Psiholozi otkrivaju zašto su Hrvati sve nesretniji

Diana Gluhak

nutricionistica

Nesretni smo zbog šećera i peciva!

Hrvati se baš i ne mogu pohvaliti zdravim načinom života, a magistra nutricionizma Diana Gluhak Spajić objasnila je da nas nezdrave navike lako mogu učiniti nesretnima. Istraživanja su pokazala da se u Hrvatskoj jede previše ugljikohidrata i pekarskih proizvoda, a prednjačimo i u konzumaciji šećera. Ovo je veliki problem jer nas takva prehrana čini umornima, često je uzrok raznih bolesti, a postotak stanovništva koji ima prekomjernu tjelesnu masu mnogo je veći od europskog prosjeka. Osim toga, ono što jedemo izravno je povezano s načinom na koji se osjećamo.

Dokazano je da prehrana utječe na proizvodnju hormona sreće u mozgu, pa tako neke namirnice dižu razine serotonina i dopamina. Namirnice poput šećera i jednostavnih ugljikohidrata mogu dovesti do lošeg raspoloženja, glavobolja i manjka koncentracije. Gluhak Spajić se također osvrnula i na mentalitet hrvatskog naroda za koji je karakterističan negativan pogled na život i sindrom hrvatskog kukanja

Sanjin Strukić/PIXSELL

 "Već iz navike govorimo da nam je loše, a počinje sve više i više ići na bolje, samo promjene koje želimo ne mogu biti trenutačne, kako u državi, tako i u našem tijelu", rekla je Gluhak Spajić.

Gluhak Spajić za početak savjetuje da se počnu više kretati. Tjelesna aktivnost ne utječe samo na raspoloženje, nego povećava i razinu motivacije, produktivnost na poslu, a smanjuje i razinu stresa. Uz to, važno je promijeniti prehranu i odreći se namirnica koje nas čine nesretnima.

"Namirnice poput primjerice banana, piletine, orašastih plodova i mliječnih proizvoda utječu na otpuštanje serotonina, hormona zbog kojeg se osjećamo dobro. Neke druge namirnice pak utječu na otpuštanje dopamina. Ljudi moraju shvatiti da zdravim stilom života sami mogu utjecati na osjećaj sreće."

Igor Čerenšek

sportski psiholog i trener

Sport rastužuje, a vježba raduje

Sreća i sport su povezani, tjelesna aktivnost nam pomaže po pitanju mentalnog zdravlja, a uspjesi naših sportaša vesele cijelu naciju. Međutim, bitno je razlikovati sport od tjelesne aktivnosti. Sportske aktivnosti podrazumijevaju tjelesnu aktivnost, ali su organizirane i natjecateljskog karaktera, dok tjelesna aktivnost sama po sebi ne treba biti u okviru sustava i ne mora nužno uključivati natjecanje ili borbu s protivnikom, kaže sportski psiholog i mentalni trener Igor Čerenšek dodajući kako je naša populacija jako usmjerena na sport, ali ne nužno i na tjelesnu aktivnost.

U prijevodu, mnogi vole sport, ali samo na televiziji. Zanimljivo je, ističe Čerenšek, da istodobno u Hrvatskoj imamo poražavajuće statistike o pretilosti i manjku tjelesne aktivnosti te izraženom pesimizmu i "nesretnoj" naciji. Pogled iz perspektive mentalnog trenera donekle objašnjava navedene statistike, ali nudi i neke praktične primjere iz prakse. Ljudi koji su sretni, kaže Igor Čerenšek, navode da su visoko motivirani i angažirani, usmjereni i prisutni u trenutku, mirni, samopouzdani, bezbrižni te vide smisao u tome što rade.

Goran Jakuš/PIXSELL

Ako tako gledamo, nije jednostavno biti sretan. Ali pogledajte sportaše, njih se svakodnevno usmjerava na angažman, oni uče kako biti mirni u izazovnim trenucima, vježbaju svoje samopouzdanje i bezbrižnost te se usmjeravaju na trenutak u kojem se nalaze. Malo je reći da to što rade ima smisla. Mnogi od njih nisu adekvatno plaćeni za posao koji rade, ali za njih je njihov sport toliko bitan da su u njega većinu vremena 'uronjeni'.

S druge strane, gledajući sport na televiziji ljudi su uronjeni u trenutak, svaka utakmica ima smisla, motivacija je visoka te uz to sve nudi mogućnost jednokratnog, ali intenzivnog zadovoljstva, tumači mentalni trener. Naravno da će većina nacije, ističe pritom, uživati u utakmici. Zapravo, rijetki su ti koji neće. Međutim, problem je što utakmica završava, a ushićenje ubrzo splasne. Tad se ljudi ponovno vraćaju u svoje živote prepune briga (jednim dijelom opravdanih egzistencijalnih) koje ne pomažu, ne vide smisao u tome što rade, motivacija je niža od idealne, kao i vjera u bolje sutra ili mogućnosti danas te sve što preostaje je žaljenje na 'nemogućnosti', odnosno svakodnevno 'kukanje', govori Čerenšek.

