš u igru - riječi su koje je očekivao, otprilike, kao udar groma. U tom trenutku morao je brzo nešto smisliti. Vremena je bilo jako malo. I dosjetio se.
- Shvatio sam da navijači cijelu utakmicu vrijeđaju trenera i predsjednika kluba. Dok sam se pripremao da uđem u igru, zaletio sam se na ogradu i počeo vrijeđati navijače! Sudac je odmah došao i dao mi crveni karton - ispričao je Kaiser.
Predsjednik kluba Castor de Andrade bio je ljutit, tražio je objašnjenje. Odmah nakon utakmice pozvao ga je na razgovor. Ušavši u kancelariju, Kaiser je pognuo glavu.
- Predsjedniče, prije no što išta kažete, saslušajte me. Bog mi je dao oca, koji je, nažalost, preminuo. Srećom, dao mi je još jednog oca. Vas. Nikad neću dopustiti da netko mog oca zove lopovom i prevarantom. A upravo su to navijači vikali. Morao sam nešto učiniti - rekao je Kaiser.
Andrade, ganut kao malo dijete, izvadio je iz ladice papir, olovku i ponudio mu novi ugovor na šest mjeseci! Nakon isteka ugovora odlučio je dodatno iskušati sreću. Vidjevši da svi njegovi prijatelji igraju u Europi, Kaiser nije želio zaostajati. Ha, morao je i on.
Destinacija je bila Korzika. Klub Ajaccio. I najveći izazov u životu. Na njegovo predstavljanje došlo je tisuću navijača. Bio je prvi Brazilac koji je došao u klub i svi su došli pogledati novu zvijezdu. Bol nije bila opcija. Nije im to mogao učiniti. Kao i u “bezbroj” situacija, Kaiser je imao vrlo malo vremena da nešto smisli.
Izašavši na travnjak uzeo je prvu loptu i napucao je gledateljima na tribinu. Potom i drugu. Pa, treću, četvrtu, dok na travnjaku nije ostala niti jedna lopta!
Prevare smišljao u nekoliko sekundi
Ostavši bez glavnog rekvizita za igru, treneru nije bilo druge nego poslati ga da trčkara oko terena i maše publici. To mu nije bio problem.
Na Korzici je ostao nekoliko godina, u kojima je skupio dvadestak nastupa. Svaki put u igru je ulazio s klupe.
Po isteku ugovora vratio se u Rio de Janiero i objavio završetak karijere. Vrlo impresivne.
U dvadesetak godina igranja skupio je trideset nastupa. I nula golova.
