Life
11776 prikaza

Robert Torre govori o životu u doba korona virusa, panike...

Sandra Šimunović/PIXSELL
Nešto teži i dulji razgovor sa psihijatrom i psihoterapeutom koji je bestsellerom ‘Ima li života prije smrti’ malo promijenio paradigmu što je život i kako ga treba (do)živjeti

Mnogi su među nama pomislili kako je pandemija korone ružan san, iz kojega ćemo se jednog jutra probuditi, obrisati znoj s čela i odahnuti, radujući se sunčanu danu i povratku u bajku. Umjesto toga, Zagrepčane su u nedjelju, 22. ožujka, probudila dva potresa, od kojih je onaj prvi bio razoran. 

Cijeli centar bio je zatrpan ruševinama. Građani su nakon tutnjave izjurili iz zgrada, na čvrsto tlo a strah je pojačala glasina, koje je došla bog zna otkud, kako će „za sat vremena“ uslijediti „još jači i gori potres“. Iz Vlade je ubrzo stigla iduća ružna vijest: bliskost ljudi tijekom potresa olakšat će širenje virusa. 

Život je, ukratko, postao noćna mora, a o suočenju s njom i situacijama kakve dosad nismo poznavali - tu su samoizolacija, mogućnost da ostanemo bez imovine koju smo stjecali cijeli život, pa i u više generacija, bliskost smrti i bolesti - razgovarali smo s dr. Robertom Torreom, koji se i već prije kataklizmi pitao „ima li života prije smrti“, što nije doskočica, nego - kako ćemo vidjeti - ozbiljno, iako začudno postavljeno pitanje. 

Nastojim prihvatiti stvari kakve jesu i kako dolaze. Manje se nadati, više prihvaćati, a nikako se samosažalijevati. Svijet naprosto nije projekcijski ekran naših želja i nadanja. Naša nadanja idu u jednom, a život u drugom smjeru. A što će od toga biti, to ionako nije do nas, nego do života. 

A na okolnosti života nemamo se pravo vaditi kad one tek služe da bismo se potvrdili kao ljudi. Zato ne treba biti izbirljiv. Nego sve što dođe, dobro je došlo. Kad ionako nije važno što je došlo, nego što ćemo mi s tim napraviti. A budući da stvari nerijetko ispadnu loše, ne utvarajmo si kako smo rođeni za neku bolju sudbinu - kaže Torre. 

Express: Mnogi su građani u šoku jer se nekoliko nesreća zaredalo u nezamislivu nizu? 

Jakog života nema bez prihvaćanja njemu inherentne i načelno neiskorjenjive tragičnosti. Život svakako nije jednostavan niti jednodimenzionalan, sukladno tome ni autentični odgovor na život ne može biti ni jednostavan ni jednodimenzionalan. Banalni nazori o životnom smislu koji zagovaraju nekompliciranje, sreću, zdravlje ili uspjeh toliko su infantilni da njihova promašenost i ne zaslužuje kritički osvrt. Nisam se mogao pojaviti drukčije, kao drugi i drugdje, do onakav kakav sam i tu gdje sam. U tom smislu, od samosažalijevanja nemamo ništa, a od prihvaćanja imamo sve. Život je puno kompleksniji od svih naših konceptualizacija života. Možemo si mi misliti/utvarati ovo ili ono, ali život će odlučiti da li ovo ili ono. Jer stvarnost uvijek ima pravo i njezina je zadnja. Pa dakako da tako uvijek pretrčava naša snatrenja o njoj. 

Express: Možemo li iz ovoga izvući neke pouke? Sad su svi na svojoj koži osjetili težine ‘graničnih situacija’? 

Autentični ljudi žive život u njegovoj punini, a ona je redovito ružna i satkana i od bola. Njihovi životi nisu ni skladni ni lijepi, ali su životni. Jer ako je ozbiljan i dubok, život nije lijep. Nedaće su mu strukturna kost, ali je zato stvaran. Kome to nije dovoljno, ništa mu nije dovoljno i, naprosto, od ljudskosti potražuje nešto što ona nije i ne može dati. 

