Roboti - ljudskom rukom izrađeni strojevi sposobni za automatsko izvođenje niza kompleksnih radnji - u današnjem svijetu imaju nebrojene primjene, od malog kućnog usisivača za prašinu do rovera koji istražuje površinu Marsa. Ipak, oni se uglavnom poistovjećuju s inteligentnim mehaničkim stvorovima nalik na ljude - poput simpatičnog C-3PO-a iz “Zvjezdanih ratova” ili arhetipskih robota iz istoimene znanstvenofantastične sage Isaaca Asimova - premda mogu biti i metar visoki uređaji nalik na konzerve i kante za smeće, kao što su R2-D2 ili Wall-E, ili čak samo crvene lampice skrivene iza staklenih leća poput legendarnog HAL-a iz “Odiseje u svemiru 2001.”.
Ideja o strojevima sličnima čovjeku koji su sposobni prevladati biološka ograničenja ljudskih bića odavno zaokuplja našu kolektivnu imaginaciju, no sama riječ robot pojavila se prije samo stotinu godina. Prvi put upotrijebio ju je češki pisac Karel Čapek u svojem znanstvenofantastičnom komadu “R.U.R.” kako bi opisao - robota. Jedna od rijetkih općepoznatih međunarodnih riječi podrijetlom iz slavenskih jezika - riječ “robota” na češkom znači prisilan rad - brzo se proširila diljem svijeta, a danas su roboti svih vrsta i oblika postali dio naše svakodnevice.
Dakako, sami roboti su puno stariji od 20. stoljeća. Još u starom Egiptu izrađivani su kipovi božanstava koje su pokretali skriveni mehanizmi i koji su mogli kimati glavama tijekom vjerskih ceremonija. Helenistički svijet poznavao je razne domišljate automatske naprave namijenjene za impresioniranje vjernika i putnika iz inozemstva. Primjerice, legendarni matematičar i inženjer Heron iz Aleksandrije stekao je slavu diljem antičkog svijeta svojim mehaničkim igračkama i raznim automatima koji su se pokretali energijom vjetra, vode ili vodene pare. Mudri židovski vladar Salomon navodno je sam osmislio kraljevsko prijestolje okruženo mehaničkim životinjama koje bi se počele kretati kad bi on sjeo. Tijekom ranog srednjeg vijeka u prijestolnici Abasidskog kalifata Bagdadu izrađivane su mehaničke zmije i škorpioni koji su se kretali, a čak i u izoliranoj Kini stvarani su čudesni vodeni satovi, tornjevi s mehaničkim figurama koje su se pomicale u pravilnim vremenskim razmacima. Automati su se od tog doba počeli pojavljivati i u jednom od najzabačenijih i najzaostalijih kutaka tadašnjeg svijeta, u zapadnoj Europi, kao posljedica vojnih, diplomatskih i trgovačkih kontakata tog perifernog kontinenta s velikim orijentalnim civilizacijama. Mehaničke naprave koje su na poklon dobivali kršćanski vladari isprva su izazivale strah i čuđenje, da bi u sljedećih nekoliko stoljeća, do razdoblja renesanse, i europski obrtnici ovladali umijećem izrade automata i polako počeli preuzimati svjetski primat u razvoju tehnologije koji će kulminirati u industrijskoj revoluciji.
