Otkako se svijet prije 66 godina dogovorio da podijeli Korejski poluotok na dvije države, iz Sjeverne Koreje procjenjuje se da je pobjeglo do 300.000 ljudi. Stanje u toj zemlji definitivno nije onako užasno kao sredinom devedesetih kad se masovno umiralo od gladi, možda i do 3,5 milijuna, a i prosječno očekivano trajanje života je 69,3 godina, ali je i dalje na djelu totalna diktatura, i dalje su pothranjenost i prenosive bolesti poput tuberkuloze čimbenik koji utječe na 23 posto smrtnih slučajeva.
Građanin Sjeverne Koreje zato, ako ima sreće, pobjegne preko granice i pred njim je novi život, spasio se, postao je barem donekle gospodar svoje sudbine. Zar ne? Najčešće uopće ne. Iz Sjeverne Koreje bježi se u Južnu Koreju, Japan, Rusiju, čak i Mongoliju. No, iz političkih i zemljopisnih razloga, daleko najčešće se bježi u Kinu.
A tamo se velikoj većini izbjeglica najčešće događa to da muškarci završe kao de facto ili doslovno ropska radna snaga u građevini ili na nekim drugim teškim poslovima, dok Korejke masovno postaju seksualne robinje. Organizacija Korea Future Initiative (KFI) objavila je šokantni izvještaj prema kojem se u Kini danas nalazi i do 200.000 Korejki i Korejaca pobjeglih sa sjevera, u pravilu ilegalno, i prema kojem čak 60 posto Korejki u Kini završava kao seksualno roblje.
Riječ je o prostituciji, prodaji žena kako bi postale nečije supruge, o cyberseksu, i to u dobi najčešće između 12 (!) i 29 godina. Žrtve su prisiljene na prostituciju već za 30 kineskih yuana, odnosno za 4 američka dolara, kao nečije supruge prodaju se već za 1000 yuana ili 146 dolara. Krijumčari Korejke otimaju, jer kao ilegalne useljenice njih zakon ne štiti, ucjenjuju ih ili ih čak krijumčare direktno iz Sjeverne Koreje.
Prema istraživanju KFI-a, Korejke koje upadnu u ruke takvog organiziranog kriminala, u seksualnom roblju završe već unutar jedne godine od bijega iz Sjeverne Koreje i mogu očekivati da će ih prodavati različitim "vlasnicima" više od jednom. Procjenjuje se da organizirani kriminal ovakve vrste u Kini na godišnjoj razini iznosi čak 105 milijuna dolara. Park Jihyun nakon godina pakla uspjela je domoći se Velike Britanije.
Njenu kratku ispovijest kao ilustraciju onoga što se događa, KFI je također objavio u svom izvještaju. Napisala je da je njena obitelj pod tri generacije vladara Sjeverne Koreje sasvim razorena, da je gladovala i da je pobjeći odlučila zbog gladi i života u strahu.
"Prokrijumčarili su me u Kinu i tamo me je krijumčar na prevaru prodao u brak, po cijeni od 5000 yuana (720 dolara). Šest godina provela sam kao ropkinja. Rodila sam sina. A onda me je uhitila kineska policija i izručila Sjevernoj Koreji", napisala je.
Jihyun je završila u logoru za koji kaže da je "bila prisiljena istrpjeti stvari koje će je progoniti cijelog života". O uvjetima u sjevernokorejskim logorima Express je pisao u nekoliko navrata; o gladi, batinanju, smrzavanju, o totalno nekažnjenim silovanjima čuvara nad zatvorenicama.
Izvještaj SAD-a o stanju s ljudskim pravima u Sjevernoj Koreji, koji se uvelike temelji na podacima dostupnima na razini UN-a, navodi se izvještaj "Skriveni Gulag IV", prema kojem je logor Jongori, do tad poznat kao "Camp 12" 2008. godine dobio žensko krilo u kojem je zatočeno oko 1000 logorašica, žena koje je Kina protjerala nazad u Sjevernu Koreju.
Krajnje oskudna hrana, prisilni rad 12 sati dnevno ljeti, 10 sati zimi, visoka smrtnost od pothranjenosti, batinanja, očito i silovanja u takvom logoru Jihyun je provela ne navodi koliko dugo prije nego što je puštena iz logora, a ubrzo i drugi put pobjegla iz zemlje. Ovaj put je znala što joj sve prijeti s druge strane granice. Izvještaj KFI-ja navodi da kriminalci na prostituciju prisiljavaju najčešće žene između 15 i 25 godina starosti, i to po bordelima koji se u pravilu nalaze po ne previše bogatim gradićima ili predgrađima velikih urbanih centara.