Express: Niste ambasador vedrine. Možemo li ipak naći neke amortizere za ova teška opterećenja. Kako se nositi s tim? 

Ne bi nas sustiglo kumulativno bilančno razočaranje da nismo u život u očekivanju upuhali ishode koji naprosto nisu bili previše vjerojatni. Da smo više mislili, a manje sanjarili život, manje bismo se u njemu razočarali. Sanjati je jedno, a živjeti drugo. Željeti je jedno, a moći drugo. 

Express: Koji je kriterij razlikovanja? 

Pa stvarnost. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Kako se nositi s njom, kad postane ovakva? Tvrda? Nemilosrdna, nepravedna, iracionalna? 

Ona jest takva, ali nažalost, ona je i stvarna. I, na kraju, naravno da život ima smisao, ali ovaj se opire poetizaciji. Naime, smisao života nije baš ono što bismo mi htjeli da je ‘smisao života’. Naše sanjarije o životu nemaju veze sa životom. Rješenjem pitanja smisla života on neće postati bajka. Nakon što ga ispravno razumijemo, život ne postaje ni lijep ni lagan. On to, naprosto, nije i ne može biti. Život je u pravilu težak, a nerijetko i ružan. Istinsko razumijevanje osvjetljava smisao života, ne mijenja njegovu narav, ali može posvetiti njegovu patnju, jer spoznaji nužnosti prinosi utjehu. Ispravan svjetonazor - da pojednostavim - lišava nas emotivne patnje, jer ona proizlazi iz nerealnih nadvjerovanja. Ne ranjavaju nas sami životni događaji, nego naivnost naših nadanja. Prenapuhana očekivanja imaju za posljedicu nepotrebnu emotivnu izranjavanost. Život treba prihvatiti kao sudbinu. I sve što se u njemu događa kao da se događa jer mi to hoćemo i zaslužujemo. Život je u pravu, a ne mi. Ništa ne može biti ni krivo ni nepravedno ako je život odlučio da to tako bude. Spremno prihvatimo loše ishode, jer riječ je o stvarima koje ne ovise o našoj volji. Koje nisu do nas i nisu naše. Patnja i loši ishodi su nužni jer proizlaze iz srca svijeta i života. Oni su sastavnica života s kojom on ide naprijed. Jer život je rođen i stvoren na bolu te tko stvara život, stvara i bol. I tko zagovara život, zagovara i bol. Potporanj života satkan je od boli i tko kazuje životu “Da”, prigrlio je ujedno i bol koju život nužno nosi. Kome je do istine, prethodno mu je znati da ništa što ne boli nije istinito. 

Express: Zvučite kao Dostojevski, koji je preporučivao patnju, ili Nietzsche, sa svojim ‘amor fati’ - ljubi sudbinu? 

Pa patnja i jest temeljno ljudsko iskustvo. Baš po kapacitetu za nošenje s težinom života ljudi su veliki ili mali. Svijet ljude nemilosrdno satire i ljudska narav je ukorijenjena u neuspjehu. Izdržavanje neuspjeha bez potpadanja pod njega vrsna je veličina čovjeka. Naprosto bismo bolje i dublje živjeli ako bismo zadanosti života prihvaćali kao poželjne. 

Express: Što kad se život učini preteškim? 

Život nam se nerijetko takvim može pričinjavati , ali on ipak nikad nije toliko težak da se ne bi mogao živjeti. Kad se to dogodi, moramo preispitati počela po kojima živimo. Zato nam je voljeti svijet kakav jest. Ne očekivati previše od drugih i ne žaliti ni za čime što nemamo. Ne posjedovati ništa što nismo spremni izgubiti. Budući da ne žalosti čovjeka siromaštvo, nego želja. 

Express: Mnogi naši javni ljudi, potencijalno veliki formati, upropastili su se jer nisu imali mjere u željama. 

