Bio je faca na Kaptolu: 'Evo zašto su opasni katolibani!'

Drugi dio intervjua s Vladimirom Pavlinićem otkriva je li Stepinac bio Jugoslaven, kako funkcioniraju novi katolički findamentalisti i fanatici, o tome bi li Stepinac bio sretan s Hrvatskom s kakvom je zadovoljan Josip Bozanić, govori i o progonima Udbe i o progonima HDZ-a...

Pavlinić danas ima 89 godina, odavno je u mirovini, ali ga povijest pamti kao onoga tko je osnovao "Glas Koncila" i koji je prvih devet godina bio urednik u tim novinama, od 1963. do 1972., da bi od 1974. otputovao u London i uređivao "Novu Hrvatsku".

Prema javno dostupnim dijelovima tog “Dnevnika”, koje dijelove su podastrli J. Blažević i povjesničari V. Dedijer i Lj. Boban, Stepinac, osim odbojnosti prema liberalizmu, pokazivao je pravi odium theologicum prema drugim konfesijama. Štoviše, prema pripadnicima islama je izražavao otvorenu mržnju. Kako je moguće ovoliko zastranjenje od evanđeoskih poruka?

privatni album

Na ovo provokativno, no ozbiljno pitanje vještu crkvenom apologetu staroga kova ne bi falilo logike da točku po točku izvede opravdavajuće tumačenje. Moje razumijevanje jest da je Stepinac kao totalno odani sin Crkve odražavao nazore tada službene katoličke teologije. Bilo je to još doba Crkve vođene načelom ‘extra ecclesiam nulla salus’ – izvan crkve nema spasenja. Razumije se, rimske, katoličke. Tko god nije kršten u jedinoj istinskoj Crkvi, znao za nju ili ne znao, gubi dušu za vječnost, i mrtvorođena djeca. Moj teološki studij pada u to vrijeme, i to je bio naš okvir mišljenja i vjerovanja. ‘Mi smo djeca Pija XII.’, još je ovih godina ponosno govorio moj prijatelj, ugledan crkveni čovjek. Papa Pio XII., prozvan za života anđeoskim pastirom, ‘Pastor angelicus’, u kojem smo gledali nadnaravno biće u ljudskom liku – bio je Stepinčev papa. Tek je Drugi vatikanski koncil, sazvan kratko nakon smrti Pija XII., u temeljima protresao superiornu isključivost Katoličke crkve i nepriznavanje vrijednosti izvan njenih granica.

Crkva, čak ni na tragu svoga socijalnoga nauka, nije se oglasila ni jednom riječju o štrajku u hrvatskim brodogradilištima, na primjer. Izgleda da se visoki kler i krupni kapitalisti izvrsno i razumiju i slažu...

Oni u Crkvi koji iskreno prihvaćaju vodstvo sadašnjeg pape, Argentinca, slijede također njegovu britku kritiku tiranije suvremenoga globalnoga kapitalizma. Ali sve su glasniji čak neki nosioci najviših crkvenih časti koji izjave i postupke pape Franje javno napadaju. U pitanju je Papino naglašeno razumijevanje, mimo tradicionalnih moralističkih norma, za one koje su teške životne prilike dovele i u Crkvi u položaj prezrenih. Četiri kardinala pisala su mu osobno pismo s izazovnim pitanjima, na koja nije odgovorio. U hrvatskoj Crkvi ne vidim osobita oduševljenja papom Franjom.

U ovim kritičnim domaćim prilikama nema čak ni kurtoaznog podsjećanja na Bozanićevu Božićnu poruku 17. prosinca 1997. o brzom bogaćenju pojedinaca i grijehu struktura što su ih omogućili zakoni i propisi.

privatni album

Crkva može govoriti i vikati prave riječi, ne stranačko-političke nego iz izvora vjere. Riječi o ‘grijehu struktura’ tad je hitno injekcijom efektno umrtvio doktor medicine Ivić Pašalić, vrhovni paragon hrvatske kapitalističke nove klase. Autoritetom iz Predsjedničkih dvora nadbiskupovu je izjavu pozdravio, pohvalio, odobrio. I otad se ona više nije oglasila s propovjedaonice. Samo su je još neko vrijeme razvlačili novinski komentatori, sociolozi i politolozi. Usput, iz kaptolske sam sredine tad čuo da je formulaciju o grijehu struktura za božićnu poruku sastavio dr. Marijan Valković, profesor moralne teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, navodno kardinalu bliski rođak. Vrbničanin, bio mi je kolega na teologiji, poslije rimski doktor, sreo sam ga potkraj ‘90-ih, umro je u prosincu 2000. Izvanredan erudit i poliglot, još kao student služio nam je kao živa enciklopedija. Kao teolog pripadao je naprednoj koncilskoj struji. Možda i njegov tada skori odlazak razjašnjava činjenicu da ideja grijeha struktura nije dobila nastavka.

