Drugi svjetski rat službeno je završen 9. svibnja 1945. kada je proglašena opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha. Obaveza pobjednika bio je i odnos prema pripadnicima poraženih snaga. Provedba nije išla glatko i u taj kontekst treba smjestiti i događaje neposredno nakon završetka ratnih operacija u bivšoj Jugoslaviji kasnije poznatih kao bleiburška tragedija.
Ta svibanjska noć, hladna i duga, bila je puna boli i straha od novog dana. U toj tišini pronijela se vijest da je Njemačka kapitulirala. Rat je gotov. No, rat obitelji Kužatko kao da je otpočinjao. Za 10-godišnjeg dječaka, koji je s krajnjeg istoka Slavonije krenuo s majkom i sestrom put zapada, toga je dana otpočeo Križni put. Mjesto najvećeg stradanja za njih bile su Rimske Toplice.
– Tu sliku i sada vidim pred sobom. Lijep i sunčan dan, koji nam je donosio nesreću jer su se pojavila dva lovačka aviona s crvenim zvijezdama. Iznenadili su nas i počeli mitraljirati po kilometrima dugoj koloni civila, većinom ženama i djeci. Pri svakom naletu bježali smo u kanale pokraj ceste i skrivali se po žbunju, ponovno dizali i brzo povlačili. Časnik HOS-a bio je na konju te u stalnoj ophodnji naprijed-nazad dovikivao: “Brže, brže!” Nije me trebalo požurivati jer sam se bojao zrakoplova. Bili smo stiješnjeni između rijeke i brda s kojeg smo napadnuti iz topničkog oružja. Ostao sam zgrčen i gledao nebo puno užarenih gelera. Talijan kraj mene počeo je krkljati. Kad sam ga pogledao, bio je to za mene užasan prizor: geler mu je presjekao grkljan. Kad se pucnjava počela stišavati, počeo sam puzati. Već nakon nekoliko metara okrenulo me na pleća, bio sam ranjen. Jedan metak slomio mi je ruku, a tri su gelera završila u mojim leđima. Dok sam tako ležao, čuo sam sestrin glas kako panično doziva: “Mama, mama!” Ležeći na zemlji, brzo sam se hladio i kočio – prisjetio se Želimir Kužatko prije nekoliko godina za Večernji list.
Njegova majka zadobila je osam prostrelnih rana. Sjedila je sa sestrom pokraj njega, bespomoćna da pomogne. Noć je lagano odmicala, a bolovi su bivali sve jači.
– S dolaskom zore potpuno smo zanijemili ugledavši prizor oko sebe. Cesta i do jučer zelena livada bile su crvene od krvi, tamo su jedni do drugih ležali vojnici, žene, djeca i starci, izmiješani s mnogobrojnim mrtvim konjima. Ugledavši taj prizor, razmišljao sam je li žubor koji sam čuo tijekom noći bio žubor krvi – kazao je.
– Okrenuo sam se i ugledao jednog časnika kako ispred sebe gura staricu. Optužujući je da je ukrala njegov ranac, odvukao ju je do poljskog zahoda i ubio. To je bilo jedino ubojstvo koje sam tada vidio – prisjeća se. Neka partizanka potom je pitala njegovu majku gdje joj je muž. “Ne znam. On je u partizanima negdje u Bosni, a nas su Nijemci pri povlačenju poveli sa sobom”, odgovorila je majka i zasigurno im spasila gole živote. Partizanka, koja je morala biti utjecajna, zapovjedila je da ih prebace u bolnicu u Trbovlju.
– U osvit jednog dana pokretne partizanke izašle su na terasu, a s njima sam izašao i ja. Prizor je bio užasan. Ispred bolnice pojavila se kolona zarobljenika, a one su ih gađale unaprijed pripremljenim predmetima i uzvikivale grozne riječi – sjeća se.
Kilometarska kolona tromim se koracima kretala prema željezničkoj postaji. Prekrivala je cijelu dužinu grada i širinu ceste, a čuvari, bogato ukrašeni redenicima, hodali su uz cestu naoružani njemačkim šarcima M34. Zapazio je da ti partizani imaju drugačije odore, od kepera, žute i nejednake, pa zaključio da su to bile jedinice Koste Nađa.
– Pogledom sam pratio kolonu dok nije zašla za postaju. Poslije nekog vremena, kada su stigli na Hrastnik, začulo se štektanje strojnica. Počeo je krvavi pir. I dok su se iz tog smjera čuli zvuci strojnica, u krug bolnice počeli su stizati kamioni puni krvavih odora – kazao je Želimir Kužatko.
– Jednoga dana, kada sam se vraćao u sobu, prišla mi je starija žena te, prolazeći mimo mene, dobacila: “I tvoju ćemo mamu strijeljati, i ona je ustaška.” Tukli su me i dalje, a jedan se kurir hvalio kako kod kuće ima pištolj te će me, kad izađe, njime ubiti. Strah se u mene uvlačio sve više. Ujutro sam se rano budio i čekao kolonu, da vidim jesu li mi mamu odveli. Na sreću, nisu...
Ispod bolničkog prozora kolone su i dalje uobičajenim ritmom odlazile na stratište. Jedan pokraj drugog, koračali su uniformirani vojnici, njemački i hrvatski domobrani. Civile, priznaje, nije vidio. Strpljivo je, podnoseći bolove i batine, čekao dozvolu i propusnicu za povratak u Hrvatsku. U srpnju je došao i taj dan.
– Bolesni partizan iz nekog mjesta pokraj Karlovca otpušten je iz bolnice, a kako nije bio sposoban sam putovati, trebao je pratioca. Dobili smo dokumente, karte, čak hranu i konzerve za sve nas. Ujutro smo ga odmah poveli na željezničku postaju. Dok smo nervozno šetajući iščekivali vlak, pojavila se još jedna kolona za Hrastnik. Tiho, oborene glave, ogrnuti šinjelima, prolazili su mimo nas, odlazeći u smrt...
Križni put, priznaje, snažno je obilježio njegov život.
– Istina, obilježio ga je. Zapravo, dobro ga je unakazio – ispričao je. Njegova generacija desetljećima je trpjela psihičke tegobe koje su kasnije postale poznate kao PTSP. Tada, kaže, nisu znali da ga imaju