"Sport, ali rekreativni, u obliku tjelesne aktivnosti tu svakako može pomoći. Osim već spomenutih dobrobiti vježbanja, tjelesna aktivnost s visokim trudom i usmjerenim fokusom na zadatak pomoći će većini da se osjećaju bolje, zadovoljnije i ispunjenije. Ako ljudi pronađu vlastitu motivaciju i smisao u vježbanju bit će još sretniji. Ako pak postanu dio nekog tima, grupe, kluba, napravili su sve što su mogli da bi na trenutak u danu bili mirni, usmjereni, bezbrižni i okruženi s pozitivnim istomišljenicima koji rade razliku. Barem za sebe ako već društvo u kojem živimo ne možemo promijeniti u cijelosti. Eto, to je ono što nas uče mentalni trening, tjelesna aktivnost i sport. Uzmite ono najbolje iz sporta - igru, trud i fokus te ih koristite svakodnevno", savjetuje Igor Čerenšek kao recept za sreću.

fra Ivica Perić

misionar u Ruandi

Zaboravili smo na male stvari

"Recept za sreću zapravo je vrlo jednostavan. Sreća je u sitnicama, lijepoj riječi, osmijehu, druženju s obitelji, prijateljima. A za to ne trebamo imati puno materijalnoga. Niti trebamo biti materijalno bogati. Budući da već gotovo 30 godina živim s afričkim narodom i nisam često u domovini, malo me zateklo vaše pitanje i tvrdnje da su Hrvati kao narod nesretni. Ne bih rekao da su nesretni. Možda se više radi o tome da su nezadovoljni. A mnogi ljudi su nezadovoljni jer imaju prevelika materijalna očekivanja. Zaboravili su uživati u 'sitnicama' koje nam uljepšavaju našu svakodnevicu, u onome što nas okružuje, u ljubavi prema bližnjima, u ljubavi prema čovjeku", ovako govori fra Ivica Perić, misionar koji je na čelu Centra "Otac Vjeko" u Ruandi.

Ovaj plemeniti čovjek koji je život posvetio siromašnima u Africi kaže kako razumije da je u današnjem svijetu teško živjeti jednostavan život. Svi žude za dobrim automobilima, lijepim kućama, skupim mobitelima i drugim luksuzima, za što im treba puno novca. I misle, kaže fra Ivica, da su silno nesretni ako to ne mogu imati u ovom trenutku.

"Treba se zapitati kako bi se zapravo osjećali kad bi sve to imali, ali bi zauzvrat morali ostati bez onih nematerijalnih sitnica koje život znače. A upravo ono što novac kupiti ne može, zdravlje, osmijeh, ljubav, prijateljstvo, obitelj i druženje, najvažnije su sitnice koje nas čine sretnima. Samo bez njih bismo bili istinski nesretni. Ljudi su, nažalost, zaboravili cijeniti upravo te najvažnije sitnice koje ih svakoga dana, bez ijednog uloženog novčića, mogu itekako činiti sretnima. O tome bi svatko od nas trebao dobro promisliti", govori nam fra Ivica Perić.

Njegova životna misija je, kaže, pomagati siromašnom afričkom narodu i školovati siromašnu djecu. Trenutačno je u Ruandi gdje je u ruralnim dijelovima toliko siromaštvo, govori, da mnoge obitelji topli obrok jedu tek od dva do tri puta na tjedan, nitko u kući nema vodu i svakog dana pješače po nju na izvore, a mnogi i danas žive bez struje.

Goran Grizelj/ pixsell

"I nisu nesretni. Mi ih smatramo nesretnima. Oni su puni života, rado će vam udijeliti osmijeh, podijeliti s vama obrok, iako im je to možda jedini obrok u nekoliko dana. U razgovoru neće kukati, nego će isticati ono što im je uljepšalo taj dan. Na njihovim licima ćete uvijek vidjeti osmijeh, vrlo često se znaju družiti uz vatru i bubnjeve te cjelovečernji ples. Oni se vesele svojim 'sitnicama'. I cijene ih svakoga dana - priča misionar dodajući kako je, nažalost, u zapadnom svijetu utrka za materijalnim učinila ljude nezadovoljnima. Naš misionar kaže da trebamo uživati u onome što imamo. I biti sretni jer imamo to što imamo. Čemu potratiti život i trošiti energiju na stalno razmišljanje kako bi nam bilo bolje ako bismo još samo imali ovo ili ono? Hrvatski narod ima veliko srce", također ističe fra Ivica.

