Posebno među svjetskim pjevačkim i glumačkim zvijezdama posljednjih je godina reklo bi se trend priznavanje seksualne ovisnosti. Posljednji koji je tako istupio je Ozzy Osbourne, koji se sad liječi i od toga, nakon droge i alkohola. Independent je istražio koliko je riječ o stvarnoj pojavi, a koliko o mitu. Nekoć bi se to nazivalo da je supružnik uhvaćenih na djelu, spuštenih hlača. Sada je sve prihvaćenije reći: "Ja sam ovisnik. Trebam liječenje. Nazovi mi rehabilitacijski centar."
Razne ovisnosti je priznavao i Russell Brand. Warren Beatty je navodno imao 12.367 seksualnih veza. Film "Shame" s Michaelom Fassbenderom u glavnoj ulozi govori o sličnom seksualnom iscrpljivanju, zbog čega ga neki smatraju najneromantičnijim filmom ikad. Što se političara tiče, Bill Clinton sa svojim "problemom s patentom" i John Kennedy također se čine kvalificirani za liječenje. JFK je imao problem s leđima, ali se čini da je problem imao i sprijeda.
Tvrdilo se da je znao govoriti da dobija "strašne glavobolje", ukoliko si ne bi priuštio barem jednu ženu svaka tri dana. Ili tri žene svaki dan, po mogućnosti. Andy Martin navodi u Independentu da je jednom prilikom kad su ga pozvali da piše knjigu o njemu, rekao urednici da će morati spomenuti i "tu stvar sa seksom". "Inače nitko tome ne bi vjerovao", rekao joj je. I nisu se dogovorili. Martin nije htio stavljati svoj ugled na kocku, ali Kennedyju ipak priznaje da nije pao tako nisko da poseže za isprikom poput ovisnosti.
Mada, to s "vrtoglavicom"... Legenda kaže da je Raymond Chandler, pisac i tvorac Philipa Marlowa, alkoholičar, jednom prilikom napisao kakvih pola priče kad su filmaši već počeli snimati film. Odjednom je bacio blok. Problem je bio u tome što mu je liječnik rekao da mora prestati piti ako ne želi umrijeti. A on nije mogao razmišljati bez alkohola. Studio se dosjetio. Dao mu je tipkača i bocu, ali i medicinsku ekipu koja je cijelo vrijeme dežurala, spremna dotrčati i spašavati ga u slučaju da mu pozlije.
I tako sve do kraja snimanja filma. Slično bi se moglo primijeniti i na ovisnost o seksu, samo da se u tom slučaju po kauču poslaže niz starleta. Martin se izruguje da je i on sam ovisnik; konkretno, o maslinama, crnim ili zelenim, te da ima glavobolje kad ne pojede najmanje dvije dnevno. Nastavio je da bi ovisnici mogli biti i pjesnik Wordsworth, o sunovratima, ili Popaj, o špinatu. Možda smo, zapravo, svi mi ovisnici, na ovaj ili onaj način, i treba nam skidanje.
Martin se dalje sprda kako bi lako moglo biti da neki njegov prijatelj spisatelj treba stalne dostave kave i cigareta kako bi dovršio roman. "On ne spominje starlete", dodaje. "A možda bih i ja trebao otići na razgovor s terapeutkinjom za seks Paulom Hall koja nudi tretmane ovisnosti u svojoj klinici u Londonu. Možda bi ona mogla učiniti nešto u vezi maslina. Ipak sumnjam. Ipak je tu riječ o terapiji seksa, koja pretpostavlja da tu doista jest riječ o ovisnosti koja se može liječiti, da je tu riječ o 'stanju'.
Zamislimo da farmaceutska industrija pronađe pilulu koja vas može isključiti i drugu koja vas može nazad uključiti. Drugim riječima, osnovni princip nije da se išta izliječi, nego da se sve uvjeri da nisu odgovorni za vlastito ponašanje. Oni outsourcaju snagu volje. I naplaćuju tu uslugu", razvija svoju tezu Martin. Za njega su Hegel, Marx i Freud redom ljudi koji su iznova uveli sudbinu, predstavili varijacije odnosa gospodar-rob; povijesno, proizvođački, podsvjesno.
On uspoređuje programiranje robota s aktiviranjem pojedinih dijelova DNK. "To nisam bio ja, suče. To je napravila moja DNK", slikovit je Martin. Istim stilom kaže i: "To nisam bio ja, nego moja ovisnost!" Povijesno gledano, "addictionem" potječe od riječi "addicere", isporučenje ili nagrada ili žrtva. Shakespeare nije spominjao ovisnosti. Thomas de Quincey koji je pisao u 19. stoljeću nije ni pomišljao da je možda ovisan o opiumu.
Kao ni Sherlock Holmes, iako njegovim navikama Dr. Watson nije bio oduševljen. Martin kaže da je u nekom trenutku ovisnost industrijalizirana. Albert Camus u svom odličnom eseju "Mit o Sizifu" ne govori o seksualnoj ovisnosti nego o "donjuanizmu". Pretkraj života dopisivao se s najmanje četiri žene na tri kontinenta. Jadna njegova supruga, naravno, ali to je apsolutna tričarija u odnosu na Georgesa Simenona koji je navodio seksualne odnose sa 10.000 žena.
Pisanje takve autobiografije mora da bi bilo dosadno i beskonačno navođenje afera. Camus je, uostalom, došao na ideju da je to stalno ponavljanje apsurdno, da je možda riječ o pokušaju unošenja nekakvog smisla u inače kaotično postojanje. "U mojoj apsurdističnoj seksonomiji, uvijek postoji asumetrija između ponude i potražnje. Ovisno je samo to kad potražnja poludi", piše Martin. On navodi Simone de Beauvoir, autoricu "Drugog spola", kao vjerojatno najplodniju seksualnu avanturisticu.
Ona je bila nastavnica u srednjoj školi sve dok je nisu otpustili zato što je imala seks sa učenicima koje bi potom prosljeđivala Jean-Paulu Sartreu. "Pretpostavljam da bi se danas pozvala na alibi ovisnosti. No, ona je 1940-ih hrabro izjavila: 'Tako sam odlučila. To je sve bila moja ideja. Moj čin.'" Martinov junak među seksualnim istraživačima 20. stoljeća je Brigitte Bardot. Njegov najbolji prijatelj Griffo i on, obojica u dobi od 15 u doba njihove odiseje u St Tropezu, bili su uvjereni da je ona ovisnica o 15-godišnjacima.
Da je seksualna ovisnica uz ogranak sklonosti životinjama, što su pronašli u njenom filmu u kojem je imala magarca Romea. Šok 15-godišnjaka je, kaže, bio neopisiv kad je magarca na svojoj farmi u Provansi dala kastrirati. "Nisam siguran da je njega itko pitao što misli o tome", kaže on. On ne zagovara kastraciju, upravo suprotno, nego prekidanje naše privrženosti lijenom oslanjanju na ovisnost.
