Rad na kruzeru: "Gosti su živa gamad, pa i lokalci ih mrze"

"Problem je u tome što su ti Walmart-turisti tako pohlepni, gramzivi i željni što povoljnijih, po mogućnosti besplatnih, dodataka na svojim putovanjima. Štoviše, misle da im oni pripadaju. Kako bi do njih došli, ne prezaju ni pred čime, izmišljaju najgluplje razloge za ostvarivanje svojih potrošačkih ‘prava’, poput pomalo ishlapjele bočice gaziranog pića ili nedovoljno zategnutih plahti na svojim krevetima. Sretni su tek kad ostvare neki manji popust, a još sretniji pošaljete li im bocu vina u kabinu. U stanju su pogaziti naše i prodati svoje dostojanstvo za pišljiva tri dolara", svjedočanstvo je bivšega konobara na jednom od Carnivalovih brodova predviđenom za prijevoz više od 4000 putnika i gotovo 1500 članova posade.

IPA/PIXSELL

Pravi mali gradovi sa svim popratnim sadržajima. Imaju čak i mrtvačnice, odjele za intenzivnu njegu i helikoptere opremljene za pružanje prve pomoći. Ništa neobično uzme li se u obzir da je prosječnom putniku na takvim putovanjima gotovo sedamdeset godina i da mu je stalan liječnički nadzor ne samo potreban već i dodatan plus pri izboru načina putovanja. Neobično je, ipak, s kakvom se pomnjom podaci o broju preminulih na putovanjima kriju od njihovih suputnika i javnosti. Nitko, naravno, ne želi negativan publicitet.

Potreba za održavanjem pozitivne slike u javnosti ipak nestaje kad se na dnevnom redu pojave plaće zaposlenika. "One su vrlo loše, fotografi zarađuju 1500 dolara, konobari oko 1200, sobari i sobarice 800, a pomoćni konobari i perači posuđa jedva uspijevaju namaknuti petstotinjak dolara. Počesto se za ta najslabije plaćena zanimanja uzima radna snaga iz jugoistočne Azije ili s Indijskog poluotoka. Premda mizerna, u njihovim je zemljama takva zarada pravo bogatstvo, pa se vrlo često vraćaju odraditi i po nekoliko ugovora."

Dva je ugovora odradila i jedna mlada žena s ovih prostora. Bilo je to, prisjeća se, u studentskim danima. U usporedbi s ponudom poslova Studentskog centra, konobarenje na kruzeru činilo joj se kao sasvim dobar posao. Prijavila se na agencijski oglas i krenula put Miamija. Umjesto najniže rangiranoga konobarskog posla dobila je onaj konobarice u "supper clubu", čime su i njezini dani na kruzeru postali podnošljiviji. Stegu i kontrolu kakvu prolaze "obični" konobari, priznaje, možda i ne bi izdržala. No mnogo teže od radnih uvjeta ili iznosa plaće palo joj je legalno potkradanje od strane kompanije.

Veliki zagađivači Life "Kruzeri nam ostavljaju otpad - ne znamo što bi s njim"

"Na brodu nema plaćanja gotovinom. Umjesto toga, postoje svojevrsne prepaid-kartice koje putnik prije polaska napuni novčanim iznosom koji mu potom stoji na raspolaganju za trošenje tijekom putovanja. Tim se karticama plaća sve, od alkoholnog pića u baru pa do frizera. Na isti se način, odbijanjem s kartice, ostavljaju i napojnice osoblju. Ili bar gosti tako vjeruju. Nema, naime, individualnih napojnica već sve one odlaze u jedan zajednički budžet, a na kraju mjeseca, umjesto da dođu kao dodatak na plaću, postaju njezin integralni dio. Iz te se zajedničke mase, vjerujem, isplaćuje veći dio plaće osoblja jer kultura davanja napojnica u Americi je na visokoj razini."

Zato vjeruje kako su u iznosu od 1600 dolara, njezinoj plaći, napojnice činile barem petstotinjak dolara, a jednako je tako uvjerena kako su, tim slijedom, najniže rangirani radnici za kompaniju bili gotovo besplatni. Primanje napojnice u gotovini, s druge strane, bilo je najstrože zabranjeno. Dobiveni je novac trebalo odmah prijaviti, a uhvaćeni bi se prijestupnik vrlo loše proveo.

