Godine 1962. kaptolski franjevci pokreću bilten u ciklostilu "Glas s Koncila", koji izvještava s Drugog vatikanskog koncila. Godinu poslije bilten mijenja ime u "Glas Koncila" i tiska se u malom novinskom formatu. Od 1964. do 1972. uređuje ga Vladimir Pavlinić. Pavlinić u međuvremenu uređuje i dječji časopis "Mali Koncil" (Mak), pa od 1970. hrvatski katolički obiteljski časopis "Kana". Rođen 1929. u Dubrovčanu kraj Velikog Trgovišća, u novinarstvu je već skoro 60 godina.
Kako biste ocijenili ondašnje informiranje, početkom šezdesetih, osim što je bilo podređeno komunističkom režimu?
Tamo 1969. prisustvovao sam krapinskom festivalu Kajkavske popevke. Jedan je pjevao: '... Čujte, dečki, rata bu, cajtungi ne lažeju!'. Bio je tu i Tito s Jovankom i na te se riječi jako smijao. Pamtim iz djetinjstva prije rata uzrečicu da 'novine lažeju'. Ta je pučka mudrost dobila punu potvrdu godine 1941. Ustaška vlast prvoga je dana zabranila ozbiljni dnevnik 'Obzor', pa 'Jutarnji list' i niz drugih novina. Bio je to početak ere totalitarnih ideologija, gdje je u novinarskom zanatu bilo mjesta samo za rječite vještake da slikaju aktualnu stvarnost kao apsolutnu istinu i pravdu. Slika poglavnika gledala nas je iz dana u dan s naslovnih stranica novina i časopisa, pa i crkvenih. Isto se nastavilo sa suprotnim predznakom nakon preokreta 1945. Jedne zanosne veličatelje vođe i lovce na neprijatelje zamijenili su drugi, jednako vješti majstori uvjeravanja. Nova sloboda nije otvorila slobodu za popularne predratne novine koje je ustaški režim zabranio (kao što je u Srbiji sve režime preživjela 'Politika'). Sve što vrijedi znati i kako valja misliti, narodu su kazivali 'Vjesnik', 'Borba' i radio. Rodio se i satirični 'Kerempuh', kojemu su glavni predmet duhovitosti bili 'kulaci', 'buržuji' i Crkva. Bože oslobodi da bi im išta bilo imalo smiješno kod narodne vlasti. Do 1948. novine su veličale Staljina, dočaravale kolektivizacijski raj na zemlji. Sjećam se reportaže 'Vjesnikova' novinara iz Moskve: mladi bračni par kolhoznika stoji u prostranoj prodavaonici automobila i predomišljaju se koju boju Moskviča da uzmu. Eto blagostanja koje čeka i naše selo i grad! Onda odjednom vizije nestaje: krajem lipnja 1948. naši su narodi morali promijeniti glavu. Stigla u Beograd Rezolucija Informbiroa, i Staljin i s njime kompletan istočni socijalistički blok preko noći postadoše smrtnim neprijateljima. Novinare ovaj put nije trebalo mijenjati, isti dojučerašnji u mahu su se presaldumili, da jednakim žarom slikaju novu stvarnost. U ono vrijeme novine su kupovali uglavnom oni kojima su za napredovanje trebale viriti iz džepa kao legitimacija partijske linije. Osobito je za tu svrhu efektan bio partijski organ 'Borba'. (Neki hir bio me je naveo da s narudžbom za tiskanje crkvenih novina odem ravno u tiskaru 'Borbe' u Zagrebu – i s nešto okapanja uspio.) Režimski tisak egzistirao je od državnih dotacija i obvezatnih pretplata poduzeća i ustanova. Totalni monopol javne riječi bio je početkom 1960-ih još u punoj snazi. Za Crkvu je Udba imala specijalizirane novinare, preko kojih je pripremala javnost za suđenja istaknutijim crkvenim osobama i grupama. Mnogo je svećenika još napučivalo zatvore; oni su među političkim osuđenicima činili većinu.
I vi ste bili među njima...
