Britanski su se mediji raspisali o osječkom centru za psihički bolesne osobe Čepin koja je jedna od samo dvije institucije u Hrvatskoj koji oboljele vraća u zajednicu, a povod za veliku priču jest djelovanje osječkog centra za pružanje usluga u zajednici “JA kao TI” koji je mnogim štićenicima život promijenio nabolje.
Među njima su Draženko Tevelli i Branka Relja, oboje nekada stanovnici i pacijenti Čepina koji su se u instituciji, što je bilo strogo zabranjeno, i zaljubili. Relja boluje od šizofrenije, a Draženko se liječio od alkoholizma.
- Zidovi su se raspadali, a mi bi čučali u hodnicima dok bi čekali lijekove jer nije bilo stolaca. Na svu sreću u mojoj sobi nije bilo žohara, Draženko nije bio te sreće - priča Branka koja je iz institucije puštena 2014.
Draženko je na liječenju obolio i od depresije, punih 13 godina proveo je u instituciji. Razmišljao je i o samoubojstvu, kaže dok pokazuje na cijevi s kojih se htio objesiti.
- Nikoga nisu izliečili i pustili u život. Ovo je bilo kao doživotna robija - kaže Branka koja sebe opisuje kao 'običnu osobu koja samo mora piti lijekove'. No kada se prije četiri godine institucija zatvorila Branka i Draženko preselili su se u stan u Osijek.
- Najčešće se veselimo kada se neka institucija otvori, a ovdje smo 100 bijelih golubica pustili kada smo zatvorrili vrata zgrade - kaže Ladislav Lamza koji i stoji iza projekta 'vraćanja u društvo'.
- Neka vrsta oporavka postoji, ali jedino ako pacijente tretiramo kao ljude i stavimo ih u humane uvjete. Ako su cijeli život zatvoreni, bez mogućnosti da biraju što da rade, jedu ili oblače, onda oporavka nema - kaže Lamza o svojim štićenicima.
Upravo je on prije pet godina pokrenuo proces deinstitucionalizacije. Od gradskih vlasti u Osijeku pribavio je prazne stanove no trebalo je nagovoriti pacijente institucija da se presele. Oni su do tada već bili uplašeni svijeta i života izvan bolnica.
- Kada sam im rekao da će imati neku svoju intimu i neće dijeliti jedan daljinski to je mnogima dalo motivaciju koja im je trebala - kaže Lamza.
I njegovoj ekipi je to bila promjena, više nisu bili samo kuhari, čistači i kućepazitelji, sada su pacijentima postali psihosocijalna podrška. Vode ih do dućana, nadgledaju socijalizaciju i prate u svijet.
Branka i Draženko s cimerima stanuju već tri godine, a Branka se prisjeća kako je prošao prvi izlazak u dućan.
- Išli smo s asistentima, uzeli smo skupu salamu i majonezu, sve ono što nismo jeli 12 godina. Vratili smo to u stan i odmah smo se osjećali preporođeno, kao slobodne osobe čiji život je u njihovim rukama - prisjeća se Branka koja sada uživa voziti se gradski autobusom i sjesti na kavu.
Hamzin ruštveni centar za pružanje usluga u zajednici “JA kao TI” nalazi se u zgradi koja je tijekom rata bombardirana, što se još uvijek vidi na fasadi. U devedesetima 250 pacijenata i zaposlenika provelo je tri mjeseca u podrumu sklanjajući se od artiljerijske vatre.
Oko 27 pacijenata koji trebaju stalnu brigu tamo stanuje, a nekoliko je soba rezervirano za one koji možda kod kuće proživljavaju neku krizu. No to je prije svega mjesto susreta, s kafićem, radionicama, vešerajem i staklenikom, a za sve se brinu bivši rezidenti koji počesto imaju problema s pronalaženjem posla.
Rublje tamo pere i Tatijana Ilić koju je u dvadesetima na psihijatriju 'predao' njezin suprug.
- Pustili su me nakon mjesec i pol, liječnik je mom suprugu rekao da sam bezobrazna i svojeglava, a ne bolesna - kaže Ilić koja je usprkos tome provela dva desetljeća na teškim lijekovima.
U jednoj instituciji je, kaže, bila zavezana za stubište ako bi se pobunila, a u drugoj nisu smjeli nositi donje rublje pa bi goli stajali u redovima za tuširanje..
- Nisam naučena sjediti i ništa ne raditi, volim raditi, čistiti i biti aktivna, zato mi je ovdje tako dobro - objašnjava Ilić zašto joj je tako dobro 'sjelo' biti izvan institucije.
U Hrvatskoj, piše BBC, se debata oko deinstitucionalizacije svodi na troškove. Tu je uskočila Europska Unija te dodjelila 100 milijuna eura kako bi se pacijente premjestilo iz institucija u stanove, no od 28 institucija samo su dvije u Slavoniji, točnije Osijeku i Čepinu, to zaista i sproveli.
Lamza i psihijatri koji nagledaju stanovnike malih 'obitelji' kažu kako su Hrvati, kao vrlo konzervativan narod, i dalje nepovjerljivi prema svima koji nose biljeg 'psihičkog bolesnika' ili 'mentalno nestabilne' osobe. Napominju da je puno više nasilja bilo prije, dok su ljudi bili zatvoreni u sobe s četiri bijela zida, a sada kada imaju svoje živote su, mahom, puno stabilniji i što je još važnije - aktivno rade na tome da im bude bolje.
Prošlog prosinca bivši stanovnici institucija u Čepinu i Osijeku o benefitima samostalnog života govorili su i na okruglom stolu u Saboru u Zagrebu. Dio je to pokušaja poticanja ostatka Hrvatske da slijede njihov primjer.
Među govornicima je bio i nekadašnji stanovnik Čepina koji je detaljno opisao kako je tamo stalno bio suicidalan, dok sada živi sa djevojkom Mihaelom i još jednim sustanarom, odlično se slažu sa susjedima i imaju velike planove za budućnost.
- Svi smo mi ptice, samo neki od nas imaju slomljena krila - rekao je.