Kome je ono što je dovoljno premalo, nije mu nikad dovoljno. Tako da nije siromašan onaj tko ima malo, nego onaj tko želi više. A kome je to malo, i kome malo nije dosta, ništa mu nije dosta. Tko nije zadovoljan malim, nije ni s čim. Jer nema do male sreće. Tko ne može uživati u jednostavnosti male sreće, ne može uživati uopće. Obogatiti se ima svoju visoku cijenu, da ti na kraju i prisjedne bogatstvo. Lukavije je suspregnuti životna očekivanja i utrnuti želje, pa što god da životno dođe, više je nego previše. A sustav razvijenog kapitalizma ipak pruža značajnom udjelu pučanstva uvjete elementarno komfornog eskapizma. Mnogima dopušta živjeti anarhistički asimetrično u društveno marginalnim cistama socijalne izolacije. Sve što nam u temeljnom smislu životno treba lako je dosegnuti. Sve što je lako dosegnuti zapravo je jedino što nam treba. Sve preko toga traćenje je životnog vremena i snage. Kad je sasvim sigurno da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. Autentični ljudi, ukratko, društveno su asimetrični. Eskapizam je njihova furka jer ne možeš biti ‘in’ ako si u životu. Tko živi ‘ukorak s vremenom’, ne živi. Bez samoisključenja samoispunjenje nije moguće. 

Express: Ali većina nas ipak nikad nije sretna s onim što ima – ‘ljudsko srce nikad zadovoljno nije’ - i uvijek gleda one koji imaju više i bolje, a to jača frustraciju? 

Ako malo pažljivije razmislite, vidjet ćete da je većina ljudi životno prošla bolje nego što je zaslužila. Ali cijela avantura života u najavi je prenapuhana, pa od tuda razočaranja u život. ‘Život nije što bi trebao biti.’ Pa što bi to život trebao biti!? Ništa povrh onoga što je upisano u njegovu egzistencijalnu strukturu. A to nerijetko i nije tako puno. Baš svaki čovjek ima osjećaj da je životno prevaren. 

Express: Sjetih se mota ‘Derviša i smrti’, jedne rečenice iz Kurana koja kaže da je ‘svaki čovjek uvijek na gubitku’. 

Pa većina ljudi misli da su više dali nego što su dobili. Da su se napatili više nego što su trebali. Čovjek često misli da ga ljudi nisu dovoljno razumjeli, dostatno voljeli i divili mu se. Da je svijet ipak bio nepravedan prema nama. Sve to su tako prirodni samorodni osjećaji i iz njih izvedeni stavovi da ih nepatvoreno osjećaju i najgori među nama. Tako da to što ljudi nisu zadovoljni nije do života, nego do ljudi. A do životne sreće jedino je roditi se zdrav i ne oboljeti od kakve gadne boleštine do tridesete. Drugo čemu se od lutrije života nadamo jest da nam se djeca rode zdrava i žive bez bolesti kroz djetinjstvo, mladost i ranu zrelost. Jači zahtjev na djecu jest onaj da ne umru prije nas. Sve ostalo u životu treba primiti kao milost i dar. I da vidiš kako je odmah život lijep.

Express: Samoizolacija će biti prilika za samopropitivanje i onima kojima nešto takvo nikad nije palo na pamet. 

Samoizolacija nam izvanjski dosuđuje usamljenost, ali i prigodu da je preobrazimo u dragovoljnu samoću. Jer samoća je jedno, a usamljenost drugo. Samoća je pozitivan osjećaj uživanja u druženju sa sobom, u sebi. Svaka iole ozbiljna osoba bez samoće je kao bez vode. Postaje slabija i vene. Od tuda i potreba za samoćom. U plodnoj samoći sazrijevamo i dublje se promišljamo. U samoći se neometano sabiremo, dekontaminiramo, punimo i cijelimo rane. Pa i duševni mir kao trajno raspoloženje nalazi se samo u najdubljoj povučenosti. Slobodni smo dok smo sami. U samoći uživamo u zadovoljstvu prijateljevanja sa sobom, a istodobno i u zadovoljstvu što ne moramo biti s drugima. Pa tko isprazno društvo mijenja za osamu, dobro je trgovao. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Mnogi će ipak teško podnijeti samoću, a druženje evo odnedavna zna biti i kažnjivo djelo. 