Samo tri godine! Pola u Nišu, pola u Staroj Gradiški. Tamo usred Srbije bilo nas je u zatvoru jedanaest. Iz Gradiške sam izišao na Božić 1957. Potkraj 1958. umro je žestoko antikomunistički papa Pio XII, a naslijedio ga je čovjek dijaloga Ivan XXIII. U to vrijeme i Jugoslavija se već bila počela polagano otvarati svijetu. Tako je ujesen 1962. dopustila svim biskupima put u Rim, da sudjeluju na Koncilu. U toj novoj klimi, izvješćivanje domaće javnosti o tijeku Koncila bilo je dobar povod da se pomišlja o kakvom-takvom oživljavanju katoličkog tiska, ugašenoga od 1945. Franjevci na Kaptolu počeli su s ručno umnažanim informativnim biltenom. Taj je godinu dana kasnije dobio tiskani novinski oblik, pod imenom 'Glasa Koncila'. Mene je nadbiskup Šeper pozvao iz žumberačkih brda da organiziram tiskanje lista i da ga uređujem. Morao sam također improvizirati distribuciju i administraciju lista.
Ipak ste s listom imali nagli uspjeh. U kratko vrijeme udvostručili ste broj tiskanih primjeraka...
Za tri mjeseca čak potrostručili. Sadržaj i poruka nečega svježe novoga kao i nov način crkvenoga govora i oblikovna prezentacija počeli su ubrzo buditi zanimanje, osobito kod mlađega klera i u narodu. Usmjerili smo se na to da progovaramo svim razinama društva - neškolovanima i obrazovanima, vjernicima i otuđenima od Crkve, mladima i starima. Uspjeli smo probiti tradicionalni stil vjerskoga tiska – propovjednički, pobožnjački i sentimentalistički govor, dociranje s visoka. Ono što se odavna popularno zove 'popovanje' ili 'držanje prodike'. Počela je tada uredništvu stizati i nenaručena suradnja, upravo takvoga tradicionalnog tipa – od svećenika i laika koji su nekoć pisali u vjerskom tisku dok je bio slobodan. Ali, sve što se nije uklapalo u naš stil i program odbacivao sam. Tako sam se zamjerio nekim uglednicima. Išle su pritužbe i na sam vrh, nadbiskupu Šeperu, no on nije reagirao, pustio nam je slobodne ruke. Za staru elitu bio sam uljez, prepotentan mladac – što sam uistinu i bio.
U inozemstvo ste otišli 1972. U uredništvo emigrantske "Nove Hrvatske" dišli ste pred Božić 1973.
'Nova Hrvatska' se novinarskom razinom informiranja i komentarima znatno izdizala iznad šarenila brojnih emigrantskih tiskovina. Tome je pridonosila suradnja nekolicine profesionalnih novinara koji su radili na njemačkom radiju, a javljali su se i politički obrazovani ljudi iz više zemalja. Slabost 'Nove Hrvatske' bilo je neredovito izlaženje, u ponekad dugim vremenskim razmacima, a i format novina nije bio ustaljen, ovisno o tiskarama koje su se mijenjale. U uredništvu, to jest u Kušanovom iznajmljenom stančiću, radila su samo dvojica, Jakša Kušan i Gvido Saganić, koji je došao dosta kasnije.
Pristupanje Nove Hrvatske velikom emigrantskom savezu Hrvatskom narodnom vijeću izazvalo je raskol u uredništvu. Jakša Kušan navodi da su razlozi otpadništva "dvaju članova uredništva (Rađe i Pavlinića)" te "dvaju vanjskih suradnika (Salaja i Borića)" od uredništva NH bili, prvo, "pristupanje Nove Hrvatske (zajedno s Hrvatskom revijom i Studia Croatica) Hrvatskom narodnom vijeću (HNV)", drugo, "nesuglasice oko osnovne koncepcije uređivanja lista" koje su već dugo trajale. Vaša skupina smatrala je, pak, "potrebnim da se ostvari stvaralačko zajedništvo novinarsko-političke djelatnosti", odnosno "kako ne bi samovolja i nenačelnost jednoga čovjeka na vrhu (J. Kušana – op. N. M.) stavljala suradnike i čitateljsko općinstvo pred uvijek nove iznenadne političke zaokrete i ispade".
