Life
5135 prikaza

Serija otkrila najveću sramotu hrvatske arhitekture

Krvavica
1/3
http://vizkultura.hr/
Nekadašnje meke Jadrana, Magaševo Haludovo u Malinskoj i Vitićeva remek-djela na magistrali, opasni su po život

Nekad je ta kružna, lebdeća kuća, koja se poput svemirskog broda spustila u gustu borovu šumu, tik uz plažu, bila čarobno mjesto, idealno za djecu.

Za njih je, uostalom, i rađena početkom 1960-ih u Krvavici, kao lječilište za plućne bolesti, po narudžbi JNA i projektu Rikarda Marasovića. 

Imajući u vidu maštu mališana, ali i terapeutski učinak prirode, njezinih sunca, mora i vjetra, taj je splitski arhitekt ponudio zbilja jedinstveni projekt, istodobno i nevjerojatno avangardan i maksimalno funkcionalan.

Kad je izbio Domovinski rat, njegova je zgrada, kao i mnoge na obali, izgubila svoju prvotnu namjenu i služila za prihvat izbjeglica, da bi potom 2002. iz ruku MORH-a prešla u vlasništvo državne tvrtke Club Adriatic. 

Od tada do danas je bez koristi, napuštena i gotovo pa opasna po život. Mada, kažu lokalci, i takva mami uzdahe turistima koji se redovito zaustavljaju, zatečeni neobičnom formom. 

Krvavica je, ukratko, jedna od onih “prekrasnih ruševina” o kakvima se često sluša, ali malo kad se ima prilike ući u njih i čuti njihove priče.

Da više ne bude tako pobrinuli se redatelj Saša Ban i arhitekt Maroje Mrduljaš, koji su u lipnju predstavili sjajan dokumentarac “Betonski spavači”. 

U njemu su, primjerima poput bivšeg lječilišta u Krvavici kraj Makarske, potom nizom Vitićevih zapuštenih, a predivnih motela na magistrali i jednako tako opustošenim, nekad velebnim Haludovom na Krku, pokazali s kolikim se sustavnim nemarom, katkad iz prezira, katkad iz nerazumijevanja i neznanja, ovdje tretira modernistička – socijalistička – arhitektura koja je, uvijek je valjda dobro napomenuti – svjetski relevantna činjenica.

Hotel Ambasador | Author: http://vizkultura.hr/ http://vizkultura.hr/

"Hoteli, moteli, odmarališta koja su u Jugoslaviji u turističkom bumu niknula duž jadranske obale nisu bili resorti okruženi ogradom, nego otvoreni prema lokalnim zajednicama, s plažama i šetnicama koje su bile i još jesu javni prostori. Objekti su, osim toga, u svoje sredine unosili nove kulture i načine života. U lječilištu u Krvavici bi, recimo, pola sela navečer dolazilo gledati televiziju u TV-sali, u Haludovu se kuglalo, slobodno su se koristili sportski tereni. Umjetnine i namještaj su također često bili vrhunski, pravi mali muzeji, pa su mladi odrastali uz Murtića, Pricu, Goldonija, Glihu, što je slučaj s Ad Turresom u Crikvenici", objašnjava Mrduljaš, koji uz Bana i Nevenku Sablić potpisuje scenarij “Betonskih spavača”.

Na širem planu, dodaje, u Jugoslaviji su arhitektura i urbanizam uživali visoku kreativnu slobodu, a prostorom se raspolagalo uglavnom planski i razumno.

"Naročito se to odnosi na urbanizam, što je disciplina koja je pod pritiskom klijentističkih politika danas gotovo izgubila smisao", kaže Mrduljaš. 

Krvavica je pritom jako dobar primjer. Kad je zgrada, koja nikad nije ni bila upisana u zemljišne knjige (vjerojatno jer je od JNA), nemalim naporima struke 2012. privremeno zaštićena kao kulturno dobro, općina Baška Voda, na čelu s načelnikom Joškom Roščićem, bila je ogorčena ne shvaćajući što se ima štititi “pedeset godina stari beton”, pogotovo kad investitor tu želi sagraditi elitni hotel s četiri zvjezdice. 

Prošle godine lječilište je dobilo trajni status, a to znači da će postupak njegove obnove zahtijevati ipak nešto imaginativnija rješenja od - “lakše je rušiti nego krpati”.

"Na svako spominjanje investicija, poduzetništva i stava popularno sročenog kao ‘idemo delati’ hvata me jeza jer je određeni broj ljudi, dobro umreženih s politikom, ulaganja većinom sveo na nešto bez ikakvog osjećaja za društveno dobro. Prepustiti Krvavicu volji investitora je katastrofalno jer jednokratna isplata ne može nadomjestiti uništavanje arhitektonskog remek-djela", upozorava Ban.

Među prijedlozima obnove – dugoročnije – u dokumentarcu se spominju međunarodni edukativni i istraživački centar ili centar suvremene umjetnosti koji bi u mjesto dovodili novu vrstu turista, aktivnih, koji rade i ostavljaju nešto za sobom, koji stvaraju nove sadržaje, drugu energiju.