Druželjubivost proizlazi iz nemoći podnošenja osamljenosti i sebe u njoj. Unutrašnja praznina voli se skrivati u ispraznom druženju. Ljudi se druže da bi bili zajedno prazni. Da kroz druženje traže druge kao bližnje desio bi se susret. Budući da ih na druženje goni strah od usamljenosti, s drugima su samo da ne bi bili sami sa sobom. Veliki dio osobne patnje proizlazi iz nemoći da budemo sami sa sobom. U samoći svatko ima sebe kakav jest. Koliko tko vrijedi, toliko mu vrijedi i samoća. Tko je u samoći usamljen, sam sebi je loše društvo. Neutemeljeni ljudi u samoći su izloženi bijedi vlastite nutrine. Jer nije sve, pa tako ni samoća, za svakoga. Ljudi se boje samoće jer u njoj su sami sa sobom. Pa kakvi su, tako im je. Ako im je loše, to je zato što su sami loši. Ako ne vole biti sami, to je zato što ne vole biti (sa) sobom. Jer samoća mnogima podrazumijeva susret s vlastitim nutarnjim mrakom. On je često toliko uznemirujući da ga potiskuju bijegom u obveze i zaposlenost. Izvanjsko je tu fasadni štit od nutarnjeg. Tko je loš sa sobom, samoća mu to kroz nelagodu usamljenosti najuvjerljivije raskriva. Nelagoda samoće razotkriva slabost njegove utemeljenosti u sebi. Jer ako prvo nisi sebi, nisi nikome. Pa opet, tko od samoće bježi, zna zašto bježi. Jedino što je taj manevar suštinski promašen, jer od sebe bježe koji od samoće bježe. I mogu se oni tražiti i tražiti, ali što god našli, sve su to kriva prepoznavanja ako si nisu dobri sami sa sobom. 

Express: Znači da je ‘ekstaza komunikacije’ najlakši bijeg od vlastite praznine? 

Od nelagode bivanja sa sobom zaborav najčešće nalazimo u pripadnosti drugima. Neautentičnu egzistencijalnu sigurnost polučujemo kroz konformizam društvene umreženosti. Suvremena trendovska društvenost nalaže opću dostupnost i trajnu povezanost svih sa svima. Pa potrebu za samoćom u samoizolaciji percipira kao nepoželjnu, ugrožavajuću psihopatološku devijaciju. A istodobno ne vidi da je većina tih naših društvenih interakcija potpuno isprazna, one nas samo dodatno otuđuju i prljaju. Bombardirani smo ‘konstruktivnim savjetima’ kako prevladati i izbjeći osamljenost unutar samoizolacije. Ljudi kao da su zaboravili što znači unutarnji život, što znači biti sebi unutra i biti sobom. Na to ih osamljenost u lošijem ili samoća u boljem slučaju podsjeća. Samoća je strukturna kost ljudske autentičnosti. Zato je i bijeg od samoće zapravo bijeg od sebe. Mi ne možemo biti svoji ako (si) nismo sami. Samoća je iznad svega i pretpostavljena svemu. Dakle, samoća je naš uvjet. Jer samoća nije bez vlasnika. Ona je uvijek zainteresirano vezana za naše ja, koje je najčišće i najbliže sebi kad je samo. Samoća nas zove da svijet stavimo u zagrade kako bismo imali sebe na vidiku. I glas savjesti koji nas zove da budemo i pita jesmo li ili nismo svoji čujan je samo u samoći. Kroz glas savjesti samoća nas izuzima od vlasti svijeta i ljudi. Na najbolji mogući način nas osamljuje, jer nas tjera put individuacije i postajanja individuom. Nalaže nam da jako pripadamo sebi i idemo na svoje autentično moći-biti. Daje nam prigodu da živimo sami, to jest da ne živimo život drugih. Stoga je samoća spasonosno unutrašnje svetište duše u koje se sklanjamo od rasutosti u izvanjskome. U unutrašnjem prostoru samoće se smirujemo, a dotad nečujan glas savjesti preuzima vodstvo nad nama. Povlačenjem u otrežnjujuću sabranost samoće razotkrivaju se načini na koje naši socijalni identiteti mentalno gospodare (nad) nama. 