Hrvatsko narodno vijeće bilo je u začetku idealistička, obećavajuća zamisao: okupiti sve pozitivne snage u iseljeništvu širom svijeta. Željelo se ujediniti sve političke struje i stranke, sa svrhom očuvanja i odgajanja nacionalne svijesti, u borbi za buduću demokratsku državu. Naša skupina ocijenila je da put kojim je organizacija krenula iznevjerava izvorno zacrtanu zadaću. HNV se pretvorio u populistički pokret, pod utjecajem tada sve bučnijih 'revolucionarnih' snaga. Vijećem su zavladali 'proljećari' pod vodstvom Brune Bušića, koji je nedavno prije bio inicijator, ideolog i strateg otmice američkog aviona. Taj promašeni pothvat u emigraciji je glorificiran kao jedan od najvećih hrvatskih uspjeha u povijesti. Fra Silvije Grubišić, koji je kao pobornik iranske teorije o podrijetlu Hrvata otkrio u Afganistanu hrvatsko ime uklesano na jednoj pećini prije dvije i pol tisuće godina, ocijenio je otmicu aviona najznamenitijom proslavom hrvatskoga imena u svijetu otada. Euforična psihoza ponijela je i staroga staloženog antifašista Bogdana Radicu. Pisao je oduševljeno u 'Novoj Hrvatskoj' kako su Amerikanci nakon otmice aviona saznali znatno više o Hrvatskoj nego ikada prije. Radica je na iseljeničkim izborima za vodstvo HNV-a na prijedlog novih mladih snaga izglasan za predsjednika. Za ustav Vijeća prihvatio je 10. travnja kao dan državnosti (tako i njegov nasljednik, antiustaša Mate Meštrović). Kolega Kušan procijenio je da za očuvanje prodaje i čitanosti lista mora računati s tim popularnim raspoloženjem, očito u nadi da će članstvom moći utjecati na politiku Vijeća; tako i Vinko Nikolić, koji se rano bio otrijeznio od mladenačkog ustaštva. Nas četvorica u takvu politiku niti optimističku računicu nismo vjerovali. Kad su nam se izjalovila nastojanja da 'Novu Hrvatsku' zadržimo kao slobodno glasilo i neovisan korektiv hrvatske politike, odlučili smo odvojiti se i napraviti nešto novo.
Vi ste s trojkom istomišljenika iz triju europskih zemalja osnovali vlastiti list, "Poruku slobodne Hrvatske", čiji je prvi broj izašao 7. svibnja 1978., a vi ste bili glavni urednik. Kakvom ste vidjeli tu predmnijevanu "slobodnu Hrvatsku"?
U skladu s našim imenom bio je i svojevrsni manifest slobode, tiskan u prvom broju, u čijoj prvoj točki je stajalo: 'neopozivo stajati na načelu neovisne hrvatske države, demokratske po nutarnjem ustrojstvu, socijalne po dubini svoje brige za čovjeka i istinski neutralne u svojim međunarodnim odnosima'. Podrobnije je pojedine sastavnice ovoga manifesta razradio Branko Salaj. Prvi takav tekst objavio je bio još u 'Novoj Hrvatskoj' (1976., br. 13), pod naslovom 'Hrvatska, velesile i mi'. Sada, u našoj 'Poruci slobodne Hrvatske', promijenio je naslov u 'Sadržaj slobode'. U svojim razmatranjima polazio je od dva ključna stajališta. Prvo. 'Naši politički neprijatelji uvijek su tvrdili da smo mi samo separatisti i nacionalisti, da ne mislimo ni na što drugo nego [na] samostalnu hrvatsku državu. Oni su pokušali ogoliti sve naše ideje kao da su se one kretale isključivo oko nacionalne države. Po mom mišljenju hrvatska država sama po sebi nije nikakav jamac slobode kao što ni španjolska država pod Francom nije jamčila slobodu. Sloboda se ne postiže stvaranjem jedne nacionalne države, već uvođenjem slobode njenih građana. Ideja o jednoj hrvatskoj državi nije sama po sebi garancija da će država biti demokratska i slobodarska.'. Drugo, 'Ne zaboravimo ni to da je svako pravo, pa tako i naše državno, naročito u suvremenom svijetu jedna relativna kategorija, da je ono omeđeno pravima drugih, poglavito naših susjeda i naših manjina. Kako ni njima nije svejedno, kakvu mi hrvatsku državu zamišljamo, u našem je probitku da im na vrijeme posvjedočimo naše najbolje namjere.'.
Dobro, to su deklarativne izjave. Ali, na kojim temeljima će se graditi buduća hrvatska država?
