Na indijskom otoku Sjeverni Sentinel, živi jedna od najizoliranijih grupa ljudi na svijetu. Jedan je to od Andamanskih otoka u Bengalskom zaljevu. Na površini od 72 kilometra kvadratna, živi pleme Sentinelaca koji ne koriste vatru i govore neklasificiranim sentinel jezikom. Procjenjuje se da ih ima oko 250.
Nitko zapravo ne zna kako se nazivaju i koliko ih zapravo ima. Ovaj inače zaboravljeni dio svijeta sada je postao poznat zahvaljujući 26-godišnjem Amerikancu John Allen Chau koji je na otok otputovao prošlog mjeseca kako bi njegove stanovnike upoznao sa kršćanstvom. No s otoka se nikada nije vratio.
Njegova životna sudbina trajni je podsjetnik na to kako je teško našem modernom društvu doprijeti do svih dijelova Zemlje, posebno onih koji ne žele imati nikakve veze s nama. Vjeruje se kako Sentinelci potječu od afričkih migranata koji su na otok stigli prije 50.000 godina. Poznati su po svom nasilnom ponašanju prema bili kakvim pridošlicama, a čini se kako imaju i dobrih razloga za to. Naime, susreti sa pridošlicama, posebno britanskim kolonijalistima iz 19. stoljeća desetkovali su aboridžinske populacije Andamana i Nikobara, piše The Washington Post.
Kao i puno ostalih domorodaca tijekom razdoblja europskih carstva, plemena nisu bila spremna za bolesti koje su donijeli stranci i zato su bili ranjivi, a oni primjerci, kako su ih doživljavali istraživači, tih primitivnih ljudi koje je potrebno studiozno istraživati. Tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća redatelj filma za National Geographic, kada se približio otoku napadnut je strijelom koja ga je pogodila u nogu. 2006. godine dvojica indijskih ribara koji su slučajno završili na otoku, ubijeni su, a tijela ostavljena na plaži kao upozorenje drugima.
Misije koje su provodili antropološki istraživači prestale su tijekom 90-ih, kada su zaključili kako je bolje da se taj narod ostavi na miru. Plemenu, koji uz još neke aboridžinske zajednice živi u arhipelagu, indijska država zabranila je posjete otoku kako bi očuvala njihovu izolaciju.
No ništa od toga nije obeshrabrilo Chaua. On je platio lokalnim ribaru koji mu je pomogao da izbjegne indijske mornaričke patrole, a kada se dovoljno približio otoku, u kajaku je stigao na obalu. Pokušao je uspostaviti kontakt. Po dnevniku kojeg je pisao, Chau je pripremio molitvene pjesme, a ljudima koje je susreo poklonio škare, ribu i nogometnu loptu. Umjesto zahvalnosti oni su ga dočekali sa strelicama koje su probile njegovu vodootpornu Bibliju.
"Bože, je l' li ovaj otok Sotonino utočište na kojem nitko nije ili nikad nije imao priliku čuti tvoje ime", zapisao je u svoj dnevnik, kojeg je The Washington Postu predala njegova majka.
Jutro nakon njegovog odlaska na otok ribari koji su mu pomagali vidjeli su njegovo tijelo kojeg su vukli po plaži i pokopali u pijesku. Indijske vlasti uhitile su petoricu ribara koji su mu pomogli da se zaputi na to ilegalno i smrtonosno putovanje. Sada se pitaju što bi mogli napraviti da dođu do njegovih ostataka.
Pokušaj novog kontakta mogao bi dovesti do daljnjeg nasilja i izlaganja plemena mogućim zarazama. Policijska jedinica koja se malo približila otoku prije nekoliko dana vidjela je nekolicinu pripadnika plemena kako čuvaju stražu na obali, sa spremnim oružjem, lukom i strijelom.
"Nemamo nikakav plan odlaska na otok i bilo kakve konfrontacije. Moramo ovome pristupiti jako pažljivo i s najvećom osjetljivosti. Chau im je sigurno razvio veliku količinu stresa", rekao je Dependra Pathak, šef policije tog područja.
U drevnim danima priča o mučeništvu onih koji su širili kršćanstvo diljem Azije bilo je pregršt. No njegova smrt izazvala je uglavnom bijes a kritičari u Indiji začuđeni su i ludošću njegove misije.
"To je pleme pokazalo kako želi da ih se ostavi na miru, i mi bi njihove želje trebali poštovati", stoji u izjavi Stephena Corryja, direktora domorodačke grupe za zaštitu ljudskih prava.
Britanska kolonijalna okupacija Andaman otoka desetkovala je plemena koja ovdje žive, a ubila je tisuće njih. Preživio je samo maleni dio originalne populacije.
"Njihov strah od pridošlica zato je potpuno razumljiv", naglašava.
Iako svijet danas ima puno više razumijevanja za društva poput njihovih, čini se kako ovakve zajednice nisu ništa sigurnije nego su to bile prije. Na mnogim područjima opasnosti i rizik koje su donijele klimatske promjene i potrebe za resursima zemalja u razvoju samo su produbili ranjivost tih izoliranih plemena.
Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro obećao je otpisati odjel za autohtone poslove u zemlji u pokušaju širenja agrobiznisa i tvrtki za preradu drva.
"Ako ja postanem predsjednik neće biti ni centimetara više domorodačke zemlje", jednom je najavio. Amazona je regija, dom za oko 100 plemena, koji nemaju veze sa civilizacijom, što je više nego bilo gdje na svijetu. Aktivisti su tako počeli upozoravati o novom genocidu ako Bolsonaro odluči ostvariti svoje obećanje.
U mnogim slučajevima ovakve zajednice ugrožava zapravo razvoj svijeta i društva oko njih.
Indijski antropolog T.N. Pandit, koji je desetljećima proučavao plemena Andamanski otoka, pričao je o efektu i utjecaju kojeg je vanjski svijet ostavio na njih. U intervju kojeg je dao za New York Timesu prošle godine, ukazao je na uništenje plemena Jarawa, susjeda Sentinentalaca, nakon kontakta sa pridošlicama. Njihov se broj smanjio, pa tako manje mlađih generacija poznaje vještine i jezike svojih predaka.
"Tijekom vremen ove će zajednice nestati, a s njima i njihove kulture", upozorava Pandit.
