Life
1341 prikaza

Šokantna istina: "Bila sam top model, a to znači - smršavi, smršavi, smršavi..."

Backstage modne revije
Reuters/Pixsell
Ainsley McWha bila je supermodel, no priča njene karijere nije bajkovita kao što zvuči, već puna grubosti, zahtjeva za gladovanjem, udaraca na ego...

Telefon me budi u podne. Škiljim da vidim tko me zove i puštam da poziv ode u govornu poštu. Okrenem se na drugu stranu krevera u stavljam jastuk preko glave. Srpanj je 2011 godine, imam 33 godine i još uvijek radim kao model, posao koji sam počela raditi sa 16 godina. Vjerojatno bih trebala ustati. 

Poziv je bio od moje prijateljice Dane, također modela, koja me zove iz Pariza gdje smo se upoznale prije 10 godina i gdje sada živi sa svojim dečko, direktorom u finanijskom kompaniji. Izbjegavam je mjesecima, za mene je borba truditi se biti pristojna, čak i prema svojoj bliskoj prijateljici. Telefon u mom malom i natrpanom stanu u Brooklynu sve manje i manje zvoni ovih dana. Dečko s kojim povremeno živim, jer preko tjedna radi u drugom gradu, zove me svaki večer prije spavanja, zbog čega se ja obično naljutim jer me nije ranije nazvao. On zna kako se osjećam u posljednje vrijeme.

Moja mama, koja više ne zna što bi rekla dok ja plačem s druge strane slušalice, jedva i da zove. Agencija mi samo mailom šalje raspored castinga, a čak su i oni postali rijetki. Bez castinga nema ni prihoda. Bez ikakvog posla, mogu raditi što god želim. U posljednje vrijeme to najčešće znači - ništa. Vjerojatno ne mogu tako dugo nastaviti, no pitanje je da li to uopće mogu kontrolirati. Prisiljavam se poslušati Daninu poruku koja mi s jastuka govori - Vidjela sam video sa jučerašnjeg snimanja. Ne izgledaš tako tužno.

Otkrili su me sa 16 godina. Mjesec dana nakon završetka srednje škole, sa 17 godina izvukli su me iz mog zaštićenog i smirenog života u kanadskom predgrađu te me doveli u New York kako bi bila model. Bila sam cura bez dečka koja si je napunila ruksak plišanim životinjama s kojim se doselila kako bi započela karijeru. Znajući da sam oduvijek bila osjetljivo, krhko dijete, moji roditelji mi nisu smjeli dopustiti da postanem model. No, nitko od nas nije znao što od toga možemo očekivati. Mislim da su moji roditelji manekensku karijeru vidjeli kao suviše dobru i rijetku priliku koju nije pametno propustiti.

Isprva, manekenstvo je bilo uzbudljivo - dani provedeni trčeći novim stranim gradom po castinzima, silne frizure i šminkanja, nošenje dizajnerske odjeće, služenje, komplimenti, pozivi u VIP klubova, upoznavanje zvijezda poput Leonarda DiCaprija i cijele muške postave prijatelja... No, sve s vremenom gubi svoj sjaj.

Prvi put kad sam osjetila da nešto nije u redu bilo je na snimanju u Milanu. Imala sam 18 godina i bio je to moj najbolji magazinski posao do tada, za talijanski Marie Claire. Stajala sam na crnom papiru odjevena u sivu i bijelu luksuznu tkaninu najboljih talijanskih dizajnera, a fotograf mi je davao upute iza kamere, razbacujući se komplimentima "Prekrasno! Bravo" Prekriži ruke! Savij lijevo koljeno! Divna si!"

Namreškala sam obrve dok sam se trudila čuti što mi govori zbog glazbe u pozadini, a fotograf mi je govorio - opusti lice. Zaustavio je snimanje, rekao mi da se preodjenem i nađem s njim u predvorju.

"Ainsley, ne znam što s tobom nije u redu, ali moraš se trgnuti iz toga" rekao mi je, jer valjda nisam bila dovoljno vedra kako me pamtio. Ne sjećam se što sam mu rekla, no sjećam se da sam počela plakati. Bio je u pravu, bila sam nemarna na snimanju. On mi je okrenuo leđa, ostavljajući me samu da se saberem. Vizažisti su popravili tragove suza i nastavila sam snimati kao da se ništa nije dogodilo. No, osjećala sam se kao neuspjeh. Nisam mogla maskirati svoje raspoloženje, a u glavi sam si stalno ponavljala riječi "što nije u redu s tobom?".

