"Zaveštanje", dokumentarno ostvarenje Ivana Jovića, koje čine svjedočanstava ljudi koji su preživjeli genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, poslije beogradske i banjalučke projekcije prikazan je u tri grada u Hrvatskoj. Film je imao i prvo festivalsko prikazivanje kao poseban gost Međunarodnog filmskog festivala u Moskvi.
Glavni dojam autora po povratku iz Rusije je iznenađenje publike činjenicom da su žrtve genocida progovorile tek sedamdeset godina poslije rata. U Rusiji postoji snažan narativ i kultura sjećanja na Drugi svjetski rat koja je duboko antifašistička i prožima rusko društvo u cjelini, a objasniti kompleksnost sukoba na našim prostorima čini se kao nemoguća misija, kaže redateljica filma Monja Jović.
"Na pitanje gledatelja kako je moguće da se tek sada snima svjedočanstvo, a pobijedio je antifašizam, odgovorila sam da se na tu temu može snimiti još jedan film. Osjetila sam neku vrstu zavisti prema njihovoj poziciji, jednostavnosti koju nosi njihov stav prema tom ratu. S druge strane, mi nikada nismo razmišljali u dovoljnoj mjeri o kulturi sjećanja na civilne žrtve, to je moj najsnažniji dojam poslije projekcije", kaže Monja Jović, a prenosi Sputnjik.
U filmu, kao likovi na ikonostasu, smjenjuju se lica ljudi koji su preživjeli pakao ustaških logora za djecu, koji su u Europi formirani samo na prostoru Nezavisne Države Hrvatske. Osim toga što predstavlja svu surovost krvnika, film pokazuje kako bezumlje i zlo brzo postaju prihvatljivi u atmosferi linča koja je vladala na prostorima fašističke marionetske tvorevina kakva je bila NDH.
"Detalj u kome se lokalno stanovništvo poigrava sa djecom iz logora bacajući im preko žice jabuke i kamenje i zabavlja se gledajući tu djecu kako izgladnjela jure za tim, za mene je metaforičan i u usporedbi s današnjom situacijom, jer smo narod koji je okružen sa svih strana, a izvana nam ubacuju kosti, na koje se bacamo. Ispovijest djevojčice koju su druga deca pregazila da bi došla do jabuke, nakon čega nije mogla ustati cio dan, savršeno se uklapa u ovu metaforu", kaže Jović.
Stradanje u Jasenovcu dio je obiteljske tragedije redateljice filma Monje Jović, ali i povijesti obitelji mnogih njihovih prijatelja i poznanika. Potresno povijesno svjedočanstvo je privatni projekt ove obitelji, realiziran uz pomoć malih donatora.
Autori filma podsjećaju da u naporu sjećanja na žrtve u Izraelu sudjeluje cijelo društvo. To je posao prosvijećenog sloja, a mi smo u tome jako podbacili, Židovi su shvatili da ako žele društvo na zdravim osnovama, moraju se baviti onim što im se dogodilo u prošlosti, kaže za Sputnjik Monja Jović.
"Kod nas je kultura sjećanja loša i za druge događaje. U Moskvi ne postoji mjesto gdje nema ploče, obilježja koje vas podsjeća tko poznat je tu živio, radio ili samo nešto rekao. Mi ni na tom nivou nemamo izgrađenu kulturu sjećanja. Dobra je inicijativa da se sredi prostor Starog sajmišta koje će nas podsjećati da su tadašnji Beograđani mirno gledali kako okupatorske vlasti sprovode tu istu metodologiju Holokausta i odvode njihove susjede Židove u logor. Nedostatak takvih obilježja može značiti samo jedno - da se to može dogoditi ponovno", upozorava Jović.
(Blic)