Ono čemu su Korejke tamo izložene, ograničeno je praktično jedino nečijom računicom o isplativosti zarade i ljudskim sadizmom. Izvještaj za cybersex navodi da je taj oblik iskorištavanja tek u svojim začecima, ali da je ono što se bilježi, već sada brutalno. Silovanja otetih Korejki suština su tragedije tih žena i pri ostalim oblicima seksualnog ropstva, te je ovdje prva razlika to što se to događa pred kamerom.
Druga razlika je to što se ovdje neusporedivo češće silovatelji iživljavaju nad djevojčicama, sve do dobi od samo devet godina. Riječ je o internetskim stranicama koje svoje sadržaje naplaćuju i koje očito imaju svoju publiku koja za takve scene plaća. Ostalo je sve isto. Djevojke ili djevojčice prisiljavaju na to ili brutalnim grupnim silovanjem, koje završava i teškim ozljedama, ili izgladnjivanjem.
Otete Korejke koje prisilno udaju, u pravilu završavaju u zatočeništvu svojih kineskih "supruga" po ruralnim dijelovima Kine, gdje već godinama vlada "manjak žena". Oni ih kupuju od krijumčara i otmičara, prisilno vjenčavaju, siluju, radno iskorištavaju i, konačno, one žive u klasičnom zatočeništvu. Izvještaj navodi i to da se Korejkama sa sjevera, iako u manjem udjelu, to isto događa i u Južnoj Koreji.
Više od polovice Korejki koje na ovaj način stradavaju u Kini, njih 52 posto, porijeklom su iz pokrajine Sjeverni Hamgyong, odnosno s krajnjeg sjeveroistoka zemlje. Slijede dvije pokrajine prema jugu, od kojih je samo jedna pogranična, tako da ih je, što se dalje ide na jug, odatle porijeklom sve manje.
Kriminalne skupine po Kini Korejke najčešće odvlače u seksualno roblje prisilom ili ucjenom u Kini (41 posto), potom otmicama u Kini (18 posto), prisilama ili ucjenama već u Sjevernoj Koreji (čak 16 posto), 10 posto tako što ih prodaju građani Kine, 7 posto ih prodaju pripadnici kineske policije, a 7 posto trgovci robljem u Kini. Na kakvu takvu sigurnost mogu računati samo oni Korejci i Korejke koji uspiju pronaći adekvatnu zaštitu među dva milijuna Korejaca koji u Kini žive legalno.
No, niti to nije garancija. Ovi ljudi, posebno žene i djeca, kao ilegalci kojima prijeti progon u Sjevernu Koreju, a tamo logor s dna ljudske brutalnosti, do krajnosti su podložni ucjenama. Kwon je ispričala da je u gradu Longjing u Kini čistila i kuhala za Korejca koji tamo živi legalno. Bio je samac, jer je njegova supruga prebjegla u Južnu Koreju kako bi tamo živjela s drugim. Sve je bilo podnošljivo dok čovjek nije izgubio posao u tvornici:
"Pokušao me je nagovoriti da se udam za njegovog prijatelja. Rekao mi je da ću tako biti sigurnija. Puno puta sam odbila. Na kraju se jako razljutio i prodao me je."
Paek su uhvatili kineski policajci.
"Plakala sam i rekla im da sam Sjeverna Korejka", pričala je. "Molila sam ih da me puste da otputujem u Tajland gdje Sjeverni Korejci mogu tražiti azil. Uhitili su me i odveli u ured. Bila sam tamo 10 sati i nitko me ništa nije pitao. A onda su me uveli u automobil i odvezli na selo. Prodali su me bračnom posredniku", pričala je.
Hwang je pak ispričala da je preko granice pobjegla u Kinu kad je imala samo 14 godina. Majčin rođak obećao joj je posao u tvornici obuće u gradu Yanbian. Rijeku je prešla noću s krijumčarem koji ju je odveo u kuću. Tamo je shvatila da je sve laž, da ju je 36-godišnjak kupio za 3500 dolara. Yoon je pričala da je radila u restoranu u kojem su sve Korejke na kraju završile prisiljene na brak.
Im su, pak, s polja na kojima je radila u Cholsanu, na prevaru s obećanjem da će imati bolji posao, odveli u grad, i to u predgrađe Anshana, gdje su je prodali u bordel. Izgon nazad u Sjevernu Koreju, to je najgori dio, u pravilu je još i gori od ovakvih sudbina. Svake godine NR Kina uhiti oko 6000 Korejaca sa sjevera i izruči ih nazad u Sjevernu Koreju. Domoći se Južne Koreje, osim ekstremno opasnim, praktično nemogućim bjegovima preko granice dviju država, također je skoro nemoguća misija.
