Vrhunac je posjeta logopedu za moga sina bila vreća igračaka. Prije nekoliko godina, kada je moj sin još bio beba, logoped bi došao kod nas doma, vadio bi igračke iz vreće, a moj bi ga sin pažljivo pratio te bi tako vježbali govor. Htjela sam da moj sin što brže napreduje, pa sam zapisala imena igračaka koje je u svom radu koristio logoped. Otišla bih u trgovinu igračaka, no skoro pa uvijek iz nje bih izašla praznih ruku. Trgovine su igračaka, čini se, najgora mjesta za kupnju igračaka, napisala je to Jenn Choi, majka dvoje djece, na svom vrlo posjećenom blogu na kojem promovira edukativne igračke.
Promijeniti se, upozorava Choi, mora i način na koji se roditelji igraju s djecom. Za početak, moraju s njima sjesti na pod. Roditelji prečesto igračke koriste kao babysittere. Dok djeca sjede na podu i igraju se, roditelji provjeravaju e-mailove ili peru suđe. Očekuju da će igračka dijete toliko privući da će ono njome biti hipnotizirano.
Kvalitetne igračke za roditelje su one za koje tvrde da ih djeca "ne ispuštaju iz ruku." No, svi koji tako misle, griješe. Roditelji se, kažu stručnjaci, moraju igrati sa svojom djecom. To je važno za njihovu socijalizaciju, kompetitivnost, odnosno budućnost u cjelini.
Umjesto da svu svoju pažnju usmjeravaju na "mašine koje govore", djeca bi trebala vježbati to da što duže mogu zadržati pažnju. Ta će vještina izravno utjecati na njihovu sposobnost učenja u razredu, a kasnije na vještinu govorenja na sastancima, kao i argumentiranog sudjelovanja u raspravi.
Dobra je vijest da postoje igračke koje su odlične za kvalitetno učenje. Postoji i niz radnji koje roditelji mogu poduzeti i bez igračaka.
Choi piše kako je i sama u početku griješila. Primjerice, sa sinom, u vrijeme dok mu je još čitala, nikada nije raspravila sadržaj pročitanog. A kada bi mu kupila neku igračku, stavila bi igračku pred njega i otišla, misleći da je tu njezina uloga završila.
Ako je njezin sin imao problema s igračkom, rekla bi mu da dijete njegove dobi treba moći samo to napraviti. No, to što na kutiji piše da je igračka namijenjena djetetu starom četiri i više godina, ne znači da dijete koje je staro četiri godine i on od šest godina mogu s tom igračkom napraviti istu stvar.
Vrlo su dobre edukativne igračke za djecu u dobi od tri do šest godina svakako kocke.
Najbolje su one bez ikakvih oznaka i crteža, jer oznake i crteži djeci samo odvraćaju pažnju. Za dijete je dovoljno izazovno već samo to da slaže kocke u neku konstrukciju, a da one pritom ne padnu. Stručnjaci ističu kako bi djecu trebalo poticati da se što više igraju kockama, jer im one jačaju motoriku i muskulaturu gornjeg dijela tijela. Upravo oni mišići koji se tako jačaju djeci će kasnije pomoći da imaju bolji rukopis. Što se djeca više igraju kockama lakše će kasnije shvatiti i moć gravitacije, te način na koji se nešto strukturira, a da pritom ostane integrirano.
Choi tvrdi i kako roditelji najčešće griješe tako što djetetu pokažu najtežu radnju koju mogu učiniti s nekom igračkom, umjesto da mu daju šansu da samo dođe do tog zaključka. To je, upozorava, velika pogreška.
Roditelji, navodi, s djecom moraju raditi točno one radnje koje je s njezinim sinom radio logoped: moraju s njima sjesti na pod i igrati se! Pritom treba opisivati radnje koje radi dijete, kao i one radnje koje radi osoba koja se s njim igra.
Važno je i ne zatrpati dijete odjednom s previše igračaka. U igri s djecom treba biti strpljiv i nikada se djecu ne smije osuđivati. Roditelj nikada ne smije obavljati radnje umjesto djeteta. Treba mu pustiti da ono samo dođe do nekih rješenja, ma koliko to iziskivalo vremena.
Choi posebice vrijednim smatra igračke geometrijskih oblika, budući da djetetu daju osjećaj za simetriju i proporciju, sve kroz igru.
Vrlo je dobra geometrijska igračka, primjerice, kaleidoskop, cijev s ogledalima u kojoj se nalaze sitni šareni predmeti, kamenčići, perle, staklena zrnca ili šareni papirići.
Ako ne želite pogriješiti i imate novca za izdvojiti, tu su uvijek stare, dobre Lego kocke.
Kada se dijete prestane igrati s nekom igračkom, roditelji najčešće krive igračku. U realnosti nitko nije kriv, jer dijete se ne može u svakom trenu osjećati kreativno i inspirirano za igru. A kada se djeca, pa čak i odrasli, ne osjećaju inspirirano, tu prazninu žele nadomjestiti tako što će kupiti nešto novo.
Choi predlaže da se, kada vidimo da djecu igračke više ne zanimaju, jednostavno sami počnemo igrati. Djeca će nam se u toj igri spontano pridružiti, čak je poželjno da ih ignoriramo i ne pozovemo na igru. Djeca će sama doći, a inspiracija će im se vratiti bez ikakve prisile. Sve što treba napraviti jest sjesti na pod i početi se igrati. Uvijek pali!