Express: Panika se ovih dana raširila brže od epidemije. Kako to? 

Da bismo razumjeli zašto nas strah od zarazne bolesti ili još gore od pogibiji u potresu pretvara u ustrašena i zgrčena bića, moramo znati da mi suvremeni, ondje gdje su naši stari imali Boga, imamo ‘zdravlje’. ‘Zdravlje’ je oltar na kojemu se molimo i argument koji presijeca sve rasprave. ‘Zdravlje’ je sveta neupitna vrijednost nad vrijednostima, koja se podrazumijeva, a da se ne propituje. Suštinska odredba ‘zdravlja’ i ‘kvalitete’ tog života jest njegova dugovječnost. Sav smisao života nas suvremenih može se podvesti pod nekoliko sljedećih postavki: ne živi onaj tko živi, nego onaj tko živi dugo. Dobar je i promašen i prazan život samo ako je dug. Dobar i pun život nije dobar ako je kratak. Bolji je lošiji a dulji, nego kraći a bolji život. Sve što je dugovječno bolje je nego i najbolje kratkoročno. Suvremena je fora da treba živjeti ‘kvalitetnije’, ali u svakom slučaju ‘dulje’. Prije su se ljudi furali na ‘smisao’, a danas je smisao života u njegovu trajanju. Što dulje traje, to život ima više smisla. Kako traje i istrajava, život se po sebi puni smislom. Uz naznaku da mi, današnji ljudi, jer nam je prejak, izbjegavamo pojam ‘smisla života’ u korist njegove nama lakše inačice ‘kvalitete života’. 

Express: Smisao je važan, Frankl kaže: ‘Uvijek ćemo naći kako ako znamo zašto’. 

Naprosto, smisao je života danas dugo živjeti. Najsmislenije žive oni koji najdulje žive. Kvaliteta života u potpunosti je definirana njegovom kvantitetom. Što dulja kvantiteta, to veća kvaliteta. Žalimo ljude koji su živjeli kratko, a dobro. No ne žalimo ljude koji su živjeli dugo, a loše (za njih kažemo da su se naživjeli). Dugovječni život po svaku cijenu je najkvalitetniji, najbolji i najsmisleniji život. Unutar toga preventivne prakse zdravlja imaju ulogu masovno slijeđenog religijskog kulta. 

Express: Što to znači? 

Stalno nas se podsjeća na brojne zdravstvene rizike koji proizlaze iz činjenice da smo živi. Živimo sve dulje, a sve manje smo zadovoljni svojim zdravljem. Medicinsku pomoć potražujemo za stanja koja su do jučer smatrana nevažnima. Zdravstvene potrebe su nam sve veće. Više nije zdrav tek tko nije bolestan. Zdrav je samo tko je superzdrav. Sve ljudske aktivnosti se ‘medikaliziraju’ i procjenjuju s obzirom na posljedice po zdravlje. Više praktički i ne živimo, samo se liječimo i preveniramo bolesti. Preventivni pregledi samo nakratko ‘liječe’ hipohondrijska strahovanja suvremenog ljudstva. Čitave nacije pretvorene su u zdrave hipohondre. Iliti osobe obuzete nutarnjom prisilom da ne unesu u sebe i svoje bližnje ništa neprovjereno i nezdravo. Ništa što bi umanjilo njihovu dugovječnost. Zdravstveno štetne aktivnosti karakteriziraju se unutar moralnih vrijednosnih kategorija. Kao ‘neodgovorne’, ‘neprosvijećene’, ‘izopačene’... Neodgovorno ponašanje uključuje i odbijanje trapljenja tijela kroz svakodnevno vježbanje. Potom neredovito podvrgavanje preventivnim zdravstvenim pregledima. Javno zdravstvo time se premetnulo u agenturu socijalne kontrole. Sloboda nam se ne ograničava izravno, nego kroz pseudoznanstvenu retoriku medicinske paradigme. Stalno nas za naše dobro nešto ‘popravlja’ i ‘podučava’. To više nije pružanje preventivne informacije, nego poduzimanje agresivne indoktrinacije. Uz neizravnu prisilu u uspostavi normi ideologija ‘zdravlja za sve’. Suvremena dugovječnost ne želi biti tek dugovječno vječna, nego i ‘zdrava’, pa ustoličuje kult ‘vječne mladosti’. Tako da su se danas svi ‘pomladili’.

