Projekt Plava knjiga prava je misteriozna drama sa zanimljivim scenarijem, ubojstvom ruskog špijuna i neočekivanim zapletima. Iako je zamišljena i napravljena po uzoru na američki znanstveni projekt koji se bavio sustavnim istraživanjem fenomena NLO-a po nalogu Američkog ratnog zrakoplovstva, ova televizijska serija čije je emitiranje na kanalu History započelo početkom godine, predvidljiva je senzacionalistička serija s pretjeranim miješanjem činjenica i fikcije, piše The New Yor Times.
Ovaj američki znanstveni projekt bavio se sustavnim istraživanjem NLO-a i pokušavao utvrditi predstavljaju li oni izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Projekt je započeo 1952. godine, a prekinut 1969. godine.
Glavni lik u seriji je ugledni astronom J. Allen Hynek, kojeg glumi Aidan Gillen. Bio je zaposlen kao konzultant na projektu a na početku se posvetio objašnjavanju letećih tanjura kao prirodnih fenomena ili pogrešnih identifikacija. No ubrzo je shvatio kako su bizarni objekti stvarni i kako im je potrebna dodatna znanstvena pažnja.
Tijekom njegovog angažmana u Knjizi je zabilježeno 12.618 viđenja neidentificiranih letećih objekata, od kojih 701 do danas ostaju neobjašnjeni.
No najvažnije je zapravo ono što se događa izvan dosega te knjige, a sličan scenarij vidljiv je i u projektu Advanced Aerospace Threat Identification Program započetom 2007. godine i završenom 2012. Bio je to tajni projekt američke vlade kako bi se istražila izvješća o viđenju tih neidentificiranih letećih objekata. Ti dokumenti iz Pentagona potvrdili su kako misterija koja prati leteće objekte i dalje nije riješena, a čini se kako dugo i neće biti.
Projekt Plava knjiga započeo je general Nathan Twining 1947.godine. Poslao je tada tajni dokument nazvan "Leteći objekti" zapovjedniku ratnog zrakoplovstva američke vojske u Pentagon. Tvrdio je kako je "taj fenomen nešto stvarno i nimalo izmišljeno". Ti bešumni objekti poput diskova pokazali su "ekstremne brzine uspona i izbjegavajućeg kretanja u trenutku kada ih primijete ili ih kontaktiraju zrakoplovi i radari".
Novi projekt nazvan "Znak" bio je baziran u okolici Daytona, Ohio, i trebao je prikupljati podatke o NLO-ima i procijeniti je li taj fenomen prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Rusija je isključena kao izvor pa su zaključili, po dokazima koji su im bili dostupni, kako ti objekti najvjerojatnije potječu iz svemira.
Tu je procjenu odbacio general Hoyt Vandenberg i zahtijevao da se pronađe objašnjenje utemeljeno na činjenicama iz stvarnosti. Kasnije se taj projekt razvio u Plavu knjigu kako bi se uvjerila javnost da se, na neki način, ti objekti mogu objasniti. Upravo toj javnosti skrivali su dokumente, fotografije, izvješća svjedoka, fizičke tragove na tlu i utjecaje takvih objekata na zrakoplove.
1952. godine John Samford, direktor Središnje sigurnosne službe u kratkom izvješću FBI-u je naglasio "kako nije u potpunosti nemoguću da su ti viđeni objekti stigli sa nekog drugog planeta, poput Marsa". Nakon neuspjelih pokušaja da se te letjelice presretnu, Samford je 1952. godine na konferenciji za medije javnosti objasnio kako je analizirano gotovo 2000 izvješća o viđenjima i kako su gotovo sva objašnjena.
"No, određeni broj izvješća koja dolaze od promatrača sa kredibilitetom pokazuju neke nevjerojatne stvari. Upravo ta izvješća pokušavamo objasniti", dodao je.
Kasnije te godine H. Marshall Chadwell, pomoćnik direktora za znanstvena istraživanja pri CIA-i, zaključio je svoj izvještaj riječima kako "viđenja tih neobjašnjivih objekata koji putuju na većim visinama i po velikim brzinama su takve prirode da ih se ne može povezati sa prirodnim fenomenima ili bilo kojim poznatim vozilima".
Do 1953. godine vlasti su se zabrinule zbog sve većeg broja takvih izvještaja, upozorili su kako su i lažni alarmi opasni, te kako postoji mogućnost da bi Sovjeti mogli takve situacije simulirati kako bi izveli neki svoj napad. CIA je tada razvijala plan kako minimalizirati mogućnost panike u takvom slučaju.
Nakon zatvorenog sastanka CIA je preporučila edukaciju i treninge, kako bi ne samo članovi agencije, već i šira javnost, mogli prepoznati objekte na nebu. Na tom putu trebali su ih pratiti i mediji. Plan je uključivao i upotrebu psihologa, reklamnih stručnjaka, astronoma amatera pa čak i Disney crtića kako bi se kreirala propaganda s kojim bi se umanjio javni interes. Posebno bi se trebalo promatrati civilne organizacije koje prate NLO-e, upozoravali su, s obzirom kako imaju veliki utjecaj na javno mišljenje.
"To Robertsonovo izvješće implicira kako su NLO-i glupost i kako ih se treba pod svaku cijenu razotkriti. I zato su zapravo postali znanstveno nevažni", napisao je Hynek.
Iako je bio skeptičan, u jednom je trenutku shvatio kako je riječ o fenomenu kojem je potrebno pristupiti sa znanstvenom pažnjom, a ne ismijavati ih.
"Cijeli Projekt Plave knjige utemeljen je na ideji kako ti fenomeni ne mogu imati uporište u stvarnosti", napisao je tijekom 70-ih kada je bio slobodan govoriti istinu.
Kada je projekt okončan krajem 1969. godine ratno zrakoplovstvo je bez ikakvog srama lagalo građanima sa izjavama u kojima su tvrdili kako NLO-i "nisu predstavljali prijetnju nacionalnoj sigurnosti, kako nisu pokazivali tehnološki razvoj koji je nama nepojmljiv i kako ne postoje dokazi da je riječ o izvanzemaljskim letjelicama".
Bez obzira na to što su rekli javnosti, NLO-i se nisu prestali istraživati, pa čak i izvan projekta Plave knjige već su se nastavili kroz standardne procedure ratnog zrakoplovstva dizajnirane za takve postupke. Uključenost u takve istrage vlada je zadržala i danas, do neke mjere. Iako će to negirati, nekad tajni dokumenti uključuju detaljni izvještaje dramatičnim viđenja NLO-a u inozemstvu.
Mnogi slučajevi nisu ni istraženi, pa tako i onaj iz 2006. godine kada je objekt poput diska više od pet minuta lebdio iznad aerodroma O’Hara prije nego je nevjerojatnom brzinom nestao. Znanstvenici sigurno znaju nešto više o ponašanju, karakteristikama i tehnologiji, bez obzira što se vlada i dalje trudi da bilo kakvu istragu i saznanja čuva u tajnosti, a svoju uključenost u istraživanje i dalje negiraju.