Automatima na području latinskog kršćanskog Zapada tijekom srednjeg vijeka bavi se Elly R. Truitt (1975.) u svojoj knjizi “Roboti u Srednjem vijeku: mehanicizam, magija, priroda i umijeće”, koju je na hrvatskom u prijevodu Pauline Tomić objavila izdavačka kuća Nebula iz Pule. Truitt, američka povjesničarka sa Sveučilišta Bryn Mawr u Pennsylvaniji, specijalizirala se za povijest kršćanskog Zapada i islamskog svijeta u srednjem vijeku, uključujući srednjovjekovnu medicinu, znanost i tehnologiju, povijest magije, križarske ratove i dvorsku kulturu. Njezina najvažnija knjiga “Roboti u srednjem vijeku”, izvorno objavljena 2015. godine, predstavlja prvu sveobuhvatnu znanstvenu studiju o europskim automatima između 9. i 14. stoljeća, u kojoj se sustavno i kronološki obrađuje širi kulturološki značaj mehaničkih naprava u srednjovjekovnoj povijesti i povijesti europske znanosti. Knjiga Elly R. Truitt daleko je od toga da bude samo suhoparan popis tehnoloških dostignuća - ona također obrađuje i teme kao što su odnos magičnog i mehaničkog u imaginaciji onodobnih Europljana, granični status robota između umjetnosti i prirode, te postupni prelazak automata iz statusa nepoznatog i magijskog u status svakodnevnog i objašnjivog. Uglavnom, riječ robot prije 20. stoljeća nije postojala, kao što u srednjem vijeku nije postojala ni riječ automat - ta riječ prvi je put spomenuta tek u klasičnom romanu Francoisa Rabelaisa “Gargantua i Pantagruel” iz 1534. godine. Anakronizam nazivlja u knjizi “Roboti u srednjem vijeku” je dakako razumljiv: mehaničke automatske naprave u tom razdoblju imale su najrazličitije nazive, kao što su različiti bili i njihovi oblici i namjene. Sluge od metala koje su plašile goste, glazbene kutije i fontane, zlatne ptice koje su mahale krilima, rotirajuće palače koje su oponašale okretanje sfera, mjedeni medvjedi koji su otvarali usta i nečujno rikali, mehanički majmuni kamuflirani krznom jazavca, bakreni vitezovi koji su upozoravali na opasnost. “Srednjovjekovni roboti, i stvarni i fikcijski, poprimali su razne oblike. I bili su puno više od lijepih kurioziteta. Automati su stajali na sjecištu prirodnih znanosti (uključujući magiju) i tehnologije, i utjelovljavali su mnoge teme koje su imale središnje mjesto u srednjovjekovnoj učenoj kulturi”, piše Truitt u svojoj knjizi. Tijekom čitavog srednjeg vijeka roboti su bili dio dvorskih svečanosti i vjerskih liturgija. Imali su niz društvenih uloga: automati su podučavali, proricali, zabavljali i nadzirali - služili su kao moćni simboli ljudskog razumijevanja prirode. Utjelovljavali su tehnološko iskustvo i znanje o prirodnim silama, prenosili kompleksne ideje te dokazivali prestiž njihovih vlasnika. U početku su istodobno očaravali i strašili srednjovjekovne kršćane, a kako su dolazili iz dalekih polumitskih orijentalnih odredišta, poticali su maštu Europljana i postavljali temelje za kasnije novovjekovno doba europskih istraživanja.
Sat inžinjera Ismaila al-Jazaria (1136–1206)
Knjiga Elly R. Truitt originalan je doprinos poznavanju kulturološke srednjovjekovne povijesti u kontekstu doprinosa različitih automata - odnosno robota - u formiranju europske identitetske imaginacije, a posljedično i u razvoju tehnologije i prirodnih znanosti u Europi. Rezultat temeljitog istraživanja, knjiga “Roboti u srednjem vijeku: mehanicizam, magija, priroda i umijeće” predstavlja važan putokaz za stručnjake, ali neće razočarati ni širu publiku: pisana je sugestivno i nijansirano, a kompliciranije ideje predstavlja na lako razumljiv, ponekad i duhovit način. Ova opsežna studija otkriva konvergenciju znanosti, tehnologije i mašte u srednjovjekovnoj kulturi i pokazuje zapanjujuće sličnosti između srednjovjekovnih i modernih vizija uloge robota u ljudskom društvu.
Danas je zapadna civilizacija neupitni globalni predvodnik u razvoju robotike. Od trenutka kad je legendarni bagdadski kalif Harun al-Rašid početkom 9. stoljeća Karlu Velikom poslao na dar raskošni vodeni sat s pokretnim figurama i izazvao opću konsternaciju na dvoru franačkog vladara, Zapad je prešao doista dugačak put. Djelić te povijesti zapisala je i Truitt u svojoj inspirativnoj studiji o srednjovjekovnim robotima.