Express: To je imperativ koji je, naročito putem modnih časopisa, postao masovan? 

Današnji čovjek ne postoji drukčije nego kao tijelo. To jest ljudsko ja poistovjećuje se s mozgom, a tijelo je tu da što dulje bude domaćin mozga. Odnosno, da u zajedničkoj sprezi izgladnjujućih dijeta, mršavljenja i vježbanja u što većoj mjeri odgodi smrt tijela. Dominantna preokupiranost suvremenog ljudstva fokusira se oko toga što smo kao hranu unijeli u sebe, potom jesmo li istu dnevnim vježbanjem istjerali iz sebe i tako poništili prolaznost u nama. Osoba zadojena slijeđenjem planetarnog pokreta ‘zdravih životnih stilova’ stalno radom na sebi optimizira zdravlje i životni optimizam. Zato se ponegdje s podsmijehom naziva i ‘maksimalnom osobnošću’. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Vi često govorite o poimanju smrti kao pretpostavci života? 

Sreća i zdravlje postali su društveni imperativi. Zato je podnošenje nesreće i bolesti inherentnih životu teže (jer su ove shvaćene kao strano tijelo u tkivu egzistencije). Tako da smrt najčešće doživljavamo tako da je uopće ne doživljavamo. Sve smo si prije nego smrtni. Prema smrti se odnosimo tako da bježimo od nje. Život živimo tako da izbjegavamo, odgađamo i od sebe skrivamo svoj svršetak. Smrt nam se nadaje kao nešto izvanjsko. Što korača prema nama iz neodređene, ali svakako daleke daljine vremenskog horizonta. Pa kao da smo bezvremeni, zabavljeni se brinemo o posvema beznačajnim stvarima. Zato je oslovljavanje smrti moralno izopačeno morbidno zastranjenje. I pitanje je dopušta li nam uopće, čak i sad kad se smrt više nego očevidno natkrilila nad sve nas i zamahnula svojom kosom, osobna isprepadanost razmišljati ovako otvoreno. Tako da je pitanje možemo li mi više uopće misliti i o čemu, a da se ne bojimo da će nam to ugroziti dugovječnost? I po čemu su ti naši životi toliko dragocjeni da bismo ih toliko čuvali? Budući da ćemo ipak, koliko god to skaredno zvučalo, svi mi dugovječno-vječni ipak morati umrijeti, zašto dopuštamo da temeljni regulator našeg odnosa prema životu bude strah od smrti? Zar nismo već mrtvi ako nam život rukovodi isključivo strah od smrti? Zar će na kraju ostati samo puki strah živog da ostane živo po bilo koju cijenu i na bilo koji način? 

Express: Kako se s tim nositi? 

Mislim, sva živa bića umiru, no jedino je čovjek toga duboko svjestan. Njegov strah od smrti jedinstven je u živom svijetu. Strah od vlastitog nestanka progoni čovjeka i podriva njegovo najsvakodnevnije funkcioniranje. Zahtijeva promptno potiskivanje, neutralizaciju, metabolizaciju, racionalizaciju, izolaciju i anihilaciju. Čitave društvene i individualne simboličke mreže, među ostalim, služe da odagnaju prijetnju smrti i učine svakodnevicu smirenom, a smrt poreknutom. U tu svrhu primitivna društva i ljudi imaju primitivne, a emancipirana emancipirane načine poricanja smrti. Riječ je o različitim ‘projektima besmrtnosti’, kroz koje ljudi postaju dio nečega za što smatraju da će trajati vječno i osigurati im vječnost. Pa iako naočigled ništa nije strašnije od smrti, ipak je od nje strašniji strah od smrti. Svakim danom smo za dan bliži smrti. Nemoć pred smrću ne otklanjaju ni znanost, ni progres, ni prosvjetiteljski nazori. Naprotiv, tzv. primitivan čovjek, duboko ogrezao u ina vjerovanja, lakše je izlazio na kraj s vlastitom smrtnošću. Nikad, baš nikad, ljudi se nisu ovako i ovoliko bojali činjenice da će ipak umrijeti. Zato su i prakse zdravog života radi produljenja života svojevrsni pobačaj izvornog odnosa prema životu. Jer potiču iluziju kako je smrt nešto što možemo beskonačno izbjegavati. Nešto čime možemo proračunato vladati i raspolagati. 

