Životna priča o uspjehu britanskog dizajnera Waynea Hemingwaya i njegove supruge Gerardine koji su doslovno ni od čega stvorili dizajnersko carstvo koje se danas procjenjuje na 20 milijuna dolara zvuči poput scenarija romantične komedije sa sretnim završetkom.
No iako ih je u početku pomazila sreća, a u prilog su im išle i nešto jednostavnije poslovne okolnosti od današnjih, Hemingway ističe kako je ključ njihova uspjeha oduvijek bio naporan rad.
Organizatori zagrebačkog festivala, Tomo Ricov i Boris Kovaček, upravo su u Hemingwayovu istoimenom britanskom festivalu pronašli inspiraciju za projekt koji na tjedan dana Zagrepčane vraća u zlatne ‘40., ‘50. i ‘60. godine prošlog stoljeća.
Skup rockabilly bendova, oldtimera, pin-up djevojaka, prodavača starinskog namještaja i odjeće, školice swinga te frizerskih i make-up salona s nestrpljenjem se iščekivao i ove godine te je okupio mnogobrojne zaljubljenike u bezvremensku kulturu minulih godina.
Iako je britanska inačica festivala puno veća, Hemingwayu se svidjelo što vidi u Zagrebu te je pohvalio našeg dvogodišnjaka i predvidio mu uspješnu budućnost.
"Vintage u Zagrebu je manji, ali hrvatska je populacija manja od populacije Velike Britanije, stoga nije čudno. Posebno cijenim tim koji stoji iza samog Vintage festivala u Zagrebu. Vintage je mjesto za široke mase unutar kojih svaki pojedinac može pronaći nešto što ga veseli i s čim se može poistovjetiti. A to je ključ ovog festivala. Nastavite li ovako sljedeće dvije, tri godine, festival će definitvno napredovati", rekao je Hemingway, profesor i autor osam knjiga o dizajnu i vintage kulturi.
No davno prije nego što je osnovao Vintage festival, diplomirao geografiju, magistrirao na fakultetu modnog dizajna i postao dizajner poznat diljem svijeta, Hemingway je bio tek siromašni klinac sa sjevera Engleske, a vintage odjeća, na kojoj se kasnije obogatio, kao pojam tada još nije postojala.
"U to vrijeme se takva odjeća zvala rabljenom odjećom i ja sam je najčešće nosio. Vintage su bila samo vina i auti, a oni su bili rezervirani za bogataše."
Rođen u gradu Morecambeu, Hemingway je odrastao sa samohranom majkom koja ga je često kao dječaka oblačila u Tarzana, Beatlea i Elvisa, odakle se najvjerojatnije i rodila njegova ljubav prema modi.
Njegov otac, bivši hrvač i poglavica indijanskog plemena Mohawk, napustio je obitelj kad je Hemingway imao tri godine. Njegova priča počinje kad kao tinejdžer upoznaje godinu mlađu Gerardine, današnju suprugu.
"Upoznali smo se u noćnom klubu Angels. Dva prijatelja i ja stavili smo po pet funti na hrpu, a onaj tko bi prvi dobio broj telefona od djevojke dobio bi i sav novac. Gerardine je tu večer nosila kombinezon koji je sama sašila. Plesala je kad sam joj prišao i dao papirić na kojem je pisalo ‘Hoćeš li biti moj anđeo’. Nasreću, isplatilo se", rekao je Hemingway u jednom intervjuu.
U to vrijeme, kaže, zanimali su ih samo izlasci, sređivanje, glazba i ples do dugo u noć. Nedugo zatim, svatko sa samo oko 65 eura u džepu, odlučili su preseliti se u London, gdje je svega toga bilo još i više.
Hemingway je upisao studij geografije, osnovao bend i novac za stanarinu spiskao na saksofon koji ni danas ne zna dobro svirati.
Kako bi na brzaka zaradili nešto novca, spakirali su staru odjeću i za šest funti unajmili štand na tržnici Camden.
