Priča počinje pri samom kraju genocida u Ruandi - sto dana silovanja i ubojstva s procijenjenih 800 tisuća mrtvih pripadnika naroda Tutsi i Hutu. Na stotine tisuća njih uspjelo je i pobjeći smrti - bježeći glavom bez obzira iz svojih domova u potrazi za sigurnosti, a od njih je bilo oko 120 tisuća djece koja su razdvojena od svojih obitelji.
Mugabo i njegov mlađi brat Tuyishimire su bili dvoje od njih 40.000 tisuća koji su sigurno uspjeli prijeći granicu. Mugabo, koji je tada imao tek sedam godina, postao je "glavom" svoje preostale obitelji.
Naposljetku, posljednji zadatak koji mu je majka povjerila prije svoje smrti bio je da pazi na Tuyishmirea, koji je bio praktički još beba.
Sada su bili posve sami u izbjegličkom kampu u Kongu, svakodnevno se boreći da prežive.
- Živjeli smo proseći, na rajčicama i ribi - prisjeća se s gorčinom i ponosom u glasu, 25 godina kasnije.
Kampovi su bili opasna mjesta - milijuni izbjeglica koji su potražili sklonište su možda preživjeli genocid, no bilo je pitanje hoće li preživjeti koleru i dizenteriju koje su harale. Na desetke tisuća ljudi su umrli od njih prije nego su stigli kući.
- Kampovi su bili loši, vrlo vrlo loši. Boleštine su bile posvuda - Rene Mukuruwabu priča BBC-u dok sjedi u svom vrtu u Kigali u Keniji.
Rene je, na neki način, bio jedan od sretnika, njegova je obitelj bila netaknuta kad su došli do Tanzanije 1994. No tada je nestao njegov otac, a njegova majka koja je osnovala kliniku za pomoć oboljelima, postala je žrtvom jedne od zaraznih bolesti koje su harale.
S treptajem oka, njegova se obitelj svela samo na njega, mlađeg brata Fabricea i njihovu polusestru.
I bio je potreban još samo jedan trenutak da se petogodišnji Rene nađe posve sam.
Nakon što je genocid završio u srpnju 1994., humanitarne agencije susrele su se s morem problema - kako izlječiti ranjenje, nahraniti gladne, udomiti beskućnike - ali ponajviše kako ujediniti izgubljenu djecu s njihovim obiteljima.
No, u vremenu prije mobitela i interneta, kad su ljudi pobjegli iz svojih kuća bez ičega, a zemlja je bila u kaosu - kako uopće započeti potragu za obitelji?
Na ideju je došao Neville Harms, menadžer BBC-ovog swahili servisa. On je pokrenuo cjeloživotni projekt s ciljem objedinjavanja obitelji. Plan je bio kreirati kratak, 15-minutni program koji će se emitirati na BBC-u u Ruandi i okolnim zemljama. Započeo bi vijestima, a potom bi slijedili ljudi koji su tražili svoje voljene.
Rad je zahtijevao blisku suradnju s Crvenim križem, koji je snimao izjave i slao ih na radio koji je potom emitirao vrpce iz kampova. Program je nazvan Gahuzamiryango, što znači "ujedinitelj obitelji". Trebao je trajati samo tri mjeseca, no kraj se nije nazirao.
Od tuge prestao govoriti
Posljednji put kad je Rene vidio svoju obitelj, vraćali su se natrag u Ruandu. Nakon toga su nestali.
- Možete li zamisliti dijete koje se izgubi? Plakao sam, gubio nadu. Vidio sam puno ljudi oko sebe, ali nikog svoga. Bio sam očajan - rekao je.
Do vremena kad su ga pokupili humanitarci, izgubio je dar govora.
- Pitali su me moje ime, adresu. No, od straha nisam mogao progovoriti, izgubio sam nadu i povjerenje - prisjeća se.
Kretao se kroz sirotišta puna djece poput njega, koji nisu imali nikog na svijetu. No onda kad je njegov svijet izronio iz tihe tugu i beznađa kad je dan na udomljenje, dotrčao je susjed koji je slušao emisiju i na njoj čuo Reneovo ime.
Ni sam ne zna zašto nije reagirao na svoje ime na radiju prije svih tih godina. Vjerojatno iz straha, a bio je sretan s ljudima koji su ga udomili. To mu je bilo sigurnije.
Ipak, dobio je tračak nade da netko ipak traga za njim.
- To mi je uvijek bilo u glavi, zbog toga sam zadržao svoje ime čak i kada je mama koja me usvojila željela da ga promijenim kako bi postao pravim članom njihove obitelji.
Kad ga je upisao u Facebook 15 godina kasnije, upitao se hoće li ga možda netko prepoznati. Nije morao dugo čekati, registrirao se u subotu, javili su mu se u nedjelju.
Povratak kući
- Nisam sjećao svog imena, ali sam se sjećao imena svog brata - otkriva Rene Mugabo pokazujući fotografiju dva mala dječaka koji su živjeli sami u Kongu.
U Kigali je istu emisiju čuo njegov ujak Theogene, koji se osjećao kao da je to poruka iz raja. To što su čuli imena bio je početak dugog puta da se dečke vrati kući. Zemlju je još razdirao konflikt, a ceste su bile opasne. No, i sami su se dječaci bojali vratiti.
- Vidio sam pismo svog ujaka iz Ruande, no nisam vidio smisla u tome da se vraćam. Majka i otac su mi umri, čemu da se vraćam? - mislio je Mugabo.
Osim toga, njegov je ujak bio pripadnik Patriotskog fronta, Tutski pobunjeničke vojske koja je preuzela vlast u Ruandi, okončavajući genocid. A ti su vojnici, vjerovao je Mugabe jer su ga tako učili dok je bio mali, "bili žohari koji imaju rep".
No, njihov je ujak tada poslao sliku sebe s još jednim njihovim bratom - tada su se Mugabo i Tuyishmire odlučili vratiti kući.
Naposljetku, procjenjuje se kako su Crveni križ i BBC uspjeli ujediniti čak 70 tisuća ljudi, a rad se i dalje nastavlja.
- I dalje imamo od dva do tri slučaja na mjesec. Ponekad uspijemo i pronađemo obitelj, a ponekad nema vijesti. Nemamo drugog izbora nego reći istinu - kaže Espèrance Hitimana iz Crvenog križa u Kigali.
BBC-ova emisija i dalje ide, premda ne čitaju više imena nestalih, već su se prebacili na digitalne potrage.