Express: Mnoge strah od smrti paralizira? 

Užas anihilacije priječi ih ne samo da osjete radost postojanja, nego da žive uopće. Zato, možemo se bojati, ali živjeti u strahu znači loše živjeti. Jer bolji je nikakav nego loš život. Stav da je bolje živjeti lažno, u nesreći i boli, nego uopće ne živjeti, iako ima brojne zagovornike, nema baš neko utemeljenje, osim razumljivog straha živog da i dalje ostane živo. Argument iz pozicije straha je razumljiv, ali se suštinski ne može opravdati. Kakvi god da jesu, ljudi se ne bi smjeli bojati. Strah porobljava i lišava dušu slobode. Tko nije pripravan umrijeti za ono što živi, ne živi u jakom smislu te riječi. 

Express: Što bi bilo kad bismo taj strah savladali? 

Strah od smrti svojevrsni je strah nad strahovima. U njemu korijene imaju svi strahovi. Strah od smrti u temelju puni i podržava brojna stanja psihičke patnje. Kad se ne bi smrti bojali, ljudi bi bili bolji. Osjećali bi se bolje. Životi bi im bili lakši, a svijet ljepši. Da ne kažem koliko bi mudriji bili. Ovako, nažalost, smrt samo okončava kroz kukavičluk pred smrću pobačene živote. Koji najčešće niti su vodili ikamo niti su sadržajno nosili išta. Izuzev pukog straha živog da ostane živo. Strah načelno zaglupljuje, a strah od smrti radikalno zaglupljuje. Kad se ne bi bojali, ljudi bi mogli misliti. I prostori slobode ne bi im bili ovako suženi. Jer ne biti mrtav ne znači i biti živ. Ignorirali mi to ili ne, crne zureće oči smrti uvijek su uperene u nas. Jer nismo slobodni ako se bojimo. Odnosno, nismo slobodni ako se bojimo smrti. Smrt je najslabija karika u lancu života. A lanac je jak koliko je jaka njegova najslabija karika. Smrt kao najslabija karika rezonira cjelinom lanca. Time ga pretvara u lanac smrti, čime mu prinosi ozbiljnost, gorčinu i otrežnjenje u najavi neminovnosti patnje i boli. I da stvar bude gora, sam prijelaz u smrt je neizrecivo bolan. Dakle, ne samo da odlazimo, nego nas i te kako boli dok odlazimo. Jer vratnice smrti ujedno su, u pravilu, i vratnice smrtnog bola. Da ne boli, ne bismo umirali, i da ne umiremo, ne bi boljelo. Doduše, blažena smrt bezbolnim gašenjem života u nama nije iznimka, ali nije ni pravilo. Zato budimo spremni! U jednom trenutku ostat ćemo sami, bez igdje ikoga. I morat ćemo umrijeti u smrtnoj boli, i to će biti to. Mogu ja ovdje pametovati, ali bol života je neizbježna. I boljet će svakako. Jer bez smrti život više ne bi bio to što jest, to jest život. Barem ne ovakav kakav mi živimo. A dakako da onda ni mi ljudi smrtnici ne bismo bili ljudi, nego neka druga, ljudima slična bića. Ni dugovječnost, pa ni vječnost, ne možemo autentično dosegnuti sve dok ne razumijemo konačnost i smrtnost. Izvorni odnos prema smrti prethodi odgovoru na pitanje ima li života poslije smrti. Isto tako, izvorni odnos prema smrti ne predlaže nikakve norme po tipu tjelesnog pomlađivanja. Odnosno tko će prije, a tko poslije, nego kako će tko uopće. Jer smrt kao fiziološka činjenica je jedno, kao psihološko-društvena drugo, a kao egzistencijalna nešto posvema treće. Egzistencijalno razumijevanje smrti prethodi svakom zdravstvenom ili psihološkom. I to ne zato što može promašiti smrt, nego stoga što može umrijeti, a promašiti život. Sa smrću nema cjenkanja. U svakoj pogodbi gubitak je više nego izvjestan. Do nas je jedino hoćemo li mu dati dubinu i ljepotu ili ni u tome nećemo uspjeti. Doduše, smrt ne daje smisao, ali daje ozbiljnost životu. Smisao proizlazi iz samoga života. Sam čas smrti tek je trenutak u kojem ćemo iscuriti i prekinuti se. Smrt ne rješava pitanja života, nego ih stavlja izvan snage. Smrt ne možemo integrirati u život. Ona je njegova granica i kraj. Smrt pobjeđuje život. Ako bježimo od nje tako da život proživimo odgađajući je, onda živimo mrtvi život, odnosno umrli smo još za života. Sukladno tome proizlazi da nema života prije smrti. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Tu vašu rečenicu mnogi nisu razumjeli, a sad se čini vrlo jednostavnom? 