Simuliranje sreće

Izvukla sam se iz kreveta, ponavljajući si Danine riječi " vidjela sam video od jučer, ne izgledaš tako tužno". 

Danin dečko me je tražio kao modela za novi projekt, posao koji se plaća 80 tisuća dolara za svaki dan snimanja. Bio je to moj prvi casting u dugo vremena. Dana je bila jedina iz cijele te industrije kojoj sam dopustila da mi se približi. Ona je prijateljica koja zna da modele traže da rade glupe stvari koje moramo raditi. Skači po trampolinu i sviraj po snowboardu kao da je gitara. Sjedni ponovno na konja koji te zamalo pregazio. Smršavi. Ne, još smršavi. Izblajhaj kosu. Obojaj je u smeđe. Izbijeli obrve. Mijenjam spavaće sobe, mijenjaj gradove.

Riječ "ne" ne postoji u vokabularu modela. Ako se ponašaš "teško" znači da nećeš dobiti posao, a bez njega nećeš dobiti ni plaću. Simuliranje sreće za 60 sekundi snimanja ne znači da mi je dobro. To samo znači da sam željela taj posao, da sam trebala taj posao. Nakon 10 godina prijateljstva, Dana me je trebala poznavati bolje. Odjednom sam se osjetila još usamljenije i bez nade, a nisam mislila da je to moguće.

Manekenka Ainsley | Author: Ryder Evan Robison Ryder Evan Robison

Dijagnoza depresije

Nekoliko prvih godina nakon snimanja u Milanu, sjedila sam u uredu obiteljskog liječnika. Prije toga sam provela sedam mjeseci u Londonu, gdje su se svi sivi dani stopili u jedan. Živjela sam u kući s devet drugih modela, zapravo u sobici od nekoliko kvadrata koja je postala moj dom, cijelo vrijeme čitajući ili pakirajući se i raspakiravajući. Ako nisam imala castinge, lutala sam ulicama sama bez cilja na pameti, ponekad odlazeći tako daleko da se nisam znala vratiti. Umjesto da me pita što nije u redu sa mnom, moj mi je agent samo rekao "možda je vrijeme da probaš drugo tržište". Bila sam mu korisna samo ako sam radila, a u posljednje vrijeme nisam.

Otišla sam natrag roditeljima, gdje sam provela dva tjedna u krevetu, neprestalno plačući. Priznala sam doktorici kako su posljednje dvije godine mog života razdoblje ogromne tuge, zbunjujućih raspoloženja, napadaja panike...

Dijagnosticirala mi je depresiju i propisala lijekove od kojih sam se trebala osjećati bolje. Tada je počeo moj ciklus uzimanja lijekova, odbacivanja i prelaska na novi. Ili pak, stalno na putu i bez zdravstvenog osiguranja kao model, jednostavno bi mi ih ponestalo. Unatoč svemu, moja se karijera čini uspješnom, pojavila sam se na 20-ak naslovnica časopisa, moj je prazan pogled zurio u vas s kioska diljem svijeta. Moj fotošopirani look reklamirao je sve - od odjeće i kozmetike do automobila i cigareta. Nakon snimanja u Milanu naučila sam kako biti sretna kad mi netko da znak. Ipak, kronično nestabilna, nisam bila omiljena među klijentima, pa nisam mogla računati na dugoročne poslove, što je značilo i stalne financijske probleme.

Tjedan dana nakon Daninog poziva, obavijestili su me da nisam dobila onaj odlično plaćeni posao, jer je klijent "otišao u drugom smjeru". To mi nije pomoglo da se osjećam bolje.

Napokon, s 34 godine odlučila sam prihvatiti depresiju kao dio mene, ali onaj koji me neće kontrolirati. Upisala sam se u školu, uključila se u razne aktivosti te smo moj psihijatar i ja napokon pronašli antidepresiv koji mi odgovara. Napustila sam svijet modela, i tek sam s odmakom shvatila da je on bio taj koji mi je bio okidač, ali i pojačivač depresije. Ne bih savjetovala ljudima da svoje djevojčice šalju u taj svijet.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.