Je li bezazlena naivnost hrvatskog vjerničkog puka garancija da će “Crkva u Hrvata” još dugo imati dominantno i središnje mjesto u društvu?


Zaostalost je dio našeg općeg stanja, materijalnog i duhovnog, kao plod povijesnih tokova na ovoj geopolitičkoj vjetrometini. Zatucanost, kao pogrdnu naljepnicu, isključio bih. Zadrtost, pak, pogotovu u smislu stanovitoga vjerskog fanatizma, nikako ne bih pripisivao širokim slojevima. Ona je vlastitost jedne nove samozvane elite, koja sebe predstavlja moralnom vertikalom nacije. Udružuju se u vigilante privatnosti ljudi, u ime katoličkoga hrvatstva nastupaju poput ćudoredne policije iranskog ajatole. Ta elita otvorena je notorno nazadnjačkim idejama (čak smo čuli o ozbiljnom promicanju vjerovanja u Zemlju kao ravnu ploču). Uživaju punu zaštitu politike. Ono što vidimo kod širega puka moglo bi se, umjesto zadrtosti, obilježiti kao apatična lakovjernost, nekritična povodljivost. Ljudi će dati svoj glas za sve što im manipulanti mozgova – vješto sročenim kratkim, emotivno nabijenim parolama – predstave kao visoku vrednotu za osiguranje njihove dobrobiti i obranu od neprijatelja. Potvrdio je to i onaj šaljivdžija što je nedavno usred Jelačićeva trga podigao šator i pozivao prolaznike da daju potpis protiv gonjenja svećenika koji seksualno zlorabe djecu. U sat-dva nabrao je sasvim lijep broj potpisa, očito ljudi koji nisu promislili što potpisuju: nudi se u prikladnom omotu, mora da je dobro.

O vašem djelovanju u emigraciji dosta je pisano, a osobito o vašoj ulozi u izradi falsificiranoga pasoša za Tuđmana 1977. Po dolasku u domovinu Tuđmanovi poslušnici proglasili su vas zbog toga običnim krivotvoriteljem i kriminalcem te agentom strane obavještajne službe.

privatni album

Optužbu je, nakon jednog moga intervjua za novine, u Večernji list 1999. plasirala novinarka iz Hine, gdje sam tad vodio Novinarsku radionicu. Dosljedno, osoba koja je moj proizvod naručila i njime se poslužila morala je biti ili sudionik ili žrtva moga kriminala. Drugi su pisali kako je to lažna samohvala. Bio sam dio petorke koja je Tuđmanu pomogla da tajno otputuje u inozemstvo, pripremali smo vani i izdavali njegove knjige na hrvatskom, njemačkom i engleskom. Tuđman me je poslije, u jednom govoru 1994., poimence svrstao u grupu crvenih, crnih, žutih i zelenih vragova.

Pripisivali su vam i suradnju sa stranim tajnim službama...

Prvu takvu optužbu doživio sam uskoro po dolasku u Hrvatsku 1992. Prijatelj liječnik, s kojim sam bio u Staroj Gradiški, iz same činjenice da mi je kao političkom izbjeglici Britanija pružila azil i građanstvo izveo je nepobitan zaključak da sam to morao platiti suradnjom s tajnom službom Intelligence Service. Neka mu dokažem da nisam! Ništa mu nisam dokazao jer bi mi suludo bilo i pokušavati. Rekao sam samo da je to inkriminacija naslijeđena iz jugoslavenskog arsenala. Gotovo doslovno isto doživio sam deset godina kasnije od bliskoga prijatelja iz mladih dana, uglednog intelektualca: ‘Nemoj se ljutiti, ali moram ti reći ...’ Kad me 1999. direktor Hine predložio za glavnog urednika agencije, i to je već u Saboru bilo prihvaćeno, hitno je Ivić Pašalić predsjednika Tuđmana informirao da radim za australsku tajnu službu! Trenutno sam bio otpisan, a Pašalić je već imao u pripremi za taj posao svoga zemljaka, koji uopće nije bio novinar. Taj je ubrzo direktora Branka Salaja doveo u situaciju da ode. Pašalić je imao u pripremi novoga direktora i ustoličio ga. O tome je bilo dosta po novinama i  na televiziji. Za moj slučaj novi je urednik sazvao sastanak svih novinara s novim direktorom te izvijestio o svojoj odluci da se meni ograniči opseg i način rada kao voditelja novinarske radionice. Tada sam otišao u svoju drugu emigraciju.