Oslanjajući se na nauk i politička stremljenja Stjepana Radića Salaj je na sljedeći način oblikovao osnovne sastavnice buduće hrvatske države. Najprije, kaže Salaj, 'demokratsko ustrojstvo vlasti, koje daje čovjeku mogućnost da se razvije duhovno, za nas Hrvate, kao malen i geopolitički izložen narod, jest ključ sutrašnjice'. Potom citira S. Radića: 'Ali prije svega treba da budemo sami demokratskim duhom prožeti... Kod malobrojnih naroda pomanjkanje velike mase mora da nadomješta sposobnost, svjesnost i vrijednost svakog pojedinog člana. Kod njih treba više drhtati nad svakim pojedincem nego to biva kod velikih naroda. Zato i pada kod malih naroda na pojedinca kudikamo veća odgovornost nego kod velikih naroda.”. Zaključak je Salajev: 'Dakle, založimo se bezodvlačno za demokratičnost, za širokogrudnost i poštivanje tuđeg mišljenja u našim sredinama. Pođimo zatim s te baze na rasprave o oblicima društvenog ustrojstva imajući u vidu i naše tradicije i potrebe suvremenog društva'. Drugo, 'Demokracija bez socijalne pravde i čovječnosti samo je lijepa ali prazna školjka... Zahtjev za humanim društvom, za pravicom, ima u nas Hrvata dugu povijest. Na nama je da tom osjećaju dademo suvremenu notu... U trenutku, kada hrvatsko selo ubrzano propada, treba podsjetiti da gotovo više i nema jedne industrijske zemlje, koja nije kako-tako uspješno riješila seljačko pitanje... Ne zanašamo se predodžbama da će to biti jednostavan i bezbolan proces. Rak-rana mita, protekcionaštva i uskog egoizma — sve sredstva, kojima se već odavna na našem tlu služe svekoliki polukolonijalni režimi — zadrla je duboko u narodno tkivo... Sve te odnose trebat će duboko, upravo revolucionarno mijenjati. Oslobođenje Hrvatske mora biti odsudan korak da se već jednom malom hrvatskom čovjeku prizna ono dostojanstvo i ljudska vrijednost, koju je on stoljetnim patnjama i žrtvama obilato zaslužio. Tek onda će on uistinu postati i politički subjekt, tek onda će demokracija konačno zaista doći Hrvatima.' Treće, naredna komponenta slobode, naglašava Salaj, 'jest istinska i stroga neutralnost u međunarodnim odnosima'. Dubrovnik ju je od svojih početaka uspješno primjenjivao i branio. Na osnovu te tradicije i Radić se za nju zalagao početkom 1920-ih godina. Tako npr. ustav, donesen 1. IV. 1921. od zastupničke većine banske Hrvatske naziva samu državu Neutralna seljačka republika Hrvatska, a u svom općenitom dijelu neutralnost se potkrepljuje izlaganjem kako 'sporazumno s konzervativnim Zapadom čuvamo tisućljetne temelje kulture i privrede, a zajedno s revolucionarnim Istokom, stvaramo državu u kojoj svi privredni i kulturni faktori, a napose seljaštvo i radništvo, odlučuje sveukupnom vladom i upravom'. Uviđajući nezgrapnost ovakvog stajališta, Salaj zaključuje: 'Da izbjegnemo bilo kakve nesporazume recimo jasno da neutralnost hrvatske države isključuje bilo kakve kombinacije i mešetarenja s vojnim bazama i drugim ustupcima stranim silama. To, naravno, ne znači da u koštacu za narodno oslobođenje ne trebamo tražiti saveznike. Tu moramo biti elastični. Ali važno je istovremeno shvatiti da bi bilo kakve koncesije, koje bi dovele u sumnju ozbiljnost dugoročne postavke neutralnosti bile ne samo načelno odbojne već i čisto politički ubitačne. Prodanoj duši cijena brzo pada.'.
Kajem 1977., kad ste već istupili iz uredništva "'Nove Hrvatske", taj vam je list objavio polemički tekst "Autentični tumač sačuvane nade" (br. 23, str. 17-18) protiv pojednostavljivanja, jednosmjernog i slavoljubivog pisanja Zlatka Markusa o "Hrvatskom tjedniku" i Hrvatskom proljeću u čikaškoj "Danici". O Gotovčevoj paroli o "čuvanju nade" napisali ste: "Ona — ta nada — jest istinita! Ali je istinitija i dalekosežnija od onoga što se moglo artikulirati u Hrvatskom tjedniku: ta nada usmjerena je na samu slobodnu i neovisnu hrvatsku državu." (Ciljali ste na dosljedno pisanje 'Hrvatskog tjednika' u prilog ostajanja Hrvatske u okvirima socijalističke Jugoslavije.) – Evo, ovom prilikom istaknut ćemo kontraparolu: što je otpuhalo nadu?