Krvavicu ionako, kako je primijetio arhitekt Dinko Peračić, iako jest na jednoj od najljepših rivijera na Jadranu, zasad zauzima turizam od tri zvjezdice, a to znači da je se ne treba, a svakako ne mora promatrati u elitnom kontekstu. 

Najgore od svega jest da stvari za objekt, izvorno napravljen tako da prima oko 50 gostiju, ostanu kakve jesu - nikakve.

"Zamislivo je da se prije donošenja konačne odluke zgrada minimalno sanira i aktivira. Ne mora se sve odmah napraviti, uz goleme investicije, može se obnavljati dio po dio", upozorava Mrduljaš koji je s Banom premijernu epizodu “Spavača” posvetio monumentalnom Haludovu Borisa Magaša u Malinskoj, danas krcatoj apartmanima.

"Dobar dio tih novih apartmantskih kuća se, vjerujem, počeo graditi onda kad je Haludovo počelo propadati. Turizam i ekonomiju koju je on generirao preuzeli su na sebe građani gradeći sve te smještajne kapacitete koji su sad kao raspršeni golemi hotel, Haldudovo u tisuću kućica", kaže Mrduljaš. 

Velik otprilike kao 15 nogometnih stadiona, hotelski kompleks Haludovo, zamišljen kao mali grad sa svim potrebnim sadržajima, sagrađen je 1968., na vrhuncu turističkog buma i gradnje na jadranskoj obali. 

Može se, kako kaže arhitekt Marko Sančanin, uzeti i kao primjer zbog kojih se pojedini danas žale da je u vrijeme socijalizma arhitektura imala povlašenu poziciju “jer je funkcionirala kao svojevrsni politički marketing od željeza i betona”.

"Zbog toga se na javnim ili vojnim objektima nije štedjelo te su zato tako reprezentativni. To je donekle točno, ali zato se sad imamo čime ponositi jer to su naši autentični kulturni dosezi", zaključuje Sančanin. Slučaj Haludovo pritom je bitna ilustracija.

"Kad ga je 1990. posjetio ministar turizma u prvoj postkomunističkoj vladi, Janko Vranyczany-Dobrinović, osvrnuo se pogledom i hladno rekao: ‘Ovo sve treba srušiti, ovo je socijalistički mastodont’, prepričava u dokumentarcu profesor Zdenko Cerović koji se 20 godina bori za rješenje objekta, nekadašnjeg ključa ulaganja u Malinsku. 

Haludovo je, podsjeća, svojedobno bilo garancija uspjeha, svjetska turistička destinacija početkom ‘70-ih, kad je tu, na zlatnu godinu i pol, svoj kasino smjestio vlasnik Penthousea, Bob Guccione, navodno na poticaj prijatelja Čede Komljenovića. 

Američki je playboy tada na Krk doveo 70-ak svojih djevojaka, Maza, a zbog reklama koje su se protezale na i do osam stranica u njegovu časopisu (u kojem je stranica tada stajala 15.000 dolara, a Fićo, istodobno, 1000 dolara), na otok su se slijevale gomile američkih turista. 

Iako krcat takvom – i domaćom – kremom, Haludovo nikad nije bio sasvim ekskluzivan prostor, nego je, kao i ostali, živio sa zajednicom, puštao u svoj prostor i “najobičnije smrtnike”. 

Današnji vlasnik kompleksa, armensko-ruski trgovac dijamantima Ara Abramyan, plažu želi zatvoriti za javnost, što je preduvjet da išta počne (g)raditi.

Haludovo | Author: Nel Pavletić (PIXSELL) Nel Pavletić (PIXSELL)

"Pred Uskrs 2004., kad smo imali najbolji booking u zadnjih deset godina, otkazali smo sve rezervacije agencijama, platili penale i kazne, zatvorili hotele i počeli rasprodavati imovinu. Vlasnik Abramyan prvo je prodavao televizije. Slijedio je kuhinjski i restoranski namještaj koji su lokalni ljudi kupovali za apartmane ne znajući da nam izbijaju kruh iz ruke. Mi smo u međuvremenu bezveze čistili parkove i hotel Tamaris, koji je srušen 2005. godine. Ribarsko selo, koje je danas jedino u funkciji, tada je radilo samo za Abramyana i njegovu obitelj s kojom je tu ljetovao", priča predsjednica radničkog vijeća Haludova u dokumentarcu dodajući kako je od 500 stalno zaposlenih, uz njih dodatnih 500 u sezoni, u kompleksu danas preostalo 24. 

Tešku materijalnu i moralnu devastaciju doživjela su i djela iz opusa legendarnog Ivana Vitića, među njima tri motela koja su na Jadranskoj magistrali otvorena istodobno 1965.

Naručio ih je poljoprivredno industrijski kombinat Sljeme, koji je ovim kopirao Italiju, uz čije su autostrade tamošnje kompanije sličnog tipa obično podizale motele i u njima plasirale svoje proizvode.