Ipak, ističe kako je kompanija vrlo veliku pozornost pridavala zaštiti osoblja i putnika, a njihov im je osjećaj sigurnosti bio gotovo na prvom mjestu. Seksualno se uznemiravanje najstrože kažnjavalo, što ne znači da veza, pa i onih seksualnih, među osobljem nije bilo. No daleko su od orgijaških zabava ili razuzdanih divljanja kakva onog manje sretnog cimera održavaju budnim cijele noći.

"Nakon cjelodnevnog rada mislim da je malo kome bilo do takve vrste zabave. Seksa je sigurno bilo, ali mislim da je to više funkcioniralo po principu veza nego nekakvih usputnih avantura."

REUTERS

Puno su važnije, smatra, čvrste prijateljske veze koje se nerijetko stvaraju među osobljem. Na kraju dana, kad bi oko ponoći završili s poslom, okupljali su se u kafiću i družili uz pivo. Kruzer, kaže, doista podsjeća na pravi mali grad, postoje punktovi gdje se ljudi sastaju, a postoje i vrlo jasna, iako nepisana, pravila ponašanja i druženja među osobljem. Časnici se druže u časničkom baru, kuhinjsko osoblje nerijetko ostaje u kuhinji, a ekipa iz bara druži se u baru za osoblje.

Miješanje s gostima ili korištenje njima namijenjenih sadržaja najstrože je zabranjeno, ali i granica koja stvara podjelu među osobljem vrlo je nepropusna, gotovo kastinska. Unatoč svemu, boravak na kruzeru neće, kao korisnici skriveni iza profila na društvenim servisima, zapamtiti isključivo u lošem svjetlu.

"Ne znam bih li ikad sama otišla na Kajmanske Otoke, a ovako sam ih imala prilike istraživati svaki put kad bismo na njih pristali. Često bih imala i po 6 ili 7 slobodnih sati. Iako je istina da su se neki konobari i kuhinjsko osoblje na brod morali vratiti ranije, pa su im za odmor ostajali tek sat ili dva. A onda ponovno posluživanje nepregledne rijeke ljudi koji ne donose ništa mjestima u koja brod pristane. Inače su to putovanja namijenjena nižoj srednjoj klasi, a kako putnici sve imaju na brodu, nema potrebe za trošenjem novca."

NEPOŽELJNO Life CNN: Ovo ljeto izbjegavajte Dubrovnik!

Brodovi, dakle, danas sa sobom donose tek svoj otpad, koji je potom potrebno negdje zbrinuti, a luke, poglavito hrvatske, za to nisu primjereno opremljene. Problem je i što Hrvatska nema strategiju razdvajanja otpada, pa i vrijedne sirovine koje bi se iz tog otpada mogle kvalitetno upotrijebiti ostaju neiskorištene i tretiraju se kao obično smeće.

Iz svega navedenog jasno je zašto kruzerski gosti u očima hrvatskih turističkih radnika postaju sve nepoželjniji. Prisjetimo li se nedavnog crikveničkog slučaja naplaćivanja ulaska u grad autobusima s jednodnevnim posjetiteljima kupačima, koje se čak niti po definiciji Instituta ne može nazvati turistima, jasno je kako su i mnogi kruzeri samo predimenzionirani turistički autobusi čiji su putnici više na smetnju nego na korist gradu u koji dolaze.

Nespremni na trošenje, na destinaciji se ne zadržavaju dovoljno dugo da bi ih sila na to natjerala. I premda još postoje tematska putovanja, poput seks kruzera na kojem boravak stoji između 3000 i 11.000 dolara ili najžešćeg plutajućeg festivala "70.000 tons of metal", za koji je potrebno izdvojiti i nekoliko desetaka tisuća dolara, svi sudionici turističkog lanca moraju prihvatiti činjenicu kako je vrijeme ekskluzivnih krstarenja odavno iza nas.