Jason Matthews je bivši djelatnik CIA-e. Iako je diplomirao novinarstvo, nakon studija se zaposlio u odjelu nacionalne sigurnosti gdje je ostao cijeli radni vijek.
Posljednjih 8 godina piše špijunske romane koji postižu veliki uspjeh baš zato jer u njima opisuje mnoge situacije s kojima se i sam susreo tijekom rada u obavještajnoj zajednici.
Balerina špijunka
Matthews kaže da ono što je opisao u mračnom i nasilnom trileru 'Crveni vrabac', prema kojem je snimljen i istoimeni film, ima mnogo dodirnih točaka sa stvarnim zbivanjima tijekom Hladnog rata između SSSR-a i SAD-a tijekom 60-ih i 70-ih godina.
Tako je prema stvarnim događajima stvoren i lik balerine Dominike Egorove, koja zbog teške povrede mora prekinuti karijeru u ansamblu. Ali to ne znači da je ostala bez posla, jer je počela raditi za tajne službe, budući da je imala sve što špijunke moraju imati - ljepotu, gracioznost i privlačnost.
- Film možda i djeluje anakrono u svijetu sofisticiranih digitalnih hakera koji su danas ključni ljudi u obračunu među rivalima, kaže Matthews i dodaje:
- Lik Egorove zapravo je napravljen prema stvarnim ženama koje su ruske tajne službe osposobljavale za izvršavanje vrlo povjerljivih zadataka, a to je zbližavanje i zavođenje stranih diplomata od kojih bi izvlačile povjerljive informacije, te na kraju ucjenjivale i kompromitirale.
Ipak, prema Jasonu Matthewsu, veteranu CIA-e, koji je više od 30 godina radio u službi nacionalne sigurnosti SAD-a, fiktivni lik Dominike Egorove nije samo plod mašte. Ovaj bivši operativac koji slobodno vrijeme provodi pišući bestselere špijunske tematike, kaže da je film 'Crveni vrabac' zapravo filmska imitacija života.
„Crveni vrabac” snimljen je prema Matthewsovom serijalu u kojem su seksualne usluge okosnica obavještajnog rada, inače poznatog i pod nazivom 'sexpionage'.
Događaj poznat pod imenom 'Crveni vrabac' opisan je u knjizi koju je Matthews objavio 2013. godine i začinjen je brojnim anegdotama koje je autor doživio dok je radio kao djelatnik tajne službe.
- Rusi su dugo godina koristili žene da bi pomoću njih ucjenjivali i hvatali visoke dužnosnike u inozemstvu, te ih tako natjerati da im odaju državničke tajne, govori Matthews za CNBC.
Vrebaju u barovima
- Kad bi se za to stvorili uvjeti, u Moskvi bi nerijetko pratili one diplomate za koje su znali da imaju pristup važnim informacijama u svojim zemljama, pa kad bi takvi došli u bar, prišla bi im mlada i privlačna djevojka. Popila bi s njim nekoliko pića, pa vidjela koliko daleko se može ići, govori 66-godišnji bivši špijun iz Connecticuta.
Na vrhuncu Hladnog rata, tijekom 60-ih i 70-ih Matthews kaže da su Rusi imali tzv. 'Školu za vrapčiće'.
- Bila je to državna škola u kojoj su se žene obučavale raznim vještinama. Škola je u međuvremenu zatvorena ali čak i danas, ako smatraju da neki diplomat koji doputuje u Moskvu, može baratati korisnim informacijama, te naročito ako misle da bi ga mogli ucijeniti, vjerujem da i dalje u moskovskim barovima na njega vreba nekoliko 'nezavisnih' doušnika.
Kako kaže Matthews, trening u tim školama sastojao se do nekoliko mjeseci podučavanja o tome kako pristupiti nepoznatoj osobi:
- Učilo ih se kako započeti razgovor, kako otvoriti bocu šampanjca, kao i razne druge sitnice koje prosječne žene u tadašnjem SSSR-u nisu mogle nigdje drugdje vidjeti ili saznati, govori Matthews, koji je iz CIA-e otišao 2010. godine.
- Ne znam podučavaju li ih i danas tim vještinama, iako mislim da moderne Ruskinje te sve vještine već znaju i mnogo čemu ih se više ne treba podučavati, kaže bivši djelatnik CIA-e.
Ideja "sexiponage" danas bi mogla zvučati sumnjivo, budući da puno efikasnije od ljudi, u špijunaži sudjeluju visoke tehnologije i cyber ratovanje.
Novinari i špijuni
No, Matthews kaže da je i dalje najefikasniji način saznavanja neprijateljskih tajni, stvaranje osobnih kontakata sa što više ljudi.
- To i dalje u svakoj obavještajnoj zajednici ostaje "zlatni standard", pa čak i danas u doba visokotehnološkog nadzora i cyber upada.
Matthews - koji je diplomirao novinarstvo na Sveučilištu Missouri - izjavio je da su obavještajni časnici slični novinarima istraživačima - traže priče, traže ljude s kojima mogu razgovarati i koji su im spremni dati informacije, a nakon toga štite svoje izvore. Ukratko - između novinara i djelatnika tajnih službi postoji mnogo sličnosti.
- Naravno, najteže je naći visokopozicionirane dužnosnike od kojih morate iskamčiti da surađuju i da zapravo rade protiv vlastite zemlje. Ponekad je to doista vrlo delikatna trgovina, zaključuje Matthews. .