Razumijevanje i prihvaćanje smrti razrješava nas straha, nakon čega našim životima više ništa ne može uništiti smisao. Smrt raste iz života i dio je života. Čovjek je ustrojno smrtan, konačan, i kad govori životu ‘Da’, isto to govori i smrti. Što je svjesniji svoje konačnosti, to je sebe svjesniji i sebi bliži. Smrt životu daje nužnu ozbiljnost i dubinu, jer najizravnije upućuje na naš život kao načelno i neizbježno ugrožen. I to ne samo sad, nego načelno i uvijek. Tjeskoba pred smrću nije tek neki strah pred preminućem. Strah od smrti nije samo jedna od tzv. negativnih emocija, nego temeljno raspoloženje kroz koje stalno zaokružujemo život koji živimo. Jer tko ne razumije smrt, život mu izgleda podosta zbunjujuće. 

Express: Kako se lišiti straha od nje? 

Drugi još i mogu živjeti, ali ne mogu umrijeti umjesto nas. Jer smrt je uvijek duboko naša. Tako da čovjek nije tek stvorenje koje životno poduzima ovo i ono, a na kraju i umire. Njegovo prvo ime je smrtnik, onaj koji je svjestan vlastite konačnosti. To jest onaj koji stalno, to jest doživotno umire. Odnos prema smrti ključan je za odnos prema životu. Bez vedre zdravodušnosti u podnošenju života, posebno njegovih nemilih ishoda, nema riječi o uspjelom životu. U protivnom, smrt tamniči čovjeka, i to posebno u strahu od smrti. Bez pregorijevanja tog straha pravi život nije moguć. Slobodni smo samo ako se smrti ne bojimo. Jer ako nam smrt ne može ništa, nitko nam ne može ništa. Uvijek i svuda moramo biti kadri položiti život za ono zbog čega živimo. Smrt ne smije biti jača od onoga zbog čega živimo. U protivnom, smrt je jača od života i smrt živi, a ne život. Život pogonjen strahom od smrti istovjetan je samoubojstvu života u nama. Čovjek tako umire još za života, a umjesto njega živi jedino strah. Strah primorava čovjeka na život samo kako bi kao strah i dalje živio.

  • Avatar BarbaraRY75
    BarbaraRY75 05:56 17.Svibanj 2020.

    Linda, 18. w​​w︅︆​w​.​​L​​o︅︆v​e​︅︆​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​b

  • Avatar DonnaGO75
    DonnaGO75 05:08 17.Svibanj 2020.

    Тražim sеks, аli hоćeš li? Uđi ovamo –– w︆­w︆­w︆­.︆­Ki︆s︆­­s︆­T­ok︆­.︆­c︆­o︆m

  • Avatar MichelleAI82
    MichelleAI82 18:18 16.Svibanj 2020.

    Patricia, 23. w​​w︅︆​w​.​​L​​​o︅︆v​e​︅︆​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​b