Kao dijete Scott Johnson nije imao razloga sumnjati da je njegov otac Keith otmjeni američki diplomat u Beogradu. Ali kao tinejdžer otkrio je šokantnu istinu - dvostruki život svog oca. Nedavno je Johnson objavio knjigu "CIA-ino djetinjstvo", u kojoj kroz prizmu svog odrastanja govori o svom životu u Beogradu, Dubaiju, Delhiju, svom ocu Keithu i njegovom misterioznom poslu, o čemu piše beogradski Newsweek. Sad već daleke 1981. Scott je imao sedam godina i živio je u Beogradu.
Njegovom ocu bila je dodijeljena služba u američkom veleposlanstvu. Živo se sjeća njihove kamene kućice u diplomatskoj četvrti, "gdje se žuta lipa i kesten tiskaju za prostor". S grana trešanja dolazila je vika djece iz susjedstva, koja se čula do sumraka, a nekad i duže. On i otac redovno su šetali zlatnog retrivera po imenu Duke. Hodali su uvijek polako, onako kako je njegov otac volio, nogu pred nogu. Sjeća se da je otac držao ruke u džepovima i pjevušio neku od popularnih pjesama.
Ponekad je samo šutio i pušio lulu. Otac se vrlo često zaustavljao u parku kod jednog od divovskih stabala s divovskim granama koje je tu stajalo sigurno više od pola stoljeća. Saginjao se ispitati tlo i pokupiti kvalitetno kestenje. Scott se igrao ili čuvao Dukea, koji je trčao po parku i skakao na Scotta i njegovog oca. Odavali su dojam sreće.
"Redovno smo pekli kestenje na žaru", prisjeća se Scott. "Ne postoji ništa slično kao što je miris pečenog kestenja." Osmijeh je bio svima na licu, a Duke je išao ili ispred njih ili se provlačio kroz grmlje. Život je za Scotta bio prava avantura. U Beogradu je Scott živio s ocem, maćehom Jannette i njenom kćeri Amie, koja je bila pet godina starija od njega. Roditelji su mu se razveli godinu dana prije dolaska u Jugoslaviju. Tako je njih četvoro došlo u Beograd kao nova obitelj, a Beograd im je bio i prvi zajednički dom.
Djeca su prilagodljiva, pa je i on bio takav, a nova situacija donosila je više inspiracije nego sjete. Nikad nije razumio zašto su stalno u pokretu i zašto stalno sele, osim da je to sastavni dio posla njegovog oca. Kad ga je upitao zašto je to tako, Scott je dobio odgovor od oca da radi za State department, i to mu je bilo dovoljno. "Shvatio sam da su u to uključena veleposlanstva, priredbe i prijemi, zbog kojih smo često odlazili na koktele na kojima su prisustvovali ljudi iz različitih zemalja", kaže Scott.
Sjećanja su kao iz američkih obiteljskih filmova. Scott je sedio na stepenicama i posmatrao goste. Otac je govorio na tečnom srpskom s blago podignutom obrvom, a sve dame iz "visokog društva" padale su na njegov šarm. Vidio je i zavisit u očima drugih muškaraca. Poslije prijema išao bi u duge šetnje s Dukeom, koje su bile mnogo duže nego kad je i Scott bio s njima. Kad bi se vratili, čuo bi ritmički kas Dukea koji juri ka njegovoj sobi, a zatim bi i otac ušao.
Bilo je kasno. Otac bi bio iznenađen što Scott ne spava, ali bi imao blag osmijeh. "Kakva je bila šetnja", pitao je Scott. "Izvrsna", odgovorio je otac s osmijehom. S mnogo detalja je opisivao slučajne prolaznike ili godišnje doba. "Ali kako sve to vidiš u mraku?", upitao je Scott. Kao dječak on je bio uplašen mraka, pa i šume po najvedrijem danu. "Moraš se navići na to. Tvoje oči se privikavaju na mrak", rekao je otac. "Vani je to u redu". Tako su dani prolazili sljedeće dvije godine u Jugoslaviji.
Nije mnogo znao što se događa oko njega. Ali te duge šetnje, što samostalne što sa ocem, definirale su njegov doživljaj Beograda. Čak i danas vidi obrise sebe i oca kako šetaju duboko kroz šumu, očevu ruku na njegovom ramenu, glavu koja se okreće na sve strane i oči koje skeniraju. Čuje njegov dubok glas tijekom šetnje i njegovo zviždanje kojim doziva Dukea. Da je malo bolje pogledao, u podnožju jednog drveta u šumi kojom su šetali mogao je primijetiti da je tlo bilo drugačije.
Dok nisu došli tamo, nije primijetio ništa neobično. Tad je vidio jednu debelu sivu granu koja je bila lako naslonjena na debelo stablo. Kad se malo bolje pogleda, tik uz korijen stabla bila je šupljina u kojoj se nalazio mali sivi paketić, prekriven korom i lišćem drveta. Godine su prolazile, Scott je postao tinejdžer i već je polako počeo shvaćati neke stvari. Otac ga je pokupio kolima i poveo sa sobom na posao. Njegova pitanja su postajala sve nezgodnija. Otac je bio vješt. Sve je maskirao i od svega pravio zafrkanciju.
Njegovi odgovori nisu više bili dovoljni za Scotta. Osim toga, otac je bio slab na sina i želeo je da učestvuje u njegovom životu. Zato ga je i poveo u svoju kancelariju. Prošli su kompleks poslovnih zgrada u Michiganu u Americi, gdje su u tom trenutku živjeli. Kad je Scott želio otvoriti vrata automobila, čuo je samo "Stani!" Očekivao je da će od oca čuti grdnju zbog svog ponašanja ili zbog loše ocjene iz matematike, ali to se nije dogodilo.