"Prvi dan smo zaradili 120 funti. To je bilo najviše novca što sam ikad u životu imao. Otišli smo u klub tu noć i plesali do tri ujutro. Čim je svanulo, vratili smo se na tržnicu s punim vrećama odjeće. Taj dan smo utržili 250 funti i tad nam je sinulo da bismo od toga mogli zarađivati. Počeo sam obilaziti aukcije, crkvene prodaje odjeće, reciklažna dvorišta..., kupovati staru odjeću i preprodavati je na tržnici. Uskoro smo počeli zarađivati po 2000 funti na dan. Bilo je ludo. Kupili bismo nešto za 10 penija i prodali za 100 funti. Puno smo zaradili na čizmama Dr. Martens koje su nošene bile čak skuplje od novih. Djed mi je dao ideju da potražim tvornicu i otkupim čizme s greškom. Kupio sam 600 pari, a djed šest strojeva za popravak obuće. Kako nitko od članova mojeg benda nije radio, djed ih je sve naučio popravljati čizme, i to u mojem stanu. Sve je smrdilo na spaljenu gumu, bilo je nemoguće tamo prespavati. Kad sam imao 20, a Gerardine 19 godina, zarađivali smo 10.000 funti tijekom vikenda i tad smo u gotovini kupili svoju prvu, trosobnu, viktorijansku kuću u Londonu", ispričao je Hemingway.
No to je tek bio početak uspona ovog dizajnerkog para. Kako su sad više zarađivali, preselili su svoj biznis na tržnicu Kensington gdje je bilo više prometa. Štand je stajao 10 funti, a moglo se poslovati šest dana u tjednu.
Gerardine je od škole odustala već s 15 godina, no bila je iznimno dobra krojačica. Sa sobom je na tržnicu ponijela šivaću mašinu i, kako bi prodala jedan komad odjeće, sašila bi drugi.
Imala je osam izloženih modela haljina. Već nakon tri tjedna primila je najveću narudžbu do tada.
"To je bila prometna i šarolika tržnica. Preko puta Gerardine netko je prodavao kasete, neka druga djevojka započinjala je frizerski posao, s druge strane bio joj je tatoo majstor. Na tržnici Kensington je haljine prodavao i Freddie Mercury, a Boy George je volio tu dolaziti kupovati. I tako je jednog dana Gerardine primila narudžbu od klijenta koji je htio po čak 200 komada svakog modela haljine. A na najbolje dane, kad nije bilo previše prometa, Gerardine je mogla sašiti svega tri haljine u danu. No ipak je prihvatila narudžbu. Rekla mi je: ‘Nikad nisam čula za njih, neki Macy’s New York’, prisjetio se Hemingway s osmijehom i dodao kako oni uistinu nisu znali za robnu kuću jer nigdje nisu putovali, a informacije nisu bile dostupne kao danas.
Za pomoć su se obratili strukovnom udruženju čiji je zaposlenik primijetio kako je to najbolja narudžba na londonskome modnom tjednu.
"Londonskom čemu? Mi pojma nismo imali što je to ni da se održavao u blizini tržnice. Kad sam mu rekao da je Gerardine naš proizvođač koji bi trebao sašiti sve te haljine, gledao nas je kao da smo ludi. Izašao sam, pronašao telefonsku govornicu i nazvao mamu. Ona je bila konobarica i nije baš voljela svoj posao, a vidjela je kako dobro nama ide. Stoga je odlučila dati otkaz, unajmila je skladište, kupila rabljene šivaće mašine i zaposlila 10 žena da joj pomognu. I Gerardinina sestra nam se pridružila te smo na kraju uspjeli Macy’su isporučiti haljine. Tada se rodila i naša prva robna marka ‘Red or Dead’, ispričao je Hemingway i dodao da se ime brenda odnosi na slogan koji su na prosvjedima protiv Amerikanaca mladi izvikivali tijekom Hladnog rata.
Par je tijekom 18 godina otvorio 23 dućana diljem svijeta, sami su dizajnirali odjeću i obuću, a godišnje su zarađivali 25 milijuna funti.