Srpski pjesnik Branko Miljković (koji je davne 1960. prosvjedno preselio iz Beograda u Zagreb i 1961. se na Cmroku objesio) pitao je: 'Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?' Nada daje smisao i snagu svakoj borbi. Nakon svega što se zbivalo i nadošlo od navedene moje ponešto patetične ispovijesti nade prije četiri desetljeća nisam bitno promijenio mišljenje o Jugoslaviji onoga vremena: da nije bila zemlja pravde, ni zajednica ravnopravnih naroda i demokratskih sloboda. Iako je polazište u ratu bilo antifašističko, temelji države polagali su se u znaku bezakonja i zločina. Po Vladi Gotovcu bilo je to 'doba u kojem su marksisti razarali kulturu građanskog svijeta'. U osnovi boljševički sustav samovolje jedne partije pod jednim diktatorom. Iako režim nije bio staljinistički, kult ličnosti najvoljenijega nije bio bitno različit. No, kad je nakon raspada te države došla sloboda, ona zaista nije 'pjevala' kako smo mi nekoć idealistički pjevali o njoj. Morali su se ubrzo otrijezniti svi koji su se nadali preko mjere. Država, kojoj je svrha i zadaća služiti ljudima, postala je sama sebi svrhom, svetinja, nacionalni objekt kulta. Služila je u prvom redu novoj klasi izabranika, skorojevićkoj eliti. Položaji i nacionalno bogatstvo dijelili su se po pravilu svoj svome. Nova klasa okupila je dobar broj ljudi iz bivše partije i tajnih služba, u braku s nešto ustašoidnih povratnika. Jedan od te stare emigrantske garde svojevremeno je dvojici nas u Hrvatskom domu u Londonu doviknuo: 'Kad mi dođemo na vlast, visjet ćete nasred Jelačićevog trga!' (Debatirali smo o Hrvatskoj do Drine i Zemuna.) Nismo doduše visjeli, ali su mnogi sa svojim nastojanjima izvisjeli. Sad je narodu kako mu je. I opet preostaje – nada. 'Živjeti bez nade znači prestati živjeti', reče Dostojevski u 'Zapisima iz mrtvog doma'.
Nakon 1990. počinje ostvarivanje ideala za koji ste se dugi niz godina borili: samostalnu hrvatsku državu. Kakvu ste, vi osobno, tada državu zamišljali?
Ništa novo ako kažem da je proglašenje hrvatske samostalnosti izazvalo prolom euforije među Hrvatima diljem svijeta, tako i ovdje u Britaniji. Kao i većina, te trenutke doživio sam emotivno. Bilo je to nenadano brzo ostvarenje onoga što smo zamišljali, povratak u domovinu... Banalno je sad naša predviđanja i planove iz prošlosti svoditi na osnovne termine, kao što su sloboda, demokracija, humanost, pravda, pravednost, socijalna država, ekonomske slobode itd. Fraze nekih grupa o 'revoluciji', o državi ma kakva bila, samo nek' je hrvatska, ili 'hrvatska puška na hrvatskom ramenu itd.' nisu bile dio našega instrumentarija. Pozitivnim značajkama države kontrastirali smo diktaturu jedne partije, kult ličnosti, policijski režim, progon slobodne misli i riječi. Toga neće biti u budućoj hrvatskoj državi, uvjeravali smo sebe i druge. Kad je Hrvatska definitivno izišla iz Jugoslavije, naša nova parola bila je 'mobilizacija svih nacionalnih potencijala'. Uz vojnu mobilizaciju – ta se u nametnutim prilikama događala kao i prikupljanje materijalnih sredstava – mislili smo na mobilizaciju intelektualnih i stručnih snaga u domovini i svijetu za izgradnju moderne države. Godinama se mnoštvo ljudi vani izobražavalo, na svim kontinentima mnogi su u vrlo širokom