"Za određene navijače, one koji su jako povezani s klubom, njihova navijačka uloga predstavlja centralni dio njihovog općeg identiteta", objašnjava sportski psiholog Daniel Wann sa Sveučilišta Murray.
Wann je krajem 1980-ih razvio 'Identifikacijsku ljestvicu za sportske promatrače', kako bi identificirao supernavijače. Identifikacija se postavljala uz pomoć pitanja poput: koliko vam je bitno da vaša momčad pobjedi; koliko se smatrate velikim navijačem; koliko vas velikim navijačem smatraju vaši prijatelji i sl. Ovisno o tome gdje bi se ispitanik našao na ljestvici, moglo bi ga se okarakterizirati kao slabo, umjereno ili visoko identificirajućeg navijača.
Iako su mnoga istraživanja dokazala da je pozitivno biti navijač u okruženju koje dijeli vaše mišljenje (recimo biti navijač reprezentacije za vrijeme svjetskog prvenstva), biti supernavijač nosi sa sobom puno negativnih implikacija.
"Za neke navijače je to velik dio toga kako se oni identificiraju", upozorava Wann i dodaje: "Tako kad se previše zanesete, pa ste i emotivno povezani, posljedično ćete sve što se događa doživljavati vrlo osobno."
Na primjer, ako njihov igrač dobije nezasluženi crveni karton, umjereni navijač će biti ljut kratko, ali zatim preći na druge stvari, dok će supernavijač imati osjećaj kao da se njemu osobno dogodila velika nepravda, što bi ga moglo potaknuti na određene (vrlo često fizičke) akcije.
U stvari, jedan od najboljih pokazatelja da bi moglo doći do navijačke agresije jest velika razina identifikacije s momčadi, što je dokazalo istraživanje iranskih nogometnih navijača iz 2014. godine, piše The Huffington Post.
Premda Wann ističe da je većina supernavijača pristojna, stereotipni navijač koji u hrpi uzvikuje prostote vjerojatno je osoba koja se visoko identificira sa svojom ekipom, točnije - supernavijač.
I dok su psihički itekako uključeni u igru, činjenica je da navijači nikako fizički ne mogu utjecati na tijek igre.
"Oni kao da u svojoj glavi prolaze kroz istu stvar kao i igrači na terenu. Čak je na neki način njihovo iskustvo možda i intenzivnije, zato što igrači bar mogu učiniti nešto - imaju kontrolu nad tim što se događa", kaže Wann.
Pa ipak, činjenica da sport može supernavijače rasplakati, jest pozitivna stvar, pogotovo kad uzmemo u obzir da je riječ o skupini koju obično ne bismo prozvali osjećajnom.
Kao što Wann objanjava, sociološki gledano, da bi institucije poput sporta mogle biti održive u društvu, moraju mu pružati određenu dobrobit, a sportska događanja su savršeno prihvatljivo mjesto na kojem navijači mogu pokazati svoje emocije.
"Odrasli muškarci mogu plakati na utakmicama. Možda neće plakati na vjenčanju svoje kćeri, ali na utakmici će to učiniti", objašnjava Wann.