Naši ljudi to iznova dokazuju iz godine u godinu. To može potvrditi zbog pomoći koja iz Hrvatske stiže putem Humanitarne udruge Srce za Afriku. Zahvaljujući hrvatskom narodu i njihovim donacijama, u selu Kivumu u Ruandi misionari su sagradili i opremili škole te školuju i hrane siromašnu djecu. Pružiti ruku i pomoći drugome nešto je najljepše što čovjek može učiniti za sebe, a ta pomoć ne mora uvijek biti materijalna, ističe fra Ivica. Ona može biti intelektualna ili, kaže, možete zasukati rukave te pomoći nekome fizički. Pomoći se može na milijun načina.

"Sreća je, dakle, i u pomaganju. A sve dok hrvatski narod pomaže siromašne i u dalekoj Ruandi, ne bih rekao da su oni globalno nesretni. Možda samo malo nezadovoljni. Razumijem i to. Ali samo se treba osvrnuti oko sebe, vidjeti osmijeh svojega djeteta, provesti kvalitetno vrijeme sa svojim bližnjima, pozvati u šetnju prijatelja kojeg dugo niste vidjeli. I shvatiti da ne treba zanemariti upravo te 'sitnice'. Jer one nas čine istinski sretnima", zaključuje fra Ivica Perić.

Tvrtko Jakovina

povjesničar

Hrvati iz povijesti uvijek uzimaju ono loše

Kao povjesničar kojemu je u središtu zanimanja turbulentno razdoblje 20. stoljeća, Tvrtko Jakovina zaključuje da se Hrvati ne mogu svrstati medu najsretnije narode na svijetu, ali isto tako nemaju nikakvog razloga da budu najnesretniji.

"S obzirom na to kako su Hrvati mogli proći te kako su često donosili pogrešne procjene i odluke, mislim da smo prošli relativno dobro i da nema razloga ovoj razini pesimizma. U mnogim smo kritičnim trenucima prošli mnogo bolje nego neki drugi susjedni narodi. Međutim, ono što impresionira kod Hrvata je da su spremni neprestano ustrajati na lošim povijesnim izborima, čak i kad je vrijeme njihova ispunjenja davno prošlo i kad je povijest nemoguće vratiti", tvrdi Jakovina.

Hrvate u osjećaju sreće često sputava osjećaj nostalgije. Mnogi su nostalgični za Austro-Ugarskom, NDH ili Titom, pri čemu se svi katkad ponašaju prilično neracionalno. Jakovina dodaje da njegujemo kulturu sjećanja u kojoj se prikazujemo kao žrtve, i u tome smo šampioni. Čim je netko veći patriot, tim je veći zagovornik masovnih stradanja Hrvata, pa se čak i ljuti ako ih nije bilo ili ako su ona u stvarnosti bila mnogo manja. Prema njemu, takva kultura sjećanja služi samo lošim politikama i vjerskim organizacijama koje nemaju snage slijediti pravila struke i gledati u budućnost, što bi bila zadaća dobrih politika.

Goran Stanzl/PIXSELL

"Hrvati su prilično disciplinirani te se u jednom dijelu naroda nezadovoljstvo prenosi generacijama", rekao je Jakovina.

Začarani krug nostalgije i pesimizma moguće je prebroditi tako da se građani više posvete svojim životima u sadašnjosti. Stoga Jakovina savjetuje Hrvatima da pokušaju naći sreću kroz želju da budu najbolji u onome što rade, da u tome pokušaju biti maksimalno vrijedni i angažirani, te da više poštuju zakone kako bi razvili veću razinu društvenog povjerenja i zadovoljstva. Iako smatra da bi građani mogli utjecati na trenutačno stanje, odgovornost za promjenu prevladavajućeg pesimističnog stava ipak pripisuje prvenstveno državnim institucijama i političarima. U Hrvatskoj je potrebno stvoriti novi sustav vrijednosti, novu atmosferu u kojoj bi građani imali priliku osjećati se sretno.

"Atmosfera društva gradi se od institucija. Institucije se moraju ponašati manje cinično i više se orijentirati prema budućnosti. Mi plaćamo neke ljude zato da ne perpetuiraju vlastitu moć, nego zato da bi stvorili bolje prilike za one koji žive sad i za one koji će doći iza nas. Kad bi se politika, vjera i društvo počeli kretati izvan postojećeg obrasca, kad bismo imali predsjednicu koja govori na drugačiji način nego što govori, iznenadili bismo se koliko bi se brzo drugačiji obrasci počeli vrtjeti u društvu. Moguće je da se ljudi sami pokrenu i promijene situaciju mimo institucija, no za to se mora doći do jednog tvrdog dna. Ljudi očito nisu skloni osvijestiti se na vrijeme i neće se osvijestiti sve dok se može još dublje propadati", zaključuje Jakovina.

Nastavak na sljedećoj stranici...