rasponu profesionalnosti postigli svjetsku razinu i visoke položaje u upravnim i privrednim institucijama naprednih demokratskih zemalja. U tome odsudnom trenutku većina tih ljudi bila je pripravna ostaviti sve i staviti se na službu novoosnovanoj državi. U Hrvatsku su se npr. bez promišljanja trajno preselili prijatelji kolege dr. Tihomil Radja, Jakša Kušan, Gvido Saganić i Branko Salaj. Jedini je Branko od nas tu postao netko i nešto, zahvaljujući starim posebnim vezama s Tuđmanom (dakako i sposobnosti); na kraju je i on bio šutnut, nakon smiješne optužbe minornoga lika koji se stilizirao u svemoćnu sivu eminenciju pri vrhu – doktora Pašalića. Dva moja prijatelja, uspješni arhitekti u Londonu, došli su ponuditi svoje znanje i umijeće za obnovu razarane zemlje, besplatno, ali odgovorni ministar nije imao vremena ni da ih počuje. Znanica Marija Miletić, animatorica tvornice crtanih filmova Hana Barbera, došla je iz Kanade s ponudom da osnuje podružnicu kompanije, našla i lokaciju u Dalmaciji. Prošla je jednako kao oni koji su za iste krajeve nekad predlagali komunistima razvoj pčelarstva ili maslinarstva. Nije se očekivala pamet, ni investicije, samo gotovi novci. Naša parola o mobilizaciji pokazala se praznom maštarijom. Među emigrantima vladale su različite koncepcije o budućoj hrvatskoj državi. Od pobornika restauracije NDH, preko zagovornika samostalne demokratske države, do predlagatelja rekonstrukcije jugoslavenske federacije u konfederaciju demokratskih republika i dr. Ali malo se vodilo računa o unutarnjem uređenju, tj. nekom planu organizacije društva... Neki od preživjelih, koji su 1945. ušli u političku hibernaciju kao i njihovi mladi sljedbenici, bili su 1991. u Hrvatskoj izvrsno primljeni i pozicionirani, pogotovu ako su mogli doturiti neke novce. Vratio se iz Australije Pavelićev zet sa svojim duboko anakronim novinama 'Nezavisna Država Hrvatska'; iz Buenos Airesa doselio se 'Hrvatski domobran'. Na godinu 1941. nadovezali su se oni domaći momci kojima kao da je najdjelotvorniji izvor ratničke borbenosti bio u izboru odora Crne legije, imena generala Rafaela Bobana, ustaškoga znaka i pozdrava. I ja sam u Londonu nekoć dao prostora u 'Poruci' Bruni Bušiću za veličanje Bobanova lika. Mi u 'Poruci', koja je prestala izlaziti 1984., zastupali smo uspostavu samostalne države na demokratskim temeljima, to jest potpuno izdvajanje iz Jugoslavije. No, dalji razvitak političke klime u Jugoslaviji, nakon Titove smrti g. 1980., potaknuo je u domovini razmišljanja o 'labavoj federaciji', u kojoj bi postojeće republike dobile u okviru zajedničke države predikate autonomija. Kako se oslobođenje Hrvatske iz federativnog okvira činilo nestvarno dalekim snom, ideja labavoga saveza dobila je odjeka i u emigraciji. O takvoj mogućnosti kao novoj perspektivi počelo se pisati u 'Novoj Hrvatskoj'. U 'revolucionarnom' dijelu emigracije, osobito u Australiji i obje Amerike, to je izazvalo žestoke optužbe za 'treće jugoslavenstvo'. Emigracija je dobila svjež objekt napadanja, 'neprijatelje hrvatske državnosti' u svojoj sredini. Kušan je bio glavni na meti.
Nakon izlaska iz emigracije i ulaska u samostalnu Hrvatsku kakve su se, vama starim emigrantima, dogodile promjene? Eto, ideali su ostvareni! Što sad?
