Vukovar je zauzet u studenom 1991. godine nakon mjeseci žestokih borbi i to je općepoznata činjenica. O masakru na Ovčari, zlostavljanju zarobljenika po logorima, bijegu civila s vrećicama u rukama potrošeno je puno tinte. Daleko od toga se o tim stvarima ne treba pisati, sve dok zločinci ne završe pred licem pravde treba na njihove zločine podsjećati.
Međutim, ne smije se zaboraviti ni da je i nakon pada Vukovara tamo ostalo Hrvata. Da su neki od njih čitav Domovinski rat ostali u svojim domovima usprkos prijetnjama, usprkos ubojstvima, usprkos pljački.
Teško je znati koliko je točno Hrvata ostalo živjeti na okupiranim područjima, a i taj broj se stalno smanjivao, što zbog izgona, što zbog ubijanja. Časopis Hrvatski vojnik iz rujna ove godine, pozivajući se na knjigu Nikice Barića Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., procjenjuje da je u razdoblju dolaska snaga UN-a na području samozvane Republike Srpske Krajine, ostalo oko 16 000 Hrvata, no da je do kraja 1993. protjerano i pod različitim pritiscima i prijetnjama iselilo ili je ubijeno oko 8000 Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih nacionalnosti, tako da je početkom 1994. u “RSK”, odnosno na okupiranom području RH, bilo manje od 8000 Hrvata u odnosu na 219 000 koliko ih je na tim područjima živjelo prije rata.
U tom kontekstu važno je napomenuti da čak ni taj smanjeni broj nesrpskog stanovništva nije bio po volji nekim Srbima. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata objavio je nekoliko knjiga dokumenata vojne provenijencije Republike Srpske Krajine. Jedan od tih dokumenata je i Sigurnosno izvješće 11. korpusa SVK Organu bezbednosti Glavnog štaba SVK o osnivanju ogranka Srpske narodne obnove u Negoslavcima, te nezadovoljstvu dijela Srba zbog brojnosti Hrvata u Vukovaru. Datum kada je složen taj dokument je 21. 06. 1993. godine, baš u vrijeme kada se dovršava konačni progon nesrpskog stanovništva s okupiranog područja.
Najvažniji dio izvještaja na dugo i na široko govori o glasanju na okupiranom području, ali je usput, gotovo na margini izvještaja zabilježeno je da se određeni Srbi bune zato što je u Vukovaru ostalo toliko Hrvata:
"Stanje na teritoriji: Završeno je glasanje u zoni odgovornosti 11. Korpusa. Dana 19. 06. 1993. god. u vrijeme glasanja dviju obitelji s prostora Baranje odbile su odazvati se izlasku na glasanje. Razlog su objasnili time da su oni pripadnici “Jehovinih svjedoka”, te da im sekta zabranjuje sudjelovanje u političkom životu, a usput su izjavili kako im ova “nova država” nije još ništa učinila… U vezi sa našom depešom str. pov. br. 2-253 od 19. 06. 1993. god. obrazlažemo da je zaista u s. Negoslavci boravio predsjednik Srpske narodne obnove (SNO) Mirko Jović sa svojim najbližim suradnicima. On je sudjelovao na osnivačkoj skupštini. Posjetio je Vukovar, pravoslavnu crkvu i vukovarskog protu Jašić Žarka. U govoru, a kojeg je održao najbližim suradnicima i simpatizerima istaknuo je najvažnije postulate svoje stranke na ovom prostoru, a koji se ogledaju u sljedećem: oslobađanje svih srpskih zemalja (misli na liniju Karlovac-Virovitica-Karlobag), ujedinjenje svih srpskih zemalja, i uvođenje monarhije kao oblika upravljanja zemljom. Posebno je istaknuo da SNO ne želi koaliciju sa nijednom strankom u zemlji, te da sada ne treba izazivati sukob na stranačkoj platformi naročito u Krajini. Odrekao se mogućnosti da SNO stvara vojne jedinice, a u koliko bi Krajina ili bilo koja druga srpska zemlja bila ugrožena, tada bi se pripadnici SNO uključili u regularne jedinice koje budu egzistirale na tom prostoru.
Dana 19. 06. 1993. god. u s. Grabovac, SO Beli Manastir teže je ranjen civil Ljubišić Uroš, star 24 godine. Njega je ranio njegov susjed Vuksanović Mile. Obojica su Srbi, doseljenici iz Zapadne Slavonije. Najvjerojatniji motiv je prekomjerno uživanje alkohola. Uviđaj je izvršio SUP Beli Manastir.
Iz javnih istupa osoba s područja Vukovara (Petrova gora, Trpinjska cesta), uglavnom Srbi, doseljenici sa Korduna, može se zaključiti, da je kod posljednje mobilizacije najviše negodovanja bilo kod tih stanovnika vukovarske općine. Naime, ovi Srbi, naročito oni sa Petrove gore, spadaju u red prvoboraca u Vukovaru, odužili su svoj dug srpskoj otadžbini, a prigovaraju velikom postotku Hrvata u Vukovaru, koji navodno ne sudjeluju u mobilizacijskim pozivima, a posebno nezadovoljstvo iskazuju sa tim da negdje oko polovice sadašnjih radnika kombinata Borovo čine Hrvati. Postoje veoma ozbiljne indicije da će pripadnici snaga “UN” izvršiti selidbu Hrvata iz s. Antin. Prije nekoliko dana boravili su u ovom selu, i popisali sve Hrvate, a potajno se čuje kako će preko vlasti RSK osigurati legalitet da ovi Hrvati odu u RH. "
Ako znamo da je u vrijeme nastanka ovog izvještaja bilo, okvirno, desetak tisuća Hrvata na čitavom okupiranom području, možemo samo zamisliti koliko mali broj Hrvata je bio u Vukovaru, pa je i to bilo previše za "prvoborce". Ti prvoborci su bili raznorazni razulareni rezervisti i teritorijalci koji su prvi krenuli u napad na Vukovar, prvi su krenuli u pljačku napuštenih domova i prvi su krenuli s protjerivanjem civila.