Njihova odjeća nalazila se na naslovnicama modnih časopisa, nosile su je zvijezde poput Kate Moss, Kylie Minogue i Demi Moore, no ipak, Hemingwayi su željeli da njihova odjeća bude dostupna i “običnim” ljudima, pa su je pustili u prodaju u robne kuće.
Organizatori londonskog fashion weeka u početku ih zbog toga nisu htjeli pustiti da izlažu, smatrajući kako je dizajnerska moda rezervirana isključivo za elitu, no na kraju su popustili te su Hemingwayi 21 sezonu proveli na jednoj od najpoznatijih modnih pisti.
Krajem ‘90-ih odlučili su prodati “Red or Dead”. Obim posla zahtijevao je stalna putovanja, a uz četvero djece, koje su stalno vodili sa sobom, počeli su se, rekao je Hemingway, osjećati kao loši roditelji. Nikad nisu otkrili koliko su zaradili prodajom, no mediji su pisali da je riječ o osmeroznamenkastom iznosu.
"Jednostavno smo trebali promjenu, htjeli smo raditi nešto drugo. Zapravo, meni se modna industrija nikad nije ni sviđala. Često je bila pretenciozna, a mi to nismo. A nije baš ni prijateljski nastrojena prema obiteljima. Često bi se događalo da bi ljudi digli nos kad bismo mi doveli svoju djecu. A što više napredujete, ljudi su gori prema vama. Mi smo htjeli biti prvi dizajneri čiju si odjeću mogu priuštiti i obični ljudi, s manjim primanjima, posebno mladi. Sav napor smo uložili u to i uspjeli smo. Mislim da smo u tom smislu poboljšali modnu industriju", rekao je Hemingway, no priznaje da je danas mladima teže probiti se na tržištu.
"Mi tada nismo morali imati financijsku podršku roditelja ni reference da pokrenemo svoj posao. Sve je bilo jednostavnije. Mladima je danas jako teško, ali moj im je savjet da budu hrabri i svejedno pokušaju te da se ne boje neuspjeha. On će se sigurno dogoditi u nekom trenutku i u jednu je ruku dobar jer ćete iz njega nešto naučiti. Dok god imate dobro srce i radišan duh, stvari će se riješiti u vašu korist", zaključio je Hemingway.
Nakon prodaje “Red or Dead” par je otvorio agenciju za dizajn s istim motom kao i prije; da sve bude povoljno i pristupačno.
Između ostalog, dizajnirali su odjeću od organskih materijala za zaposlenike McDonald’sa i javnog prometa u Britaniji, namještaj, potrepštine za kuhinju i kupaonicu, zidne pločice i tapete, a posebno se ponose zajednicom od 760 obiteljskih kuća koju su osmislili u Gatesheadu.
Izuzev tri nagrade Britanskog modnog vijeća, kraljica Elizabeta odlikovala je Wynea i Gerardine ordenom Najizvrsnijeg reda Britanskog carstva za doprinos u dizajnu i arhitekturi.
Hemingwayi su također vlasnici muzeja “Izgubljeni sadržaj”, u kojemu se nalaze razne stvari koje su godinama skupljali od mode, lutaka pa do vinilnih ploča.
Organiziraju niz vintage festivala, vintage proslavu Nove godine i prodajni sajam oldtimera.
"Ne volim izraz ‘staro’. Ono što me cijeli život privlači prema tome je svevremenski i suvremeni dizajn svakog komada odjeće ili namještaja koji se uspješno odupiru testu vremena. Najbolji dizajn ostaje upravo to, a to je za mene pravi vintage. Vintage bi trebao biti zabava, ples, upoznavanje ljudi mišljenja sličnog vašem i, ono najbitnije, slavljenje svevremenskog dizajna - upravo ono što vi u Zagrebu radite", zaključio je Hemingway koji žali jedino za tim što nije izumio vrata za mačke.
"Mačke mogu ući, a prolaznici zapnu!"