Adil Zulfikarpašić je otvoreno govorio kako su ga po dolasku u emigraciju Amerikanci nastojali zavrbovati, ali da je on to odlučno odbio. Jedni tvrde da je bio višestruki špijun, drugi da je bio narkodiler itd. Radili ste s njim u Zürichu, pripremajući knjige za tisak u Bošnjačkom institutu i na kompjutorizaciji arhiva biblioteke. Možete li što kazati o tome? 

Patrik Macek/ PIXSELL

Sve takve službe trebaju doušnike. Ja sam u životu bio zanimljiv u jednom trenutku samo jednoj – jugoslavenskoj. Prvih dana kako sam iz vojnog zatvora bio dopremljen u nišku kaznionicu posjetila su me tri oficira JNA, prijateljski me upitali kako mi je te priopćili da uopće ne moram tu ostati. Treba samo da dokažem svoje rodoljublje. Zna se kakvo i čime slobodu platiti... I vi, čini mi se, po općenitom jugoslavenskom shvaćanju vjerujete da je svatko tko je došao u emigraciju bio vrbovan od neke službe. U Engleskoj mene nikada nitko nije ništa ispitivao o bilo čemu, pa ni što sam bio i čime se bavio u Jugoslaviji. Zulfikarpašić je drugi slučaj; prebjegao je odmah poslije rata s visokog državnog položaja. Je li osim davanja nekih podataka iz svoga znanja pristao na nešto više, nitko ne zna. Zulfikarpašić je u emigraciji bio predmet velike zavisti. Rano je počeo praviti velike novce, pa su mu osim špijunaže lijepili razne prljavštine i kriminal. Drogom se sigurno nije bavio, u takve rizike nije mu bilo potrebno upuštati se. Obogatio se najviše trgovanjem oružja s Arapima, kao posrednik između proizvođača i arapskih prinčeva, koje je znao osvojiti većim procentima mita nego što su od ikoga dobivali. Bio sam u Zürichu kad ga je carina obavijestila da su mu stigla dva automobila. To mu je jedan princ poslao najluksuzniji Rolls-Royce i za suprugu sportski auto. Na stolovima je držao nekoliko modela haubica i bornih kola u čistom zlatu, što je dobio od proizvođača oružja. Jednom sam bio u njegovu uredu kad je otvarao jutarnju poštu, iz jedne omotnice izvadio je i pokazao mi ček od dva i pol milijuna dolara, pa kaže: ‘Vidiš, jako je ugodno ovako nešto primiti.’ Sve legalno preko njegove firme, nikakva špijunaža njemu nije trebala.

Austrijski povjesničar Alojz Ivanišević ustvrdio je “da je vodstvo Katoličke crkve uvelike preuzelo ulogu koju je u Jugoslaviji imao Centralni komitet Partije. Kao što je vodstvo Partije kroz intenzivnu indoktrinaciju htjelo kreirati novog socijalističkog čovjeka, tako hrvatska Crkva danas glavnom svojom misijom smatra re-kreiranje “hrvatskoga katoličkog čovjeka”.

Crkva ne kopira operativne modele komunista. Obratno, od Lenjina nadalje komunistički režimi kopirali su Crkvu, karikaturalno, dakako. Lenjin je za revolucionarni cilj proglasio ‘kovanje novog čovjeka’. Obnoviti ga u srži njegove naravi, poput religioznog preporoda. To znači dominaciju države nad tijelom i dušom podanika, kontrolu misli, riječi i djela. Od katoličanstva su komunisti čak kopirali ispovijed: priznavanje svojih grijeha, uz obećanje oproštenja. Samo što njihove pokore pokajnicima znače čistilište i pakao na ovome svijetu, jer drugi ne priznaju. Osvajanje duša preoteli su Crkvi, pa kad su se vratile pogodne prilike, Crkva je obnovila u punini svoj zamah i način djelovanja. Neki pastiri u tom obratu, možda kao reakcija na metode propaloga režima, odu u pritisku na slobodu savjesti ljudi predaleko. Držim da je pritom popuštanje napasti nacionalizma i saveza sa svjetovnom moći ‘overreaction’ – preširoko shvaćena odjednom dobivena sloboda, što sužava kršćansku poruku. Za takvu zamjenu vrednota upravo nam je ovih dana internet servirao živ primjer: jedan župnik poručuje vjernicima da nipošto ne daju vode ni hrane strancima, to jest migrantima, ako naiđu. Interes našeg teritorija i granica je u pitanju. Interes očito nadmoćan temeljnoj zasadi evanđelja, po kojoj će se svakome suditi: ‘Bio sam gladan, i dali ste mi jesti, žedan i dali ste mi piti. Bio sam stranac, i primili ste me na konak … Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, učinili ste meni.’