Top News
40941 prikaza

"Mi Hrvati smo promašen narod, ni u ničemu nismo uspjeli"

Robert Torre
Luka Stanzl (PIXSELL)
Psihijatar, subspecijalist za alkohol i ovisnosti, ima što za reći i o uspješnim psihopatima i o kleru i u RH u 21. stoljeću

Ima li života prije smrti? To pitanje u svojoj novoj knjizi postavlja ugledni zagrebački psihijatar prof. dr. Robert Torre (54), koji je karijeru posvetio problemima ovisnosti. Razgovarali smo s njim o motivima nastanka takvog self help priručnika te pogledu na svijet koji tvrdi kako je život težak i naporan te upravo takav treba biti.

Bavite li se u ovoj knjizi pitanjima iz svoje struke?

Knjiga se bavi pitanjem što je život i kako ga živjeti, koje svakako pripada mojoj i srodnim strukama. Jer svi mi istupamo kao 'stručnjaci za ljudsko iskustvo'. Budući psihoterapijski dio psihijatrije utemeljenju počela razborito vođenog života naprosto nije dorastao, odgovore sam potražio drugdje i našao u filozofiji egzistencijalizma. Mislim, imao sam odgovore i ranije, no vjerodostojnost da otvorim ovako pretencioznu temu zadobio sam tek sad, u 54., kad sam ostario i već se života u značajnoj mjeri naživio..

Pa dobro, možemo li odmah odgovoriti na pitanje iz naslova - ima li života prije smrti?

Neki oblik životnosti i živosti imaju sva živa bića, pa i svi ljudi. Ali puni, razotuđeni život pravog osjećanja ide tek na manjinu. I to opet, samo u trenucima. No to su trenuci koji život znače, jer imaju snagu obraćenja po kojima se poravnava sav ostali život. U njima je ugrađen optimistčki ushit koji porađa doživotno uvjerenje kako je život prožet smislom u svijetu koji je, a što drugo do naš dom i zavičaj. No da se razumijemo, rješenjem pitanja smisla život neće postati bajka. Život je u pravilu težak, a nerijetko i ružan. Osvjetljenjem njegova smisla ne mijenjamo narav života, ali posvećujemo njegovu patnju.

Treba li nam takvo razumijevanje?

Apsolutno. Čovjek koji se razumije i koji se ne razumije nikako više ne može biti isti čovjek. Niti može doživljavati isti svijet, a ni živjeti isti život. Ako nam je razumijevanje života manjkavo ili izopačeno, jednako tako manjkavo i izopačeno će biti i samo življenje istog tog života. Tko se ne razumije, taj u bitnom smislu nije. Tko ne razumije portugalski, taj podosta manjkavo živi u Portugalu.

Znači nije bogat onaj koji ima, nego onaj koji razumije?

Da, naprosto ne može se imati i ovce i novce. Koliko je bogatstvo, tolika je i njegov cijena. A ona je tolika da ti na kraju prisjedne. Tako da tko ima, taj nije. Naprosto, s razboritošću u vođenju života stojimo toliko loše da sve što diše, da bi uopće suvislo živjelo, mora momentalno početi živjeti jednostavno, skromno i siromašno. Ne možemo imati što nemamo. Životno polje nam mora biti ispunjeno samo onim rijetkim stvarima i ljudima koji nas sebi vraćaju i u kojima se prepoznajemo. A toga, nažalost, nema puno.

Je li imperativ da život bude i sretan?

Sreća se ne može jednačiti sa smislom. Objektivno besmislenoj egzistenciji subjektivno stanje sreće nije od velike pomoći. Sreća nije cilj. Cilj je cilj, a sreća je epifenomen dosezanja cilja. Bedasto je ljudsko usmjerenje na sreću namjesto na ciljeve. Suvremeni imperativ ideologija sreće dovodi do životne nesreće. Najsigurniji način da ne postanemo jako nesretni je taj da ne zahtijevamo da budemo jako sretni. Autosugestivni falsifikati pozitivnog mišljenja kratkoročno uljepšavaju stvarnost, no dugoročno se pred njom urušavaju i čine nas još negativnijima. Lažne utjehe porađaju bol samoobmane, koja se uvećava kako se i laž uvećava. Nerealna očekivanja od života imaju za posljedicu nepotrebnu emotivnu izranjavanost. Pa ni ljudi koji nam životno imponiraju nisu vodili sretne živote. Autentični ljudi žive život u njegovoj punini, kojoj su i nedaće strukturna kost. Životi su im duboki i ozbiljni, pa i neopterećeni imperativom sklada i sreće. I sam Bog spasitelj Krist živio je nepromišljeno rizično i s javnozdravstvenog očišta neodgovorno. Umro je mlad, u 33., bičevan do smrti. Zato ga i štujemo promašeno, tek kao metaforu, a nikako kao egzistenciju - život Boga, koji je nam je pokazao kako biti ljudima.

Predstavljanje knjige Roberta Torrea "Ima li života prije smrti?" | Author: Slavko Midžor/PIXSELL Slavko Midžor/PIXSELL

Jesu li vaše misli onda našle temelja u vjerskim uvjerenjima?