Slijedom tog potrošačkog i turističkog koncepta, jedan je motel Sljeme podignulo na Pavlovcu iznad Preluka, drugi u Trogiru, a treći u Biogradu. 

I dok je posljednji u ratu uništen pa preuređen do neprepoznatljivosti, oni u Preluku i Trogiru zaštićeni su i čekaju obnovu.

"Ne treba restriktivno štititi sve modernističke zgrade, ali jako bih rado vidio da se one najbolje očuvaju maksimalno vjerno, kako bi se sačuvala kultura gradnje i duh vremena u kojem su nastale: od cjeline, preko namještaja, do detalja kao što su prekidači i kvake. To je lakše s manjim građevinama i baš bi neki od Vitićevih motela, poput ovih na Preluku ili u Trogiru, mogli biti takav slučaj. Ne treba faksimilno obnavljati sve interijere, dovoljno bi bilo to učiniti u glavnoj zgradi, a u paviljonima slijediti izvorni duh", kaže Mrduljaš koji je s ekipom u “Spavačima” predstavio i megastrukturne hotele, specifičan fenomen kojim se onda, nakon 1960- ih, odgovorilo na sve veći broj turista na Jadranu.

"Umjesto nepotrebnog širenja uz obalu, ideja je bila da se turistički kapaciteti koncentriraju na pažljivo odabrana mjesta, a da se ostatak obale ostavi nesagrađen kako bi se sačuvale prirodne ljepote i povijesne urbane jezgre. Megastrukture prema tome nisu agresivni betonski mastodonti koji narušavaju sklad obale nego upravo suprotno. One štite obalu od daljnje gradnje", objašnjavaju autori serijala navodeći primoštensku Marinu lučicu kao primjer zbog kojega je mjesto u nekoliko godina doživjelo skok iz srednjeg vijeka u modernizam. 

Ili kako u dokumentarcu objašnjava načelnik Stipe Petrina, koji je kao dečko u hotelu radio kao bagažist:

"Od 800 stanovnika, koliko ih je na početku gradnje Marine Lučice živjelo ovdje, 750 nije imalo pojma što je hotel. Bila je dotad malo riba, malo polje, malo ništa, a potom su odjednom cile familije radile. Primošten je od gumaša došao u špicoke", kaže Petrina. 

Ono što je nekoć bio elitni raj, u koji je zalazio glavom i bradom Orson Welles, danas je ruševno zdanje, od 2002., po nalogu Hrvatskog fonda za privatizaciju, u vlasništvu mađarske tvrtke Diamant marina, koja zgradu, unatoč ugovorenim obvezama, nije čak ni fizički zaštitila. 

Još gore od Lučice, međutim, prošao je drugi megastrukturni hotel, Ambasador Plat u Župi dubrovačkoj, čije je rušenje započelo u travnju.

"Taj hotel imao je nevjerojatne skrivene ljepote, sjenovite atrije, mostove između blokova hotela, velike terase... Oduševljavao nas je sve na snimanju, ali i kad sam tu dovodio kolege iz inozemstva. Svi su na njega redovito odlično reagirali, što je potvrda njegove vrijednosti. Baš ovih dana sam se susreo s arhitektom Tomislavom Kušanom, sinom autora hotela Petra Kušana, koji mi kaže da je nadležnim institucijama predan elaborat s prijedlogom zaštite građevine, no on je ostao u ladici. Možda se već i znalo koji su planovi budućeg investitora koji je hotel sravnio sa zemljom, a zadržao je arhitektonski nezanimljive depandanse", kaže Mrduljaš.

Često se, dodaje, govori da je teško obnoviti modernističke hotele jer ne zadovoljavaju suvremene prostorne standarde, sobe su premale, a javni prostori preveliki.

2Istina, to nije jednostavno, ali pogledajte Istru, gotovo svi turistički kapaciteti iz perioda modernizma su obnovljeni i funkcioniraju. A Hotel Ambasador Plat arhitektonski je zanimljiviji od svih istarskih hotela. Dakle, učinjen je veliki, a mislim i nepotreban propust", zaključuje Mrduljaš koji s Banom sprema novu sezonu “Spavača” od koje se, s obzirom na dosad, puno očekuje, među ostalim i prikazivanje u boljem terminu.

Emisije prve sezone je HRT, naime, redao od ponedjeljka do četvrtka, oko 17.30 sati.

"Dokumentarni program ove vrste skupo je proizvesti, zahtijeva vrijeme i teško je zamisliti da HRT ima toliki višak novca da ovakav serijal proizvodi za popodnevne sate. Mislim da se radi o nerazumijevanju toga u što su uložili novac. Radi se o edukativnom programu, o nečemu što bi trebala biti primarna zadaća nacionalne televizije, ali i izrazito ambicioznoj produkciji koja bi u večernjim satima sigurno bila kvalitativni pomak naprijed u programu televizije. Staviti takav program u termin u kojem je sigurno da će gledanost biti minimalna, bez ikakve najave i predstavljanja, bacanje je vlastitog ulaganja i vlasništva, a takvu poslovnu strategiju ne razumijem", zaključuje Ban.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.