Prvi put sam došao u Zagreb početkom 1992. Branko Salaj iz Švedske postao je ministar informiranja i pozvao me da za ministarstvo pokrenem tjednik na engleskom, za informiranje stranaca što su navirali u zemlju, navlastito za vojsku Unprofora. U jatu mladih Hrvata rođenih vani koji su došli da se stave Hrvatskoj na službu našao sam petoro njih iz SAD, Kanade i Australije koji su bili vješti pisanju i znali dovoljno hrvatski. I već deset dana nakon moga dolaska u Zagreb Vjesnikova rotacija izbacila je prvi broj lista pod imenom 'Croatia Monitor'. Pisma što su počela stizati od čitatelja stranaca potvrđivala su nam da ima svrhe to što radimo. Neki od mladih suradnika već su snovali da se za stalno dosele u Hrvatsku. Ali nismo potrajali dalje od 13 brojeva. U inače dobro napučenom ministarstvu nitko se nije našao tko bi ozbiljno radio na pronalaženju adresa i razašiljanju lista. Gomilali su se u podrumu neotvoreni svežnjevi tiskovine, a presušio je i novac za izdavanje. Morao sam mlade rodoljube ostaviti 'na cjedilu' i vratiti se u emigraciju, pa su otišli kući i oni. Od plaće što mi je bila u početku obećana nisam vidio ni pare; ni ministar poslodavac nije imao moći da tu nešto učini. Na tri pisma izravno predsjedniku Tuđmanu u idućih osam mjeseci, kojima sam mu izložio potrebu nastavka 'Monitora' za bolje predstavljanje Hrvatske svijetu, nije bilo odgovora. Salaju sam pisao što sam u međuvremenu saznao: da je prijedlog daljega izdavanja predan u ruke Anti Babiću, bivšem emigrantu iz Australije, a taj je sve činio da to onemogući.
Tko je bio suradnik iz Engleske, koji vam je pisao uvodnike?
Frank Devlin, stručnjak za komunikaciju i reklamu, bio je velik prijatelj Hrvata. Pri početku rata sastavio je i o svome trošku tiskao knjižicu s osnovnim podacima o Hrvatskoj i agresiji na nju te ju dostavio članovima vlade i parlamenta. Poslije je i Tuđmanu preko mene slao neke prijedloge pisama na engleskom za britanske političare, jednom i za kraljicu. Bio je ponudio predsjednikovom kabinetu i svoju uslugu PR-savjetnika za međunarodno predstavljanje Hrvatske. No, nikoga tamo gore nije zanimalo ni tko je taj čovjek. Njegova je ponuda bila bob o zid i čovjek je utihnuo.
I vi ste utihnuli, barem na neko vrijeme?
Ne sasvim. Pri improviziranju prvoga ureda ambasade u Londonu pozvao me je veleposlanik Željko Bujas u uži krug savjetnika. Radio sam i na instalaciji prvih kompjutora u ambasadi. Tu je, bez pravoga posla, sjedio mladi doktor medicine kojega Britanci nisu prihvatili da bude prvi ambasador kad ga je vlada Republike Hrvatske predložila, no ustrajao je u diplomatskim ambicijama (što je na kraju i uspio). Iz nekoga je razloga u mojoj blizini vidio opasnost. Plahi profesor Bujas dao mi je to na znanje i nije me više trebao. Pisao sam za 'Slobodnu Dalmaciju”, i doktor je u istim novinama otkrio javnosti da sam ja vrlo visoko plaćeni agent KOS-a. Motor početnoga organiziranja veleposlanstva bila je Jasmina Killen, vrlo sposobna Hrvatica udata za Engleza, no i ona je političkom poletarcu bila nepoželjna te je dobila otkaz… Tako se 'kalio čelik', ali ne po Ostrovskom.
Još ste se u dva navrata vraćali raditi u Hrvatskoj. Opet i u Hini.
Moj dolazak u Hinu, polovicom 1998., nije išao rodijačkom ili partijskom linijom, ali niti bez višnjega blagoslova. Novi direktor agencije Branko Salaj nakanio je modernizirati agenciju i pozvao me je za suradnika. Prijedlog za to morao je ići ravno predsjedniku države. Tuđman je bio kratak: 'Može. Ali mora proći sigurnosnu provjeru!' Tek sam kasnije saznao nešto o toj provjeri. O meni, čim se bavim, kud se krećem, s kim se družim, kod rodbine se raspitivao glavom negdašnji udbaš Zdravko Šeničnjak, isti koji se kod istih točno jednako o meni raspitivao dok sam bio u emigraciji...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Šta ne prestanete pisati o ustašama, četnicima i ostalim , to je bilo vrijeme nacizma, rat je započela nacistička njemačka, a bilo je onih koji su to podržavali, zašto spominjete sada to zlo, a niste za vreme socijalističke jugoslavije?
ustaše su se za njemačku borile koji hrvati pogledajte im prezimena