Vjerujem u Krista, ali nisam praktični vjernik. Crkva u koju ne idem je ona katolička. Vjerujem u Boga, ali ne i u ovakvu Crkvu. Našu Crkvu doživljavam kao prepreku između Krista i čovjeka. Kao da je Hrvatima dosuđeno do Boga doprijeti Crkvi usprkos. Naprosto, u kleru ne vidim dovoljno vjere ni vjerodostojnosti u slijeđenju Krista.

Sad će opet reći da ste kontroverzni. Što mislite o tome?

Ako se referirate na moju knjigu 'Prava istina o psihijatriji', moram reći da ondje izlazim sa, za države razvijenog zapada odavno opće poznatim, i već pomalo potrošenim tezama. Štoviše, u završnom poglavlju navodim niz knjiga, metaanaliza i preglednih radova koji to do dosade njih prežvakavaju i potvrđuju. No puka neizobraženost domaće stručne javnosti dopustila si je, bez propitivanja i ulaženja u meritum, u dogmatskom drijemežu odrediti te nalaze 'kontroverznim'. Ništa se tu posebno ni ne bunim, kad se baš isto događa i u drugim nerazvijenim zemljama poput naše.

Kome je vaša knjiga namijenjena?

Onima koji žele promišljati život dalje i dublje od onog svakodnevnog. Odnosno, ljudima koji smatraju da nepropitan i neosviješten život nije vrijedan življenja. Dakako da ih takvo preispitivanje u dobrom smislu usamljuje, individualizira i naposljetku porađa kao osobe. Moja knjiga jest svojevrsni 'self help' priručnik za razborito vođenje života, pisan na starinski, tvrd način, bez puno cifranja i salonskog poetiziranja života. Knjigu doslovce treba izdržati, jer pitanja koja postavljam su teška, suštinska po ljudski život, pa ni odgovori ne mogu biti jednostavni i laki. Ne tvrdim da će svatko o životu prije smrti nužno suditi na moj način

Danas imamo mnogo self help priručnika. Iz vaše perspektive, je li to donekle uvredljiv naziv?

Self help literatura se već krajem 20. stoljeća nametnula kao oblik sekularne religije. Self help psihologija prodaje mit da smo kao bića rođeni sretni i autentični. A potom nas lažni svijet: obitelj, prijatelji i društvo sa svojim institucijama lišava te navodne izvornosti. Sve je naciljano protiv naše autentičnosti. Psihostručnjaci objašnjavaju kako nas je suvremena svakodnevnica otuđila od našeg pravog ja. A to naše nutarnje biće je kao jedina kap istine u svijetu laži. Moral je nemoralan i neobvezujući. Počela po kojima su ljudi do sada živjeli su bezvrijedna. Pop psihologija slobodu samoodređenja preinačuje u sebičnu vlastokorist, u kojoj svatko ima pravo biti sobom (što god mu to značilo). Uči nas da sve podredimo iživljavanju sebične subjektivnosti. A da etičku ravan odgovornog subivanja s bližnjima podredimo osobnoj sreći i personalnom ispunjenju. Na stara pitanja o životu i njegovu smislu self help literatura daje naivne, pojednostavljene i nadasve bedaste odgovore. Njihova objašnjenja i savjeti razočaravajuće su banalni. Knjige samopomoći sve razrješuju kroz jednu do maksimalno dvije fore. A tkanje života ne trpi tako radikalna pojednostavljenja. Svaka self help knjiga je 'knjiga koja će Vam promijeniti život'. Olako obećana brzina promjena, uz sindrom lažne i nerealne nade, tu je glazba za svačije uši. Ideologije sreće i pozitivno mišljenje su za jadnike.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • jim 12:48 28.Siječanj 2019.

    2) Kome je bolje - mnoštvu privatnih iznajmljivača u Dalmaciji i Istri, ili nekomu tamo Švabi koji rinta efektivnih 8-10 sati dnevno za plaću manju od iznajmljivanja tijekom 3-4 mjeseca u Hrvatskoj? O tome nitko ništa ne piše. Nažalost, nije ... prikaži još!e cijela hrvatska kao Istra i Dalmacija. Plaća je u Hrvatskoj prosječna 850 EUR-a, ali ciejne stanova, hrane i ugostiteljskih usluga su višestruko manje nego u zapadnoj Europi. U Parizu - stan od 30 m 800 -1000 najam Eura, pivo malo 10 eura, porezi ogromni.

  • jim 12:43 28.Siječanj 2019.

    Gluperdanje sve u šesnaest, mi smo mlada država, koja je svoju nezavisnost platila krvavim ratom i ogromnim gubicima, i opet smo najuspješnija zemlja (osim Slovenije, gotovo netaknute ratom ) u prokletoj bivšoj Srboslaviji. Pobijedili smo u neravnopravnom ratu, trijumfom karaktera, ... prikaži još! domobljublja i srčanosti, ušli u EU i NATO, imamo plaće veće duplo od neših agresora Srba i svih ostalih (osim Slovenije) u prokletoj Balkaniji. Ali to je jedna od hrvatskih boljki - vječni pesimizam i defetizam.

  • salaso 15:27 27.Siječanj 2019.

    Ima i gore....i to puno gore....dakle,nije baš sve promašeno, ali moglo je i bolje...po tome ispada da su svi mali narodi "promašeni".....jer tek u velikoj količini ,velikih naroda,pogotovo zapadnih se moglo doći do viškova dobrih strana života......što bi ameri rekli...."American dream"...