Life
589 prikaza

Slavonija ima još samo poplave, komarce i dvojezične ploče

Đakovački vezovi
Davor Javorovic (PIXSELL)
Svi došljaci mijenjali su Slavoniju, ali mijenjala je i ona njih. i sve je tako funkcioniralo do rata i možda jednako mučnih posljedica rata, privatizacije...

Zbog masne, plodne crnice, Slavoniju smo nekoć nazivali žitnicom, plodonosnim krajem koji u proljeće miriše na zemlju, na mutnu vodu sporih, nabujalih rijeka, na koru hrasta za dozivanje srditosti slavenskoga Peruna.

Slavonija | Author: Ivica Galović (PIXSELL) Ivica Galović (PIXSELL)

Svi gladni ili ratom potjerani, uz vodenu granicu Dunava ili Save zastali bi kao na obali Pišona i jamačno im se činilo kako ispred sebe vide Eden u koji se dobrotom božanske providnosti ponovno mogu vratiti, zaboraviti mršave krave ili zgarišta. 

Zbog toga panonskog bogatstva, ali i gostoljubivosti Šokaca kojima još tragamo za podrijetlom patronima i krvi, Slavonija je uvijek i oduvijek bila kaleidoskopski ogledni primjer multikulturalnosti, združenosti koja vrijednima ne broji krvna zrnca.

Slavonija je uvijek imala svoje obijesne konje za rat i oranje, jarke nošnje koje su žene tkale za zimskog solsticija. Gradila se ondje i urbanost, barok, secesija, klasicizam, umjetnički ogledalo sve što se zbivalo po prijestolnicama europskih carstava. 

Darovnicama su se parcele te masne, plodne zemlje darivale germanskim podanicima mudre Marije Terezije, preživjelim solunskim ratnicima, pa prvoborcima, zaslužnima.

I koliko god se s tim došljacima Slavonija neprimjetno mijenjala, mijenjali su se i došljaci. Svaka prilagodba uvijek je obostrana. I sve je nekako ustrajavalo, množilo se obiljem kao čarolijom. Sve do danas.

Ranih devedesetih, Slavonija se najprije našla na putu velikosrpskog sna, a zatim, na putu osobnog uspjeha poduzetnih i, dakako, podobnih koji supijani na zabavama vole pjevati onu “Nije u šoldima sve“. 

Usred rušenja, još ranjena kao životinja za zabavu u areni, Slavonija se prodavala za kunu. 

Slavonija | Author: Marko Mrkonjić (PIXSELL) Marko Mrkonjić (PIXSELL)

Ne kako bi netko unaprijedio njezine industrijske potencijale, nego kako bi “poduzetni“ preko noći rasprodali postrojenja, poslovne prostore, vozne parkove. 

Osijek koji je iznenada ostao bez Šibicare, Kožare, ljevaonice, Litokartona, cjelokupne tekstilne industrije, industrije pokućstva i Mobilije naprasnom se evolucijom iz pupka regije pretvorio u čmar svemira.

I nije to kapitalizam, kako neki vele. Kapitalizam je nomenklaturno i u skandinavskome raju i na zapadu Europe gdje, primjerice, žene i majke imaju pravo raditi pola radnog vremena za dostojanstvenu plaću. 

Kapitalizam je i u glavama vlasnika tvrtki koji znaju da će dobro poslovati ako za njih rade zadovoljni ljudi, a ne ako samo gomilaju profit za vikendice, jahte, helikoptere i obiteljska zdanja. 

U Slavoniji je posrijedi bahata pohlepa. I feudalizam u koji smo se preko noći vratili. Svako društveno-političko uređenje ima prije svega ljudsko lice. Koliko god nam se demonskim ono činilo.

Iza svake pošasti i propasti stoji čovjek. Domoljubno, s rukom na srcu i skrušeno, uvijek katedralno, novi su moćnici, gladni financijske moći, Slavonce pretvorili u detektore za traženje plastične ambalaže, u bijednike koji obrok čekaju u pučkim kuhinjama, osnovne namirnice po socijalnim prodavaonicama. I stide se, ti Slavonci. 

Jedino još ne znaju zašto točno. Zbog činjenice da nisu reagirali dok su neki nesmetano pljačkali, zbog ironična odnosa krajolika u kojem životare i njihove gladi, zbog činjenice da rade i po dvanaest sati na dan za plaću kojom ne mogu platiti ni režije.

Ili zato što se zbog nekakve pristojnosti, političke korektnosti ne usude pitati koliki profit imaju te uspješne ikone ekonomije, vlasnici lanaca koji seljacima isplaćuju sramotno niske naknade za njihov trud te im ako inzistiraju i požuruju prijete otkazom. Čovjek bez posla je čovjek bez dostojanstva. 

A rijetkim poslodavcima u Slavoniji lako je bahatiti se s trideset pet tisuća nezaposlenih u Osječko-baranjskoj županiji koja po popisu iz 2011. broji samo nešto više od 305 tisuća duša. 

Slavonija | Author: Marijan Sušenj/PIXSELL Marijan Sušenj/PIXSELL

I zato, dok gleda izviješća s katoličkih blagdana, iz prvih redova katedrala čovjeku jednostavno ironično na pamet pada ona izreka kako nije dovoljno ući u crkvu da bi se postalo kršćaninom. I Narcis je u jezero upao, u njemu se utopio zato što nije vidio vodu, nego sebe.

Premda bi se moglo banalno zaključiti da kad topovi grme muze šute, a kad želudac krulji, oči i mozak ne mogu se usredotočiti na recimo trosatni “Vučjak“ Miroslava Krleže.

U suton Domovinskog rata, kao i nakon svakog revolucionarnog obrata, dogodilo se i staleško prevrtanje (nazovimo ga tako), što opet nekako podsjeća na plug i brazdu.

Elita koja je sačinjavala gornji srednji sloj, koja je redovito kupovala knjige, odlazila u kazalište, galerije, preko noći se srozala u financijsku nemoć. Oni koji su je zamijenili o kulturi i umjetnosti kao ljudskoj djelatnosti imaju prilično odbojan stav. Za njih su kultura i umjetnost parazitske tvorbe.

Nova elita uglavnom ne ide u teatar. Drame i opere tako su zamorne. Komedije još mogu proći. No u teatrima nema medija. Ondje nema kamera emisija o glamuru za toalete pripadnika nove elite. 

U ravnicu, dakle, mediji dolaze samo po izviješća o katastrofama i dvojezičnim pločama, a bez medija nema ni pozornosti, ni milosti za kulturu. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da u Slavoniji žive samo lijene, fašistoidne, uboge seljačine u najpejorativnijem smislu. 

I sve se svodi na kulen i tamburicu. Ponekad na Savu koja se izlije, potopi sela i oranice, komarce koji vrijedno grizu sto na sat i Dunav za šverc cigaretama i ljudima. I, dakako, Vukovar: za predizborne pokliče i obećanja. Koja su ludom radovanje.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.